Jagma

sijamske blizankeGovorit ću o onome što na hrvatskoj književnoj sceni svi znaju, mnoge smeta, ali nitko se o tome ne usuđuje govoriti na glas.

Ne, nije riječ o milijunskim pronevjerama državnog novca, riječ je o sasvim malim, naizgled nevažnim pogodovanjima i sukobima interesa što ih neki akteri i akterice domaće literarne i kulture scene čine godinama, besramno i pred očima ‘nezainteresirane javnosti’.

Ovih se dana vijestima za kulturu ponovno prošetavaju dva imena, kao pupčanom vrpcom vezana jedno za drugo. Riječ je o pobjedničkoj kombinaciji, književnom veznom duu iz snova – teoretičarki i kritičarki Jagni Pogačnik i spisateljici Karmeli Špoljarić.

Za one koji ne znaju, Jagna Pogačnik jedna je od najutjecajnih književnih kritičarki u Hrvatskoj i stalna suradnica Jutarnjeg lista, specijalizirana za kanon suvremene hrvatske proze, a Karmela Špoljarić nedavna književna debitantica koja je u nešto malo više od godinu dana objavila tri knjige – dva romana i jednu zbirku kratkih priča.

Za svo to vrijeme Jagna Pogačnik stalan je dio postave na promocijama knjiga Karmele Špoljarić. Ove dvije žene jednostavno se duboko prepoznaju na autorima oskudnoj književnoj sceni regije, stoga je razumljivo i prirodno njihovo sestrinstvo i neraskidiva suradnja. Jagna je govorila na promociji njenog prvog romana Nije ovo Twin Peaks, potom je u svojoj stalnoj rubrici u Jutarnjem listu objavila izrazito pozitivnu recenziju iste knjige. Nekoliko mjeseci kasnije, Jagna ide korak dalje pa se angažira kao urednica Karmeline knjige priča znakovitog naslova Pazi što ćeš poželjeti, a kao kritičarka i promotorica pojavljuje se i na promociji Karmelinog novog romana Major Tom održanoj pred nekoliko dana.  Nemoguće je dakle ne zamijetiti činjenicu kako Pogačnik u tisku, ali i na promocijama zdušno podržava magijski realizam K. Špoljarić. No, tu nije kraj nonsensu i privatizaciji medijskog prostora.

Prošlog je tjedna objavljena lista književnih izdanja koja su, prema ocjeni tročlanog stručnog povjerenstva, zaslužila bespovratnu stimulaciju za najbolja književna ostvarenja u 2013. godini u iznosu od 15 000 kuna. U žiriju je sjedila i Jagna, a jedna od novčanih nagrada otišla je – pogađate – Karmeli Špoljarić!

No, budući da su tokovi na domaćoj i regionalnoj književnoj sceni povremeno i nepredvidivi, dva dana nakon sretne vijesti za K. Špoljarić i nesretne vijesti za sve nas ‘ničije autore i autorice’, Jagninoj je štićenici sreću pomutila prva negativna recenzija u njezinoj dosadašnjoj karijeri. Naime, mladi i prominentni književni kritičar Bojan Marjanović iz Srbije objavio je iznimno kritički negativno intoniranu recenziju njezine knjige „Pazi što ćeš poželjeti“na stranicama književnog portala Booksa.hr.

Na mreži svih mreža – Facebooku, Špoljarić se na mladog kritičara obrušila jetkim i sarkastičnim tonom uvrijedivši ga kako samo može uvrijediti istaknuta predstavnica magijskog realizma – artificijelno, upakirano i u rukavicama. Pa kaže: „Eto, i mene je snašla loša kritika moje zbirke “Pazi što ćeš poželjeti” – izvjesnog Bojana Marjanovića iz Užica koji u njoj nalazi “prefinjeni, postmoderni prezir”.“

Posve irelevantno isticanje Marjanovićevog rodnog grada te diskreditacija epitetom ‘izvjesni’ govori da Špoljarić nisu strani malograđanština i elitizam. Onaj koji se njenu prozu usudio smjestiti u dihotomiju „između artificijelnosti i stereotipa“ u posljednjem paragrafu svoje kritike precizno detektira jedan od najtrulijih među ‘nosivim’ stupovima književne prakse na ovim prostorima: „Takva književnost svoj samodovoljni smisao pronalazi u formi, ‘jezičkoj razigranosti’ i sličnim frazetinama koje ispaljuju dobro situirani profesori književnosti dok mudro češkaju sedu bradicu i pućkaju lulu.“

Komentari autoričinih facebook prijatelja i poznanika na ovu kritiku također otkrivaju njihov ‘uljuđeni habitus’ pa se tako jedan od njih javio komentarom „Svaka mu je zlatna… Kreten naduti!“, na što ga je zahvalna prijateljica počastila lajkom.  Slijedi poslovično tješenje rezignirane autorice, što ga komentarom prekida ‘kovačica njezine sreće’ Jagna Pogačnik očitom najavom još jedne pozitivne kritike što će je u sutrašnjem Jutarnjem listu objaviti o knjizi svoje pulenice. Knjizi na čijoj je promociji sjedila prije tri dana, knjizi koju će i oficijelno nagraditi čim se za to stvore uvjeti na jednom od natječaja u čijem će žiriju sjediti ponovno ona.  Dan kasnije, Pogačnik hitro ispunja obećanje dano na društvenoj mreži i u svojoj stalnoj rubrici „Agnusin fabula“ (?!) objavljuje, dakako, iznimno pozitivan osvrt na novi Karmelin roman.  Kritičarka Jutarnjeg lista ne smatra neumjesnim da nekoliko dana nakon što je kao promotorica govorila o autoričinoj knjizi, istoj knjizi posvećuje značajan medijski prostor u listu u kojem je angažirana.

Očito je da Špoljarić i Pogačnik ne uviđaju kako je njihov odnos vidljiv na Facebooku ostalim književnim autorima i autoricama, ali i osobama koje ove objave mogu pročitati i s pravom se pitati nije li ovog puta prijeđena mjera dobrog ukusa.

Znamo li kako u nas funkcionira žanr književne kritike, ne treba nas odviše čuditi da autori poput Špoljarić nenavikli na kritičko pisanje o njihovim radovima doživljavaju svojevrsni šok kada im se povremeno dogodi da njihova knjiga naiđe na negativnu recepciju.

Zbog svega ovoga danas u hrvatskoj književnoj kritici dominantan je reklamni diskurs književne kritike proizašao iz lobističko-interesnih motiva nakladničkih kuća, medija i samih autora. O krizi suvremene hrvatske i regionalne kritike povremeno se analitički pisalo i govorilo u nekima od specijaliziranih medija, a koga zanima više, toplo preporučujem tekst naslova Smrt književne kritike objavljen kao izvještaj s istoimene tribine na portalu Booksa.hr.

Premda je prostor za plasman negativne kritike u medijima smanjen, na nekima od portala i časopisa još se uvijek mogu pronaći neki od svijetlih primjera ovakve prakse, a raduje i pojava tekstova u kojima se kroz književno-teorijsku lupu promatra i rad samih kritičara.  Jedan od takvih je i pregled naslova „Predbilješke o tranzicijama suvremene hrvatske književne kritike“ objavljen u Sarajevskim sveskama, broj 17.  u kojemu Leo Rafolt o radu Jagne Pogačnik na području književne kritike piše: „Njezina je kritika dnevnoga karaktera i «kratkoga daha», bez neke osviještene aksiološko-metodološke potke, a zadovoljava se uglavnom informativnošću i preglednošću. Jedna je od mana njezina književnokritičkog obrasca – a to je, zapravo, i jedno od bitnih obilježja većine kritičara suvremene hrvatske prozne produkcije – nasilno i katkada artificijelno uspostavljanje poetičkih srodnosti, samo na temelju generacijske bliskosti, odnosno na temelju puke kronologije.“

Lobiranje Pogačnik za korist Karmele Špoljarić nije usamljen slučaj na domaćoj, ali i regionalnoj književnoj sceni. Navikli smo se i na žalost otvrdnuli na slične, često i profinjenije strategije interesnih skupina sastavljenih od medijskih korporacija i velikih izdavačkih kuća koji novac i privilegije na književnoj sceni dijele međusobom s motom „ili si s nama ili te nigdje nema“. Autori nenavikli na umješan slalom između gusto postavljenih zastavica utjelovljenih u osobama koji predstavljaju važne dionike u književno-kulturnoj javnosti, lako izlete sa ‘staze’i na nju se vrlo često više nikad ne vrate.

U međuvremenu u spisateljskim krugovima neprekinuto traje jagma za pozitivnom recenzijom, preporukom, lajkovima na društvenoj mreži, nagradama na natječajima. Jagma za odlikovanjima i počastima toliko je jaka da autori često zaboravljaju i na borbu za svoja elementarna prava – pošten autorski honorar i dostojan nakladnički ugovor.  Na tribinama i festivalima ovi ‘književni dragovoljci“ bez prigovora savjesti pristaju nastupati bez honorara, sve u nadi kako će im njihova dobra volja i pregalačka skromnost jednom osigurati naklonost kritičara, urednika, promotora i svih ostalih skupina važnih za pozicioniranje na literarnoj burzi.

Zašto o ovim stvarima u javnom prostoru nitko do sada ozbiljno nije izrekao ni jedne riječi? Svatko ima svoje razloge za šutnju i nemiješanje u okoštale mehanizme funkcioniranja literarne scene. Književni autori i autorice u pravilu rijetko javno kritički istupaju protiv svojih kolega, na desetke nezadovoljnika ispod glasa bruji o ovim ili onim slučajevima sukoba interesa ili/i direktnog pogodovanja članova kulturnih i književnih povjerenstava, uzdasi se prolamaju za kafićkim stolovima, u spisateljskim izbicama pune se pepeljare, a „stvar“ hoda dalje.

Na književnoj sceni živi se teško, u fokus medija probiti se uspijevaju samo najuporniji, najbolji i oni sa solidnim partnerskim, obiteljskim ili/i klasnim zaleđem.  Za pravi i opipljivi uspjeh vrlo je često potrebno ispuniti bar tri gore spomenuta faktora, iznimke se broje na prste jedne ruke.  Dakako, nisam otkrila ‘toplu vodu’, sve nam je ovo već odavno poznato, ako nismo beznadni naivci.  I nikome ne pada na pamet zbog toga dizati neumjesnu frku, prozivati ovoga ili onoga zato što je pogodovao jednom autoru ili autoricu, uvijek postoji varljiva nada da ćemo sutra baš mi biti nagrađeni od strane nekog od tih neprikosnovenih poznavatelja literature, da će direktor ili urednik utjecajne izdavačke kuće „pogurati“ naš rukopis, pozvati nas na gostovanje etabliranog književnog festivala – ukratko, ako budemo samo malo strpljiviji, jednom će se i nama osmjehnuti Fortuna. Pametno je i prije svega pristojno – šutjeti i dramiti u svoja četiri zida.

Zašto sam ja ovo učinila i riskirala da me okvalificiraju jalnom marginalkom koja zbog vlastite frustracije sipa drvlje i kamenje na svoju kolegicu i književnu kritičarku?! Hoću li nakon ovog ‘kritičkog ispada’  kao autorica biti još upornije marginalizirana, označena ‘incidentnom’ i etiketirana kao ona koja je pisala „protiv x i y“ – prilično je vjerojatno da će se mi se nešto od nabrojenog staviti na teret, no do vraga – nekada se čovjek ne stigne baviti takvim ‘sitnicama’, prekipi mu vječita hegemonija.

Kako smo kao autori i autorice, čitatelji i čitateljice došli do toga da doseg i značaj književnosti i kulture važemo količinom novinskih recki koje se gotovo nikako ne mogu nazvati književnom kritikom, do toga da nijemo gledamo u šverc koji se na književno-kritičkom polju događa u ime nekolicine povlaštenih, da se jagmimo za jedan oskudan prikaz Jagne Pogačnik ili nekoga od sličnih književnih „prikazivača“ koje si vole tepati da su kritičari?

Književna omerta jednom mora biti prekršena, makar izvršiteljica bila potpuna autsajderica, predstavnica prezrene „stvarnosne“ LGBT proze.  Nothing to lose! Idemo dalje.

Nora Verde

*Na ovaj je tekst reagirala spisateljica Karmela Špoljarić. Njezin odgovor, naslovljen “Kako napasti knjigu koju niste pročitali” pročitajte ovdje.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More