Iznuđivanje pozitivne ocjene od obnažene profesorice

Sad je horaNakon Knina, otišao sam do blitvarke Franke u Split.

Kozu Bijelku čuvao mi je u Plitvičkoj Lasićev sestrić matematičar, ostavio sam mu ključ od stana. Ne bih se čudio da je nakon Limba dovodio gore kod mene urednicu Net.hr-a Tomislavu Silu na romantične večere, a kasnije na zajedničko rješavanje kompliciranih matematičkih zadataka.

S blitvarkom Frankom zamalo sam se u demoničnoj, krouvlijevskoj amtosferi poseksao one večeri nakon Potepuha, ali sad kad sam joj se uvalio u Split, držala se prema meni hladno, kao da sam neko niže biće, gnom. A tako sam i djelovao među svim tim njezinim blitvarskim frendovima, visokim, preplanulim, s pun kurac naušnica, ringi po ušima i nozdrvama. U Splitu sam shvatio da na suncu najneprivlačnije djelujemo mi s bijelom kožom. Nije ni čudo što se Stojka u ljeto popalila na crnokožnog đezera Malembebea.

Da stvar bude još gora, u džepu sam imao jedva dvadeset kuna. Svu lovu sam pred put u Knin potrošio na set specijalnih lonaca za sestrinu svadbu, Lasić mi je to uvalio. A u tom jebenom Splitu, na svježem, morskom zraku stalno sam bio gladan. Kod Franke doma, obroci su bili mizerni: pjat blitve, kuvanog krumpira. Starci su joj bili na otoku Molatu, tamo joj je stari imao djedovinu. Nije imao ko kuhat. A Frankin brat pubertetlija proždro bi već ujutro sav kruh, stalno je tostiro, mazo majonezu po rastopljenom siru. Nije ni čudo što mu je faca bila prištavija od guzice nepokretne babe.

Noću sam se budio od kruljenja u želucu, iskradao se u Frankin eko-vrt i tamo nasumice brao paradajze, pome, proždirao ih kao jabuke, samo da bar malo utolim glad. U mraku nisam mogao vidjet koja je poma crvena, koja zelena, pa sam od tih zelenih ujutro imao teške proljeve, nisam mogao na plažu. Muvao sam se po Splitu u radijusu od petstotinjak metara od Plinarske ulice u kojoj je Franka živjela. Želio sam biti siguran da ću, kad me prišarafi proljev, stići dotrčat natrag do klonje.

Bio je u Splitu i moj kolega s Arteista Ž. Š., uvalio se pratit predstave na Splitskom ljetu, imao je smještaj kod pijarovca Davora Vukovića u podrumu, kod njega je i jeo ostatke s premijernih domjenaka. Od tog prosjaka nisam mogao izvući ni lipe. Bježao je na drugi kraj Marmontove kad bi me spazio iz daljine.

Lagano sam prolupavao: čitavo jedno dokono poslijepodne proveo sam hodajući za Antom Tomićem od Peristila do konobe Hvaranin, pokušavajući se uživiti da sam ja tip koji će ga zaskočit i zalit vlasitim proljevom. Dok sam ga tako pratio, osjećao sam se kao zavjerenik Mlade Bosne; oni su isto tako danima gluvarili po Sarajevu prije nego su upucali Ferdinanda i suprugu mu.

Satima sam se motao po Narodnom trgu, gledao mjesto na kafićkoj terasi na kojoj je Tomić zimus bio zaliven govnima. Znakovito, baš me na tom mjestu uhvatio najteži napad proljeva. Utrčao sam u nužnik lokala. Konobar je ćepio nozdrve, kroz nos izgovorio da takav smrad nije osjetio otkako je tu izvršen govnjivi atentat na Tomića. Taj konobar morao je đogerom oprat terasu nakon istresanja govana po Tomiću. Kaže, izmeta je bilo posvuda. Dan danas se na tom mjestu vidi tamna, fekalna mrlja, uvukla se u kameni pločnik. Postala je maltene turistička atrakcija, kao u Sarajevu otisak stopala Gavrila Principa.

Kad mi je Čadež javio da dolazi iz Dubrovnika u Split pogledat Otela, obradovao sam mu se ko nikad. Čim se, sav rastrojen, znojan, zajapuren u licu i s prepunim vojnim rancem na leđima, doklaparao busom u Split, odveo me u Fife na pašticadu. Nažderali smo se ko konji. Kasnije sam  saznao da je sve to bilo na račun Mani Gotovac, ona je Čadežu u Fife otvorila račun da jede i pije koliko mu želudac, jetra išću. Nadala se da će se, kao i obično, tolko nakrkat i napit da neće ni otići na Otela. Glumac Čavajda strahovao je od Čadežovog dolaska i kritike. Čavajdu je već na generalnoj probi oprala teška trema. Pred premijeru, zapao je u tešku krizu, kukao je da nije svoju ulogu doveo do savršenstva, da će ga zasjenit i sve laude na kraju pokupit Jago, odnosno splitski glumac Ivošević. „Ah, Jago će me uništiti baš kao što je uništio pravog Otela!“, uzviknuo je u grču Čavajda dok su ga prije premijere masirali opuštajućim masažama.

Mani je na kraju osobno došla u Fife uvjerit se da Čadež neće otić na premijeru, nudila nas je još vinom, rožatom, samo neka se komodamo. Ja sam već bio jebeno pijan. Imao sam pred Mani jako ružan, maliciozan ispad.

– Ima noge ko Pago boce – protrtljao sam za Juditu Franković koja je u Otelu glumila Desdemonu.

Temeperamentna Mani mi je na to zamalo zafitiljila pepeljaru u facu.

– Što volim kad ovakvi anonimni, iskompleksirani rugobani komentiraju fizički izgled glumica! Fuj! Jado jadni! Pago boce… Pogledaj sebe! Ti nisi ni boca, ti si bačva, bačva govana!

Na ovo zadnje sam se lecnuo. Pomislio sam kako je Mani vještičje naslutila da imam težak proljev i da bi mi sva ova pojedena pašticada na kraju mogla prisjesti. Čadež je jedva nekako izgladio situaciju, počeo se raspitivat piše li Mani novi nastavak svojih memoara „Ljubiš me“. I hoće li ponovo udarit po onoj bivšoj Mađelijevoj pomoćnici za koju je u „Fališ mi u zimi, jeseni, proljeću, ljeti“ napisala da bi „svojim zadahom mogla rastopiti topovsko đule“. Na to se Mani razgalila i počela raspredati o novom rukopisu.

U petnaest do devet Čadež se naglo podigao. Zatrčali smo se na predstavu preko zapadne obale. Čadež je nakratko zastao i zadivljeno promrmljao:

– Kako je Kerum sve ovo lijepo uredio! Nekad je ovdje bio smetlarnik, a sada… Zašto Jure Pavičić nije pisao o ovoj ljepoti? Jebeni štreber. Dobro ga je Kuljiš opro u zadnjem tekstu na Žurnalistima.

Na predstavi nisam odvajao pogled od Jaga. Njega sam obožavao, a mrzio crnog Otela koji je oteo i vudu magijama zaveo bijelu Desdemonu. U Otelu sam vidio azilanta Malembembea, a u Desdemoni Stojku. Doživljavao sam nezdrave, bolne, ali i pomalo sladostrasne ekstaze na Jagove replike u stilu: „Pala na čađave grudi jednog crnca! Prostački se stišće s jednim crncem!“.

U jednom trenutku, skrenuo sam pogled s glumaca i u gledalištu na suprotnoj tribini spazio svoju profesoricu Vivijanu Radman. Zaljubljenim pogledom pratila je glumca koji je glumio Jaga. Huh, pomislio sam.

Nakon predstave, na izlazu smo nabasali na grafičkog dizajnera Radovana Švoba. Čadež je nekad s njim radio u Nacionalu, a ja sam ga poznavao iz Sumpetra kod Omiša. Tamo sam kao klinac dolazio ljetovat kod starinog brata, strica Peke, on se priženio za rođenu Sumpetranku, tetu Teru. Švob je čitava ljeta provodio u Sumpetru i u svojim zelenim kupaćima, takozvanim švabicama, glasio za svojevrsnog sumpetarskog plejboja.

Spustili smo se s njim na plažu Obojena svjetlost, sjeli na terasu kafića uz more. Iako je već bilo skoro jedanaest navečer, bilo je jebeno vruće, stalno smo se znojili. Švob i Čadež prisjećali su se zajedničkog crnčenja u Nacionalu, seksualnih zgoda u redakciji koje su čak i za moje uho bile previše skaredne, zato ih i neću potanko opisivat, ne pretendiram na mjesto hrvatske Erike Jong, ostavljam to Vedrani Rudan.

Švob se požalio da dan danas za olujnog vremena osjeća probadanje u ramenu, na onom istom mjestu gdje mu je kožu na ramenu jastučastim prstima meljao Denis Kuljiš dok bi mu davao upute kako da grafički opremi tekstove. Onda su iznosili raznorazne teze tko je zapravo ubio njihovog bivšeg gazdu Pukanića. U razgovoru nas je uhvatila i ponoć. Džinovski mjesec svijetlio je nad tamnom, morskom pučinom, kao u spotu „Cesarica“.

– Dalmacija mi je puno podnošljivija nakon ponoći – promrmljao je Čadež.

Njegove riječi nadglasala je cika ženskih glasova, praćakanje u moru tamo negdje iza stijena. Platili smo račun i onako pijani radoznalo požurili prema stijenama. Tamo nas je dočekao prizor koji bi od suvremenih slikara na platno znao prenijeti samo, za erotiku nadareni, Stjepan Šandrk. Četiri žene zrelih godine posve nage plivale su, praćakale se u plićaku. I među njima ćelavi muškarac. On je svako malo ispuštao satirske zvukove, poticao kupačice da se još više raskalaše u moru. U jednoj od kupačica prepoznao sam svoju profu engleskog sa Filozofskog, Vivijanu Radman. A ćelavi muškarac bio je ZKM-ov glumac Pjer Meničanin. Profa Radman nagovarala je Meničanina da pozove na noćno kupanje Jaga, odnosno glumca Ivoševića.

– Zaljubila sam se u njega na predstavi! Oh, da! Osjećam da jesam! Još bih mogla ljubiti! Itekako!

Skrenuo sam pogled i vidio kako im mahniti Čadež kupi odjeću sa stijena. Ruke su mu bile pune ljetnih ženskih haljina, rublja.

– Svirac, sad buš vidil kak buš u indeksu imal petaka iz ingliša, he, he!

Golišavci su ga spazili iz mora i jako se uznemirili.

– Je li to stigao demonični Jago? Što će nam to napraviti? Ja sam posve spremna… – začuo sam svoju profu.

– Ovdje je jedan vaš student, profesorice Radman! Vratit ću vam robu ako ga sad tu na licu mjesta ispititate i date mu peticu!

– Daj, Čadež, ne zajebavaj… Ostavi mi mudante – javio se dobro mi poznati glas iz obrazovne emisije Čarobna ploča, Meničaninov.

– Bok Pjer! – pozdravio ga je Čadež.

– Neka mi na engleskom izvede bilo koju Jagovu repliku i dobit će prolaznu ocjenu – odlučnim će glasom profa Radman.

Sve mi je ovo više ličilo na neki ludi san, nego na stvarnost. Popijeni alkohol me tek sad, kad se malo slegla vrućina, opro do kraja. Zateturao sam na stijene kao mladi Šerbedžija na Lovrijencu. Falila mi je samo lubanja da je stežem među prstima. Krenuo sam izgovarat Jagov monolog na engleskom:

– Fak d niger! Fak drti, kinki nigers big dik! Fak faking niger! Niger is veri bed men, stupid men, šuga-man! Niger lajk vajt vumen! Nou Niger, nou krajs! Niger is devils batler! Gou aut, Nigers, gou aut… iz Kroejša!

– Ovaj je gori od ovogodišnjeg Dunda Maroja – prokomentirao je Pjer Meničanin koji je, kasnije ću doznati, kao član žirija za Nagradu hrvatskog glumišta ovog ljeta morao pogledat sve žive predstave na Jadranu i od tog je lagano ispalio na mozak.

Toliko sam raspizdio profu Radman, da je posve obnažena izletila iz mora, istrgla Čadežu odjeću iz ruku, a mene sa stijena gurnula u more. Za njom su izašle i njezine prijateljice Nadja i Vesna. Obje sam ih, shvatio sam, poznavao s Fejsbuka, bile su mi fejsbuk frendice. Švob je plejbojski priskočio Vesni, pomogao joj da se obriše šugamanom. Dok ju je brisao, Vesna je pjevnim glasom pjevušila Tibijefovu „Dogodila se ljubav“. Pomislio sam, možda je pomalo ostarijeli plejboj Švob napokon našao sigurnu luku u koju će trajno usidriti svoj, valovima, ljubavnim neverama izudarani, na mnogim mjestima nemarno pokrpani kaić.

S Meničaninom smo popili još malo vina, a onda je Čadež morao požuriti na bus koji je s kolodvora prema Zagrebu polazio u dva iza ponoći. Organizatori Splitskog ljeta nisu mu osigurali konak. I tako potvrdili stereotip o jebeno škrtim Dalmošima: dođi nam u goste, ali na svoj trošak, žderi i maži svoje paštete, spavaj u šumici ako te murja ne potjera.

Dok smo žurno koračali rivom, dogodilo se ono čega sam se čitav dan pribojavao: uhvatio me težak napad proljeva. Pokušao sam si olakšati puštanjem vjetra. Čadež je uzdigao nosnice.

– Jebote, kako im odurno smrdi ova riva. Prije im je  smrdio samo onaj dio prema Fifi, a sad čitava riva smrdi po govnima. Kako su jebeno škrti ti Dalmoši, koji kurac ne ugrade kolektore ili šta već. Ne mogu skužit ni te turiste… Kako imaju želuca žderat tu po restoranima na rivi, u tom odurnom smradu. Fuj!

Književna Groupie

*Kupi Književnu groupie! Po povlaštenoj cijeni od 69 kuna, hit knjigu Pavla Svirca, proglašenu kulturnim događajem godine, naručite na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“. Dostava u Zagrebu i Splitu je besplatna i vrši se isti dan.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More