
Izložbena 2015.: Čega smo se sve nagledali u galerijama

Nama, pratiteljima takozvane kulturne scene, kojima se život gega poput pijanca od otvorenja do otvorenja, i od kavane do kavane, nama je jedna godina još jedan komad praznog prostora ispunjen s besmislenim vernisažima i još besmislenijim raspravama o njima, raspravama gdje je meritum tko je čiji i tko je kome stao na žulj. Preživjeli smo tako, mi pratitelji likovnjaka, a i likovnjaci sami, i ovu godinu, kao i onu prije nje, kao što ćemo i ovu koja dolazi: sjedeći po kavanama, raspravljajući o trivijalnostima, pohađajući izložbe i njegujući svoja mala prijateljstva i neprijateljstva, kao afričke ljubičice. Na pitanje čega ćemo se sjećati iz likovnoga života 2015, rekao bih da možemo dati odgovor najranije 2020. Ipak, dopustimo u sezonskom, blagdanskom duhu jednu ovakvu retrospektivu likovnih događaja.
Na kraju godine vidjeli smo Treće bijenale slikarstva u HDLU-u, manifestaciju koja je ove godine pokazala jedan vrlo uzak krug suvremenoga hrvatskog slikarstva, ali i činjenicu kako je u srednjoj i mlađoj generaciji dominantan realistički, mimetički, iluzionistički pristup, što je očito već godinama, a ova izložba je zbog vrlo suženih kriterija (kriterija imperativa “najpoznatijih“) to kristalizirala. Bilo je i jedno drugo Bijenale ove godine, i to u Veneciji. Hrvatsku je predstavljao, valjda dei gratia, Damir Očko, ali zapravo kao i da nije, jer se njegov glas i nije čuo u našim medijima. Sasvim logično, čovjek je usmjeren na veliko međunarodno tržište, zašto bi se zamarao jednom beznačajnom Hrvatskom, makar je i predstavljao na Bijenalu. Estetizirani video koji je prikazao u duhu je njegove poetike, koja ponekada pogodi, a ponekada ne pogodi moju estetsku žicu, a ovoga puta to nije bio slučaj.
Kada smo kod međunarodnih velikana (ovaj puta stvarnih), Zagreb se treba pohvaliti i sa dvije značajne izložbe u 2015: Augustea Rodina u Umjetničkom paviljonu, u organizaciji Muzeja Meštrović, i Käthe Kollwitz i Ernsta Barlacha u Modernog galeriji. Iako je Rodin bio manji opsegom, lijepo ga je bilo vidjeti uživo, a izložba u Modrenoj pokazala je dvoje klasičnih modernih umjetnika i zahvatila poprilično u njihove opuse. Što se tiče međunarodnih suradnji Moderna je organizirala i izložbu Demon modernosti, stavljajući u odnos hrvatski i europski simbolizam, u suradnji sa institucijama u talijanskom gradu Rovigu (Fondazione Cassa di Risparmio di Padova e Rovigo i Accademia dei Concordi), gdje je izložena prije Zagreba.
Kada govorimo o hrvatskoj umjetničkoj produkciji, izložba Zoltana Novaka, Kontrola iluzije u Paviljonu pokazala zrelost izraza toga slikara urbanih prostora, čiji trgovi, neboderi i nesimpatični ljudi koloristički isijavaju iz grube tame svoga okruženja. Suvremeno slikarstvo, također u svojoj najboljoj varijanti, pokazala je i retrospektiva Bojana Šumonje, prenesena u Klovićeve dvore iz Muzeja suvremene umjetnosti Istre. Uvidom u gotovo cjelokupno Šumonjino djelo mogli smo svjedočiti jedinstvenoj snazi njegove ekspresije, kojom daleko nadmašuje brojne vršnjake i suvremenike. Smatram da je bespotrebno tražiti nekakvu krajnju svrhu u stvaralaštvu ili, još gore, u mediju, naprosto zato što smatram da umjetnost nema svrhe, ali kada bih trebao reći što je dobro slikarstvo danas u Hrvatskoj, ukazao bih na Novakovu izložbu i Šumonjinu retrospektivu.

Dakako, i retrospektiva Đure Sedera u Modernoj galeriji bila je izrazito značajna, pokazavši pola stoljeća povijesti hrvatskoga slikarstva kroz lik i djelo njegova doajena. Ipak, Seder će trebati još barem jednu valorizaciju, zbog još uvijek brojnih nedorečenih veza i čestih posustajanja (sama umjetnika, ali i svih njegovih monografa) u konačnome, kritičkome i povijesnoumjetničkome pregledu njegova rada. Grijeh bi bio zanemariti izložbu Nevena Bilića u Laubi, na kojoj ovaj skulptor pokazuje zanimljive apstraktne oblike, nastale često fuzijom različitih oblikovnih elemenata iz povijesti dizajna (primjerice profilacije, dekoracije), kao i izložbu Ide Blažičko u MUO, u sklopu ciklusa Suvremeni umjetnici u stalnom postavu. Ona, za razliku od velike većine pozvanih na kreativnu suradnju u tom projektu Muzeja, zadatku nije pristupila dosjetničarski, nego se prostoru nametnula velikom i efektnom instalacijom.
Zbog HRT-ovog Crno bijelog svijeta i pripadajućeg marketinga, ponovno se dogodio kratkotrajni revival osamdesetih. HDLU je na tom (staro-novom) valu organizirao, nažalost bez potrebnih sredstava, pa je shodno tome i dojam bio odgovarajući, (dojam odrađenosti preko koljena) već dugo planiranu izložbu o toj epohi, doduše s puno značajnijim katalogom (iako, dva bitna djela su i tu izostavljena – video i nova slika), a fotograf Mio Vesović doživio je malu renesansu: izložbu sa svojim dioskurom iz osamdesetih, Ivanom Posavcem u MSU-u; izložbu portreta umjetnika u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku, kao i izložbu Rosebud u Radničkoj galeriji.

Ove su godine pokazali nove slike brojni umjetnici. Zlatan Vehabović, se u MSU-u prepustio slobodnijem potezu; Stipan Tadić je svoj realizam uveo u enciklopedističku fazu popisivanja svijeta, a s Ivonom Jurić, koja je izbrusila svoj karakterističan potez, nastupio je u u galeriji Karas; Josip Tirić ne prestaje iznenađivati kolorističkom smjelošću otkrivenom prije nekoliko godina, a Fedor Fischer okrenuo se postavkama enformela. Ova zadnja preobrazba zanimljiva je, jer potvrđuje da nikada, pa ni u figurativnom ili realističkom slikarstvu (koje je u njegovom stvaralaštvu prethodilo ovoj fazi, i koje je, kako smo istaknuli, danas izrazito vitalno), ono što zapravo čini sliku nije neki prizor, nego slika sama, to jest njezino tijelo i tkivo.
Feđa Gavrilović