Izgubljeni u prošlosti

Slash
Bliži nam se kraj oskudne zagrebačke koncertne sezone. Na plakatima, ispred imena izvođača, ovog proljeća je češće stajalo „Ex“ nego li ono uobičajeno „The“. Koncert bivšeg gitarista Guns’n’Rosesa Slasha bio je točka na „i“ ovog trenda.

Nekad mi se čini da o izlasku iz recesije – daleko više od onih statističkih izvješća o stopi BDP-a – najbolje govori koncertna ponuda. Ne znam je li to puki slučaj ili ne, ali kraj Račanovog mandata i prvi mandat Ive Sanadera, kada su stope rasta BDP-a bile za današnje vrijeme nezamislive, bili su praćeni izvrsnim koncertnima.

Gladna hrvatska publika u tim je vremenima napokon došla na svoje. Prije devet godina, kad je održan prvi INmusic, lipanj i srpanj u Zagrebu mogli su se mjeriti i s europskim metropolama, ili – kako je to ponavljao Ante Batinović u svojim izvještajima za HTV – „Zagreb se vratio na koncertnu mapu Europe“. Bez da koristim ikakav podsjetnik, iz cuga se mogu prisjetiti tog razdoblja: Franz Ferdinand i Morrissey na Šalati su započeli priču o najvećem hrvatskom festivalu, na isto mjesto došli su nedugo potom i Pixies, Motorhead je svirao u Klaonici, Apocalyptica je bila u Lisinskom, Shakira na stadionu Radnika u Velikoj Gorici… Da malo prokopam po arhivi, vjerujem da bih još mogao naći nešto zanimljivo u tada agilnim Močvari i KSET-u, a uz sve to trebali su stići i Stonesi da Keith Richards nije pao s palme i otkazao povratak u Zagreb.

Ako samo ovlaš bacimo pogled na ovo proljeće, teško da bi šest mjeseci stalo u onih mjesec i pol 2006. godine. U najvećem fokusu bili Thurston Moore (ex-Sonic Youth), Julian Casablancas (ex-Strokes) i Slash (ex-Guns’n’Roses), što je pouzdan znak da smo opet, Sanaderovski rečeno, u „banani“. Čak su i domaći izvođači, kao da smo se vratili u 90-e kada je konkurencije nije bilo, uzeli dio svog kolača: među vrhunce koncertne sezone mogu se ubrojiti i Pipsi i Urban u Domu sportova. Mogu ja njih poštovati koliko god hoću, ali to više govori o koncertnoj sezoni, nego o njima.

Slash

Slično vrijedi i za ovaj koncert Slasha na Šalati. Stvarno bih bio zloban da kažem da je koncert bio loš, no više od puke profesionalnosti i demonstriranja zanatskih vještina Slash 2015. ne može ponuditi. A legenda nije postao (samo) zato što je umiješan gitarist, već prije svega jer je s Gunsima bio glas bijesne i (auto)destruktivne Amerike s prijelaza 80-ih na 90-e. Amerika je i dalje bijesna, kao što možemo čitati, no Slash – za razliku od vuka, koji mijenja narav, ali ćud nikada – mijenja narav (što je dobro za njega), a vizualno, osim starijeg lica, i dalje je onaj isti čovjek s cilindrom, kovrčama i cvikerima.

Bez obzira koliko klinci u fanovskim majicama bili euforični, prizor je bio pomalo otužan: kad (glazbeno) proživljavaju mladost svojih roditelja i kad im, umjesto opakog, sa stagea svira dobri „Uncle Slash“, posve je jasno da su neke stvari, i to ključne, ostale izgubljene u prijevodu. Da ne kažem prošlosti.

A da stvari budu gore, nastavak slijedi na istom mjestu: Billy Idol i Faithless na festivalu Zagreb Calling, kao još jedna potvrda da prvi dio 2015. – koja izgleda kao da je neka 1995. koju zbog rata nismo uspjeli doživjeti kako valja – trebamo čim prije zaboraviti!

Daniel Radman

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...