Izložbe u 2018: Puno izložaba, malo publike i još manje kritike

...Kozmos je takav kakav jest, to znači savršen... Wisława Szymborska

U 2018. pisali smo, ustrajno i odvažno o izložbama o kojima nitko drugi nije kritički i analitično pisao, o mladim umjetnicima, onima koji su nas napustili ali i o tehnikama koje se nepravedno marginaliziraju. Pratili smo (koliko su nam ljudski i novčani resursi dopuštali) izložbe u Zagrebu, Osijeku, Dubrovniku, Splitu i potegli čak do Boke Kotorske gdje su izlagali naši renomirani umjetnici mlađe i srednje generacije. Dok se neki pitaju Čemu slikari u oskudnom vremenu? tvrdeći pritom da je likovna kritika na umoru, drugi su je već pokopali, a ovi treći neumorno posjećuju galerije, muzeje i ateljee kako bi vam umjetnost servirali svježu i jestivu. U tom se procesu nismo libili oštriti vrhove svojih pisaljki u želji za podizanjem kvalitete. Dok je upitna kvaliteta i o kvantiteti se štošta može reći. Slikar Luka Kušević Radaković koji se ove godine predstavio publici u oživjeloj Galeriji Forum u Teslinoj 16. u svojoj je mladenačkoj neposrednosti možda najbolje izrazio skepticizam prema gomilanju izložbenih projekata: „Previše je otvaranja u Zagrebu, previše“, izjavio je na otvaranju vlastite izložbe.

Zlatan Vrkljan

Da je izložaba puno, a publike malo najlakše je ilustrirati primjerom izložbe Nove slike Zlatana Vrkljana koja je bila postavljena u uvijek praznoj Gliptoteci.

„Predivni prostor s romantično škripućim parketom Gliptoteke kao i uvijek nudi vrlo jednostavno izložena djela koja nisu stavljena u baš nikakav kontekst. Oni koji vole na izložbi nešto pročitati morat će obavezno barem katalogić izložbe kupiti… Činjenica je da se već generacijama samo u gimnazijama dobiva znanje iz vizualnih umjetnosti. U tako likovno slabo opismenjenom društvu ljude bi trebalo imati volje učiti kako gledati umjetničko djelo.“

Godina je ipak započela jednom od onih sretnih uspješnica koje u samom startu odabirom umjetnika jamče odličnu posjećenost – izložbomVlaho Bukovac 1/3 – pariško razdoblje koja je bila postavljena u Klovićevim dvorima. Povodom izložbe razgovarali smo s Lucijom Vuković, kustosica iz Kuće Bukovac u Cavtatu koja je kurirala izložbu s višom kustosicom Klovićevih dvora Petrom Vugrinec.

„Nasljednica obitelji Vicars, engleskih trgovaca umjetninama koji su odigrali ključnu ulogu u početku Bukovčevog boravka i rada u Velikoj Britaniji za izložbu je posudila Portret gospođe Edwarda Vicarsa, majke braće Vicars, koji nikada ranije nije bio izlagan. Po prvi put predstavljen je upravo u Hrvatskoj.“

Spomenuta Galerija Forum obradovala nas je i izložbama velikana koje potpisuje voditelj galerije Feđa Gavrilović: Nesputana linija prikazuje dosad neizlagane crteže Đure Sedera te na nov način otvara pogled na širinu, dubinu i slojevitost Sederova izražavanja, dok je izložba Stevan Luketić – oficir, džentlmen, umjetnik prikazala jedanaest skulptura i crteža, te popratnu dokumentaciju, na čijem je primjeru prikazana „jednu od glavnih poetičkih osnova njegova stvaralaštva koja se može nazvati distorzijom unutar strukture, odnosno pomakom unutar poretka.“

Tošo Dabac, Stevan Luketić ispred svog reljefa u kongresnoj dvorani zgrade bivšeg Centralnoga komiteta (Vitićeva Kockica)

U jednom smo tekstu primijetili da potkapacitiranost redakcija medija u kulturi rezultira vrlo slabim praćenjem likovne scene u Hrvatskoj. Pojedine izvrsne izložbe proslavljenih umjetnika kao i onih koji tek sramežljivo stupaju na scenu ostaju nekako u mrtvom kutu i samo jako mali krug obožavatelja svjedoči novoj ili staroj genijalnosti koja se skromno i samozatajno predstavlja onima koji se nikada ne mogu zasititi likovnosti.

Arteist je zato ponosan što je popratio nekoliko takvih izložbi. Autorica jednog od murala naslikanog u bolnici Rebro 2017. te nedavno završene zidne slike u ženskoj kaznionici u Požegi, Ana Ratković Sobota za izložbu Šume u Laubi naslikala je impresivna platna koja, kako primjećuje arteistova Barbara Vujanović zahtijevaju pažnju i vrijeme. „Ono je potrebno kako bi se pogledom osvojila impresivna dimenzija platna, kako bi se razaznali detalji, i kako bi se povezalo s dinamičnom napetošću između površinskog i dubinskog prikaza šume, i svih njezinih blagodati.“ Predgovor za izložbu napisao je Leo Vidmar.

Druga takva izložba bila je prikazana u galeriji Vladimir Filakovac. Renomirana hrvatska grafičarka Zdenka Pozaić izlagala je ondje svoje radove okupljene pod nazivom Glazbene impresije. Kustosica izložbe bila je Iva Körbler.

„Mnogi su se umjetnici Quattrocenta poput Dürera, Ghibertija i Donatella izučavali ponajprije u zlatarskom zanatu neovisno o tome jesu li se kasnije usmjeravali prema slikarstvu, kiparstvu ili arhitekturi. Minucioznost kojom Zdenka Pozaić pristupa radu nije u prvom redu nešto što izumire, već je prije svega veličina univerzalnih, renesansnih razmjera. Premda rijetki, umjetnici takvih stremljenja prepoznati su i njihova su djela upisana u isti onaj transcendentalni prostor u koji nas prenose. Za vječnost.“

Još jedna izložba koja nas nije ostavila ravnodušnima je izložba Glorije Lizde, mlade fotografkinje koja se predstavila publici u Galeriji f8 Akademije dramskih umjetnosti, prvoj specijaliziranoj galeriji za studente fotografije sa serijom F20.5. U recentnom ciklusu, koji je razvijan čak tri godine pod mentorstvom profesora Darija Petkovića i Jelene Blagović Pavičić, fotografkinja uz pomoć sestara, blizanki, prodire u obiteljsku prošlost, baveći se delikatnom teme duševne bolesti shizofrenije. Naslov izložbe naime označuje medicinski kôd bolesti.

Na samom jugu, u najmanjem dubrovačkom muzeju Domu Marina Držića izlagao je Duje Medić koji još nema konkurenciju u kategoriji “najbolji hrvatski crtač mlađe generacije”. Mnogobrojnoj dubrovačkoj publici predstavio se ciklusom „Poziv dum Marina Držića“.

„Oblikovna geneza ciklusa koji čini sveukupno 26 crteža, započinje 2016. godine u Parizu, gdje je Medić za vrijeme boravka na rezidenciji otkrio uzbudljive kolekcije muzeja Quai Branly, jednoga od najvećih etnografskih i antropoloških muzeja u svijetu, posvećenoga izvornim kulturama Južne i Sjeverne Amerike, Azije i Afrike. Iako bi se moglo činiti nespojivima, Duje će, premda nehotice, na sasvim logičan način spojiti afričku i pretkolumbovsku civilizaciju s hrvatskom renesansom, i u konačnici s današnjicom.“

Ove godine Dubrovčani su pokazali kako naši muzeji i galerije, zajedno s domaćom publikom čeznu za internacionalnim izložbama. Premda u Hrvatskoj do sada slabo poznato ime, fotograf Ahmet Ertuğ zahvaljujući odvažnom vodstvu Umjetničke galerije Dubrovnik predstavio se izložbom “Točka iščeznuća” Ahmeta Ertuğa koja je privukla rekordan broj posjetitelja koji su imali priliku vidjeti 20 fotografija velikih formata visoke umjetničke i tehničke kvalitete. Veliki formati uspjeli su minuciozno prikazati impozantne prostore renesansnih i baroknih kazališta, knjižnica, aristokratskih vila, crkava i samostana koje je Ertuğ snimio u Italiji 2016. i 2017. godine te u Dubrovniku 2017. godine gdje je došao na poseban poziv Umjetničke galerije Dubrovnik.

Nismo propustili oprostiti se od naših umjetnika, velikana koji su ostavili za sobom neizbrisiv trag u beskraju. Napisali smo in memoriam akademiku Zlatku Boureku, Gorkom Žuveli i Josipu Biffelu koji je sramotno dugo ostao bez zasluženog nekrologa.

Uz sjajne intervjue s fotografkinjom Sofijom Silvijom, kiparom Petrom Dolićem, kustosicom Sonjom Švec Španjol i umjetnicima Izvorom Pendeom i Danielom Richterom odjavljujemo se za 2018. i u Novoj želimo svima što više kvalitetnih izložbi o kojima ćete čitati na Arteistu.

Anita Ruso

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...