‘Ja nisam svoja greška.’

Fotograf Steve Rosenfield je tražio od svojih modela da nadopune rečenicu ‘Ja nisam svoja/ svoje …’ Prazno mjesto su trebali nadopuniti riječju koja označava njihove najtamnije i najdublje nesigurnosti i slabosti, potičući ih na razmišljanje o fragmentima svoje ličnosti koji ih muče, djelima koja su učinili a za koja se osjećaju krivima.

Rezultat toga je nova objektivnost, društveni eksperiment ostvaren serijom fotografija naziva ‘What I Be Project‘. Intimno ispitivanje tjeskobnih stanja koje obuhvaća muškarce i žene svih godišta. Rosenfield postavlja svoje modele u jednostavne pozicije, sa ispisanim riječima na goloj koži, na licu, dekolteu, rukama,… Riječi su ono što ih označava, ono što ih opterećuje, ono što ih obilježava, za što se sami osjećaju krivima i obilježenima.

Ispod svake fotke je objašnjenje i opravdanje, ono što oni zapravo jesu, tj. ono čime se oni NE smatraju.

‘Ja nisam svoja greška.’
‘Ja nisam svoja seksualnost.’
‘Ja nisam svoj spol.’
‘Ja nisam moja bulimija.’
‘Ja nisam svoje zlostavljanje.’
‘Ja nisam svoj pobačaj.’

Bit ovog projekta je u iskrenosti. Kroz vlastitu nesigurnost doći do osjećaja sigurnosti. Na vidjelo izlazi ono što nas muči i opterećuje. Da bi se riješili tog tereta, potrebno je suočavanje sa istinom. Pogled u ogledalo i spoznaja da nas ne stvaraju situacije, odabiri ili okolnosti u kojima smo se našli a koji su smatrani negativnima. Kad predmet naših patnji razotkrijemo i stavimo na pladanj, on postane temelj komunikacije i prihvaćanja raznolikosti, naš as u rukavu.

Steve je počeo raditi na projektu iz vlastite potrebe. Dok je radio u Bostonu u jednoj kompjuteraškoj agenciji, shvatio je da mu je postalo najbitnije zaraditi brdo love, raditi od 9 do 5. Postao je hladan, kritičan, koncentriran na materijalno, skrivajući vlastite osjećaje od ostatka svijeta, smatrajući ih slabostima koje ne smije nikom otkriti. Ubrzo je shvatio kako je nesretan i kako upravo zbog toga ne uspijeva održati iskrene odnose s ljudima. Zaključio je kako se treba početi otvarati prema ljudima, otkriti vlastite nesavršenosti i slabosti, postati suosjećajan i topliji.

Ubrzo je osjetio da se ljudi ugodnije osjećaju u njegovoj blizini. Ideju je počeo razrađivati 2010., obuhvaćajući ljude sa preprekama u karijeri, poremećajima prehrane, kroničnim bolestima, tjelesnim nedostacima,… Sa preko 1 100 fotografija, počeo je tražiti od dobrovoljnih modela da mu napišu eseje o sebi koji bi popratili svaku fotku, sve s namjerom da ih upotrijebi za nadolazeću knjigu koja je bila u pripremi.

Glavni je cilj bilo poticanje gledatelja na empatiju, solidarnost i razumijevanje. Kad nešto promatramo, ono nam postaje blisko, pokušavamo naći sličnosti, skrivene detalje koji će nam dati odgovor na vlastite nedoumice. Ljudska je priroda tome sklona, možda iz sebičnih razloga, ali ima nešto u tome što zaokuplja našu pažnju prilikom promatranja tuđe nevolje, patnje ili osobne sudbine.

Antonia Matković

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...