Što je još jedna godina? Apsolutno ništa. Slučajan rukovet vremena unutar kojega se vrte neka događanja.
Nama, pratiteljima takozvane kulturne scene, kojima se život gega poput pijanca od otvorenja do otvorenja, i od kavane do kavane, nama je jedna godina još jedan komad praznog prostora ispunjen s besmislenim vernisažima i još besmislenijim raspravama o njima, raspravama gdje je meritum tko je čiji i tko je kome stao na žulj. Preživjeli smo tako, mi pratitelji likovnjaka, a i likovnjaci sami, i ovu godinu, kao i onu prije nje, kao što ćemo i ovu koja dolazi: sjedeći po kavanama, raspravljajući o trivijalnostima, pohađajući izložbe i njegujući svoja mala prijateljstva i neprijateljstva, kao afričke ljubičice. Na pitanje čega ćemo se sjećati iz likovnoga života 2015, rekao bih da možemo dati odgovor najranije 2020. Ipak, dopustimo u sezonskom, blagdanskom duhu jednu ovakvu retrospektivu likovnih događaja.
Na kraju godine vidjeli smo Treće bijenale slikarstva u HDLU-u, manifestaciju koja je ove godine pokazala jedan vrlo uzak krug suvremenoga hrvatskog slikarstva, ali i činjenicu kako je u srednjoj i mlađoj generaciji dominantan realistički, mimetički, iluzionistički pristup, što je očito već godinama, a ova izložba je zbog vrlo suženih kriterija (kriterija imperativa “najpoznatijih“) to kristalizirala. Bilo je i jedno drugo Bijenale ove godine, i to u Veneciji. Hrvatsku je predstavljao, valjda dei gratia, Damir Očko, ali zapravo kao i da nije, jer se njegov glas i nije čuo u našim medijima. Sasvim logično, čovjek je usmjeren na veliko međunarodno tržište, zašto bi se zamarao jednom beznačajnom Hrvatskom, makar je i predstavljao na Bijenalu. Estetizirani video koji je prikazao u duhu je njegove poetike, koja ponekada pogodi, a ponekada ne pogodi moju estetsku žicu, a ovoga puta to nije bio slučaj.
Kada smo kod međunarodnih velikana (ovaj puta stvarnih), Zagreb se treba pohvaliti i sa dvije značajne izložbe u 2015: Augustea Rodina u Umjetničkom paviljonu, u organizaciji Muzeja Meštrović, i Käthe Kollwitz i Ernsta Barlacha u Modernog galeriji. Iako je Rodin bio manji opsegom, lijepo ga je bilo vidjeti uživo, a izložba u Modrenoj pokazala je dvoje klasičnih modernih umjetnika i zahvatila poprilično u njihove opuse. Što se tiče međunarodnih suradnji Moderna je organizirala i izložbu Demon modernosti, stavljajući u odnos hrvatski i europski simbolizam, u suradnji sa institucijama u talijanskom gradu Rovigu (Fondazione Cassa di Risparmio di Padova e Rovigo i Accademia dei Concordi), gdje je izložena prije Zagreba.
Kada govorimo o hrvatskoj umjetničkoj produkciji, izložba Zoltana Novaka, Kontrola iluzije u Paviljonu pokazala zrelost izraza toga slikara urbanih prostora, čiji trgovi, neboderi i nesimpatični ljudi koloristički isijavaju iz grube tame svoga okruženja. Suvremeno slikarstvo, također u svojoj najboljoj varijanti, pokazala je i retrospektiva Bojana Šumonje, prenesena u Klovićeve dvore iz Muzeja suvremene umjetnosti Istre. Uvidom u gotovo cjelokupno Šumonjino djelo mogli smo svjedočiti jedinstvenoj snazi njegove ekspresije, kojom daleko nadmašuje brojne vršnjake i suvremenike. Smatram da je bespotrebno tražiti nekakvu krajnju svrhu u stvaralaštvu ili, još gore, u mediju, naprosto zato što smatram da umjetnost nema svrhe, ali kada bih trebao reći što je dobro slikarstvo danas u Hrvatskoj, ukazao bih na Novakovu izložbu i Šumonjinu retrospektivu.
Dakako, i retrospektiva Đure Sedera u Modernoj galeriji bila je izrazito značajna, pokazavši pola stoljeća povijesti hrvatskoga slikarstva kroz lik i djelo njegova doajena. Ipak, Seder će trebati još barem jednu valorizaciju, zbog još uvijek brojnih nedorečenih veza i čestih posustajanja (sama umjetnika, ali i svih njegovih monografa) u konačnome, kritičkome i povijesnoumjetničkome pregledu njegova rada. Grijeh bi bio zanemariti izložbu Nevena Bilića u Laubi, na kojoj ovaj skulptor pokazuje zanimljive apstraktne oblike, nastale često fuzijom različitih oblikovnih elemenata iz povijesti dizajna (primjerice profilacije, dekoracije), kao i izložbu Ide Blažičko u MUO, u sklopu ciklusa Suvremeni umjetnici u stalnom postavu. Ona, za razliku od velike većine pozvanih na kreativnu suradnju u tom projektu Muzeja, zadatku nije pristupila dosjetničarski, nego se prostoru nametnula velikom i efektnom instalacijom.
Zbog HRT-ovog Crno bijelog svijeta i pripadajućeg marketinga, ponovno se dogodio kratkotrajni revival osamdesetih. HDLU je na tom (staro-novom) valu organizirao, nažalost bez potrebnih sredstava, pa je shodno tome i dojam bio odgovarajući, (dojam odrađenosti preko koljena) već dugo planiranu izložbu o toj epohi, doduše s puno značajnijim katalogom (iako, dva bitna djela su i tu izostavljena – video i nova slika), a fotograf Mio Vesović doživio je malu renesansu: izložbu sa svojim dioskurom iz osamdesetih, Ivanom Posavcem u MSU-u; izložbu portreta umjetnika u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku, kao i izložbu Rosebud u Radničkoj galeriji.
Ove su godine pokazali nove slike brojni umjetnici. Zlatan Vehabović, se u MSU-u prepustio slobodnijem potezu; Stipan Tadić je svoj realizam uveo u enciklopedističku fazu popisivanja svijeta, a s Ivonom Jurić, koja je izbrusila svoj karakterističan potez, nastupio je u u galeriji Karas; Josip Tirić ne prestaje iznenađivati kolorističkom smjelošću otkrivenom prije nekoliko godina, a Fedor Fischer okrenuo se postavkama enformela. Ova zadnja preobrazba zanimljiva je, jer potvrđuje da nikada, pa ni u figurativnom ili realističkom slikarstvu (koje je u njegovom stvaralaštvu prethodilo ovoj fazi, i koje je, kako smo istaknuli, danas izrazito vitalno), ono što zapravo čini sliku nije neki prizor, nego slika sama, to jest njezino tijelo i tkivo.
Feđa Gavrilović
