Izložba “Život djece i mladih Roma”: Priča o borbi, hrabrosti i snažnim predrasudama

"Mnogi mladi Romi danas kriju svoje porijeklo i kulturni identitet upravo zbog predrasuda i diskriminacije s kojima se susreću u društvu, boreći se sa strahovima, poteškoćama i zahtjevima koje pred njih postavljaju kako obiteljski i lokalni, tako i širi društveni krugovi i sustavi."

Izložba “Moj dan – život djece i mladih Roma” otvara se u ponedjeljak 7. rujna 2020. u Galeriji Forum, a donosi nove poglede na život djece i mladih Roma kroz šest video radova redateljica Martine Globočnik i Morane Ikić Komljenović. U sklopu izložbe, kustosica Karla Pudar organizirat će popratne sadržaje sukladno propisanim epidemiološkim mjerama, a postav se može pogledati sve do 7. listopada 2020.

Pregovor kustosice Karle Pudar prenosimo u cijelosti

Dokumentaristički video uradci nastali su s namjerom ukazivanja na potrebu izjednačavanja životnih prilika s obzirom na univerzalnost ljudskih prava i zabranu diskriminacije te kako bi doprinijeli rušenju stereotipnih stavova, posebice onih koji posljedice siromaštva pogrešno poistovjećuju s etničkim podrijetlom. Radovi u produkciji kuće Fade In gledatelja uvode u svakodnevicu djece i mladih pripadnika romske nacionalne manjine kroz prikaz stvarnih priča iz vizure subjektivne percepcije vraćajući tako protagonistima glas, u želji da ih se čuje.

“Dokumentirajući žive i neposredne situacije jednog dana”, prema riječima redateljica Martine Globočnik i Morane Ikić Komljenović, “upoznajemo njih, njihovu obitelj, prijatelje i probleme s kojima se nose tako da govore o prijelomnom ili važnom trenutku koji ih je obilježio kroz njihovo odrastanje, utjecao na ono tko su i kakvi su oni danas”.

Kroz osobne priče ovih mladih ljudi nazire se i društveni kontekst današnjice u kojem žive i odrastaju, a čija diskrepancija između tehnološkog i formalnog napretka s jedne te izostanka društvene svijesti s druge strane, potiče promatrača na aktivno promišljanje o utjecaju imanentnog društvenog i političkog pozicioniranja Roma na nebrojene osobne životne priče, uslijed naslijeđenog tumačenja odnosa, povijesti i identiteta.

Mnogi mladi Romi danas kriju svoje porijeklo i kulturni identitet upravo zbog predrasuda i diskriminacije s kojima se susreću u društvu, boreći se sa strahovima, poteškoćama i zahtjevima koje pred njih postavljaju kako obiteljski i lokalni, tako i širi društveni krugovi i sustavi, hvatajući se u koštac s nizom izazova od malih nogu, nerijetko sami. Sustav nejednakih mogućnosti, kao i društvenu paradigmu trenutnim se pristupom rijetko uspijeva vidjeti iz drugoga ugla, kao što je to u slučaju ovom prilikom probranih video priča, ili nazrijeti njihovu skoru promjenu. Među dijelom javnosti i danas su prisutni stereotipi i predrasude o Romima koji dovode do diskriminacije i onemogućuju Rome u ravnopravnom sudjelovanju u društvu.

Socijalna distanca prema Romima u našem je društvo visoka, a čak polovina građana misli kako većina Roma živi od socijalne pomoći i ne želi raditi. Kontekstualizirajući ovu problematiku kroz prizmu manjina, valja imati na umu kako su Romi jedinstvena zajednica u Europi i utoliko što nemaju matičnu državu, što je veoma važno u zaštiti prava nacionalnih manjina. Prema dostupnim podatcima, vidljivo je kako su Romi u nepovoljnijem položaju od većinskog stanovništva u svim područjima života od obrazovanja i zapošljavanja do zdravstvene skrbi i stanovanja. Usred spleta okolnosti povezanih s nejednakim početnim pozicijama razumljiv je nerijetko prisutan zazor Roma od društvenih institucija koje ujedno predstavljaju i sustave socijalne uključenosti.

Govoreći o višeslojnoj problematici nejednakog društvenog položaja (i opće percepcije) Roma kroz individualne priče, iznimno je važno osvijestiti da nije riječ tek o objektivnim okolnostima s kojima su pojedinci i zajednice suočeni, nego o normaliziranoj nejednakosti utkanoj u društvo, što je kroz desetljeća rezultiralo naučenom i prenošenom zalihošću predrasuda i sveopćim – nečinjenjem. Kako bi se ta stvarnost promijenila te kako bismo posljedično ove živopisne iskaze gledali ‘tek’ kao zanimljive priče mladih ljudi, a ne kao gotovo egzotistički oblikovane paradigmatske primjere posljedica navedenog stanja u pojedinačnim pričama (otpora), potrebno je započeti upravo od samog društva koje je u položaju moći.

Želi li naše društvo ravnopravnu participaciju u društvenom, političkom, ekonomskom i kulturnom životu šire zajednice, oblikovat će (ili barem dopustiti) politike, obrazovanje, javni diskurs, a na kraju i umjetnička stremljenja i poetike koji formiraju preduvjete za njihovo ostvarivanje. Rasvijetliti širi spektar nejednakosti, premda vrlo važan, tek je jedan od neophodnih koraka koje iznova valja ponavljati u (s)uočavanju s kolektivnom odgovornošću za otpore na koje nailaze borba protiv diskriminacije, jednakost i univerzalnost ljudskih i dječjih prava diljem Europe. Aktivno zalaganje u vlastitoj okolini za jednakost mogućnosti te ljudska otvorenost i velikodušnost, kao nešto na što bismo svi trebali polagati pravo, možda bi spriječili diskriminatorne prakse kakve je doživjela u jednoj od priča spomenuta obitelj Kovačić koja bi tada i dalje mogla nositi svoje prezime Oršuš.

Umjesto prepričavanja (pa i uvijek istog načina problematiziranja) predrasuda, korak naprijed već je i promjena fokusa te ustupanje prostora “marginama” često raznolikijih boja, zanimljivijih zvukova i jezika, kao i priča koje plijene pažnju bez ikakve potrebe za uredničkim zahvatima. Refleksija prepoznavanja u drugima tada, kao u priči djevojke Melanije, rezultira učenjem potpuno stranoga jezika i pisma, ili u slučaju dječaka Stivena i Aleksandra, bavljenjem umjetnošću i otkrivanjem novih talenata. Čitanje, gledanje i slušanje njihovih osobnosti u kontekstu koji bi omogućio nesputano i ravnopravno izražavanje moglo bi otkriti barem dio mogućnosti koje bi pružio život izvan margine predodređenih nejednakosti.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More