prvo slovo kulture

Slika u slici – omiljena tema hrvatskih slikara XX. stoljeća

Često se kaže da se osobu može razumjeti tek kad se pogledaju nazivi knjiga u njegovoj / njezinoj osobnoj knjižnici u privatnom okruženju, domu. No vrijedi li isto i za slike te što se dogodi kada sami umjetnici postavljaju svoje ili tuđe slike u svoju vlastitu sliku? Odgovor na to pokušava dati izložba “Slika u slici u hrvatskom slikarstvu XX. stoljeća” u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik koju kurira kustosica Rozana VojvodaU radovima koji predstavljaju vlasništvo privatnih dubrovačkih, zagrebačkih i splitskih zbirki te nacionalnih muzejskih institucija – Umjetničke galerije Dubrovnik, Galerije umjetnina Split, Moderne galerije Zagreb i Gradskog muzeja iz Karlovca, autorica izložbe navodi kako prikaz umjetničkih djela u samim umjetničkim djelima nikad nije slučajan.

Vlaho Bukovac, Kćerka Jelica slika, 1921.

Djela su to hrvatskih slikara, prvenstveno s dubrovačkog područja, koji obuhvaćaju cijelu jednu epohu od Bukovca do Pulitike. Prikazi slika koji se pojavljuju u njihovim slikama imaju različita polazišta: od portreta, mrtvih priroda, prikaza interijera. Neovisno o motivu, svi navedeni žanrovi slike u slici dodjeljuju gledatelju dodatne informacije o prikazanom kao fusnote koje prate tekst. Najranija slika na izložbi datira iz 1913. godine. Riječ je o autoportretu Milivoja Uzelca u čijoj je pozadini na uokvirenoj slici prikaz jednog dendija. Prema mišljenju kustosice cijela inscenacija je hommage Miroslavu Kraljeviću. Vlaho Bukovac prikazuje svoju kćer Jelicu smještenu u interijeru ateljea kako oslikava Ikara koji se sunovraćuje, čest Bukovčev motiv. Prema Vojvodi, ovakav prikaz Jelice naglašava njezin slikarski identitet. 

Ivo Dulčić, slikar koji se četrdesetih godina prošlog stoljeća vraća u Dubrovnik nakon razočaranja stava Likovne akademije u Zagrebu o socrealičkim dogmama, prikazuje jednog od najznačajnijih kritičara u Dubrovniku, promotora novih tema u hrvatskoj likovnoj kritici, Kostu Strajnića. Strajnić, prema nagovoru Ivana Meštrovića i Marka Murata, dolazi u Dubrovnik gdje se zapošljava kao konzervator. Dulčić slika njegov portret s ikonoma sv. Helene i Konstantina, te ga prikazuje kao kolekcionara pravoslavnih ikona naglašavajući njegovo obrazovanje te izraženu brigu o nasljeđu i povijesti. Strajnića, koji je od tadašnjeg Dubrovnika nastojao napraviti jedno vrlo živo kulturno središte, pokazuje na portretima iz 1947. te 1948. godine.

Antun Masle, Polica i slike, 1967.

Slike interijera u slici upućuju pak na pogled u intimni prostor, a svakako su najimpresivniji radovi Emanuela Vidovića koji predstavljaju slikarske atelijere. Tema slike u slici također je dotaknuta i u Vidovićevim mrtvim prirodama. Dulčićevi pak dubrovački interijeri uvršteni su među najljepše slike hrvatskog intimizma. Zidovi zamračenih interijera u slikama gdje se skoro može osjetiti težina zraka u tom prostoru prepuni su slika portreta i pejzaža različitih veličina. Antun Masle, slikar dubrovačkog kolorističkog kruga i Dulčićev prijatelj, u slikama koje obiluju njegovim čestim motivima, ribama, mačkama, bocama i vazama, postavlja “slike u slici” u dijalog i kolorističku međuigru sa slikom. Treći slikar dubrovačkog kolorističkog kruga, Đuro Pulitika često upotrebljava koncept “slike u slici” gdje detaljno dorađuje minijaturne slike kao što je jedna od njegovih najpoznatijih slika Kapetan Paško Pulitika.

Ivo Vojvodić pak na sličan način kao Dulčić, predstavlja interijere koji odišu poviješću prikazujući starinske portrete ili portrete poznatih Dubrovčana iz povijesti. Vojvodićeve slike izabrane za ovu izložbu predstavljaju period njegov stvaranja od sredine sedamdesetih do ranih osamdesetih godina. Na tragu Vidovićevih slika interijera, Branko Kovačević također izvrsno prenosi poetiku interijera u svom ciklusu sedamdesetih i osamdesetih godina gdje su, kako autorica navodi, često prikazane ženske figure stopljene s okolnim predmetima.

Izložba “Slika u slici” predstavlja preliminarno istraživanje ove teme koju uvodi kustosica Vojvoda naglašavajući kako se tu ne radi tek o pozadini, već o simboličko-narativnom ili autoreferencijalnom značenju. Izložba ostaje otvorena do 10.12.2017.

Jelena Tamindžija
Foto: Miho Skvrce

 

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...