Izbačen iz centra

PasNastavio sam se družit sa Sutjeskom, hipstericom koju sam upoznao na In mjuziku. Imala je mali stan od tridesetak kvadrata u Bauerovoj, dakle skoro u samom centru Zagreba.

Koliko god sam mislio da nisam snob, nekako mi je imponirala ta njena gajba u samom centru. Osjećao sam neki ponos svaki put dok sam se uspinjao k njoj na šesti kat, vlastitim nogama sam se uspinjao jer te zgrade u centru uglavnom nemaju liftova. Pomislio sam da većina hipstera iz centra zbog toga i ima vitke, lijepo građene noge. I sam sam u vrlo kratkom roku od tog penjanja učvrstio svoje lagano salaste butine, ili mi se samo činilo.

Bilo mi je sasvim jasno zašto te hipsterice iz centra sve redom nose maltene do iznad butina odrezane traper hlače. Njihov jedini problem su sirasto bijele noge. Jer ako stalno operiraš na biciklu po samom centru Zagreba, nekako ne možeš pocrniti. Kao da ti fasade tih sivih zgrada oko tebe kao crne rupe u svemiru upiju svaku zraku sunca koja je bila namijenjena tebi, tvojoj koži. Ali hipsterice iz centra dosjetile su se kako tome doskočiti. One na te kratke traper hlače nose malo tamnije hulahopke koje im vitkim nogama daju blago preplanuli izgled. Čim se imalo ljeti naoblači, navuku i čizmice za koje imaš osjećaj da im ipak, usprkos sparini, ne izazivaju vonj nogu koji se oslobodi kad dođu u stan kod nekoga tko zahtijeva da gosti izuju cipele. Doduše, družeći se s hipstericom Sutjeskom, postalo mi je jasno da u centru nitko ni ne traži da doma kod njega skidaš cipele. To im je nekako seljački… Dođeš kod nekog i onda u hodniku kao pokorni provincijalac izuvaš svoje umazane kaljače… Fakat, po tome odmah i možeš naslutit tko je gospodin, a tko provincijalac. Provincijalci će i nakon dvadeset godina života u Zagrebu, uvijek očekivat od tebe da skineš cipele u hodniku.

Sve sam to pohvatao iz svog kratkog druženja sa Sutjeskom. Obožavao sam taj njen stančić u Bauerovoj, minijaturni balkon na kojem smo u predvečerje ispijali tu neku posebnu, zdravu kavu, čajeve iz glinenih posuda. Nema mi ništa odurnije od ispijanja svih tih mokraćnih, biljnih čajeva, ali uz Sutjesku sam i to zavolio.

Totalna špica mi je bila kad je ona prošli vikend morala otić na neku valjda konvenciju hipstera u Samobor, a meni ostavila ključeve od tog svog stana u Bauerovoj da joj čuvam psa. Bilo mi je to kao da sam dobio spisateljsku stipendiju u Parizu. S tim njenim psom svako malo sam se spuštao dolje na ulicu i dosta važno šetao uvijek istom rutom… Od Bauerove do Mođo bara na trgu burze gdje bih sjeo i popio nešto osvježavajuće. Na povratku bih uvijek zastao na klupici ispred Bookse… I tako stalno iznova, kao dijete koje se ne može nikako naužiti vožnje na ringišpilu.

Normalno da mi je nešto moralo narušit tu idilu. U onom jebenom parkiću u Martićevoj, neke dvije centar poderuše šetale su svoje pse. I ja sam krivo shvatio kad su me pitale je li moj pas cura ili dečko – mislio sam da to mene pitaju, pa sam odgovorio dečko… A moj pas je bio cura… Pa je nastala makljaža kad su one svoje dvije cure pustile da se ponjuškaju s mojom „curom“. I u toj makljaži je moja cura ostala počupanog perja, odnosno dlake… Ugrizi su joj se vidjeli svuda po glavi. Tjeme joj je izgledalo kao bojno polje.

Nisam to uspio zakamuflirat do povratka Sutjeske iz Samobora. Totalno se šokirala kad je ugledala tog svog psa takvog sjebanog. Normalno da se odmah na mene iskobečila:

– Šta si mu radio! Zlostavljao si ga! Đizus Krajst! Sigurno si ga držao čitavo vrijeme u nekom kavezu, ko što vi po provincijama držite pse po kavezima! Sigurno te bilo sram šetat s njim po ulici, pa si ga zatvorio u neki kavez gdje je on dobio histerični napad i zaletavao se u rešetke!

Na to se sagnula i počela mu grozničavo pregledavat osmuđenu dlaku na tjemenu.

– Evo, vidim mu na glavi  tragove od tankih šipki na kavezu! Jesi ga ti to nosio u onaj mučiteljski hotel za pse samo da ga ne bi morao šetat?  A, ja sam, glupača, imala povjerenja u tebe! Iako su mi govorili da se ne petljam s provincijalcima… Htjela sam nadići to usko gledanje na ljude! Mislila sam da je totalno nevažno otkud si i gdje živiš… Ali očito sam bila u krivu…

Šokiran od svega što mi je izgovorila, jedva sam izustio:

– Čuvao sam tvog psa ko oko u glavi, šetao ga svakih deset minuta… Ali napale su ga „cure“ iz centra, valjda zloglasne Martićevke…

– Šta ti bulazniš, kakve cure su ga napale?

– Cure… odnosno dve krvožderne kuje! – naglo sam popizdio.

I nastavio u totalnom puknuću.

– Da, sve ste vi ženske po centru politički jako korektne, osviještene, ali to vas ne sprečava da svoje kuje zovete „cure“! Pa takvu degradaciju nije u svojim romanima napravio ni Beket… Ono kad je njegov lik odlučio nekoj malo bogatijoj ženskoj biti zamjena za uginulog psa! Da bi zauzvrat dobio smještaj i hranu… Uostalom, sve mi je jasnije, kad si malo zbrojim po glavi, da sam tu po centru najviše i viđao nekakve dođoše iz Dalmacije, ala rok kritičar Ante Perković i ko sve ne. Centar je zapravo pun dođoša! Fakat, samo provincijalcima je centar grada napet! To sam i kod sebe osjetio ova dva dana… Zaslijepilo me… Pa nisam bio svjestan da je centar zapravo odvratan… Te ružne, ruinirane fasade… Skoro nitko tu nema ni centralno grijanje… Samo te neke plinske peći, bojleri… Liftovi su ovdje tek stvar daleke budućnosti, o njima samo čitate u futurističkim romanima Žila Verna. Pa da! Svi provincijalci se boje liftova! Zato se, kad dođu iz tih svojih pripizdina, i naseljavaju po centru – jer tu nema liftova! Tu su svoji na svome. I partizani su se, kad su četrdesetpete upali u Zagreb, naselili po tim stanovima, kućama u centru! Tako je djed od moje cure Stojke! Bio je partizanski obavještajac i dobio je nakon rata odmah stan iznad Kvatrića na trajno korištenje… Prije njega je u tom stanu bio neki nacist, a prije nacista neka židovska, trgovačka obitelj! Svi vi hipsteri iz centra, ako se i niste dovukli iz Dalmacije, onda ste potomci tih nekih partizana koji su se, nošeni ratom, spustili s Papuka i naselili te stanove po centru, ko u onom filmu Oficir s ružom! Pa i ti si sigurno to svoje ime naslijedila od bake ili prabake koja je četrdesetpete na vrancu ujahala u Zagreb, riješena da svojom mitralješčinom pokosi prvu zagrebačku hipstericu Belu Krležu i kazni je što je ova hipsterala po ustaškim kabareima dok su partizanke ginule po šumama! Zato vi hipsteri stalno po travnjacima i pijete vino Vranac, odajete tako počast svojim precima koji su u centar ujahali na vrancima! Serem vam se na taj seljački centar!

– Van… Van! Van! – proderala se Sutjeska kao da ponovo podsvjesno, arhetipski jungovsko proživljava bitku na Sutjesci.

– Da, idem si u Van gog popit dupli pelinkovac sa Židakom! I ta Koranska, kod Van Goga, odsad je moja granica prema centru koju više nikad neću prijeć! Čak ni kad opet bude Subverziv festival! – odvratio sam i krenuo se spuštat tim usranim, predpotopnim stepenicama, valjda onim istim po kojima su Prle i Tihi bježali od gestapovskih agenata u „Otpisanima“. Tako sam se nekako i osjećao. Kao zauvijek otpisan za hipstere iz centra.

Književna Groupie

*Naručite svoj primjerak hit knjige Pavla Svirca, Književne Groupie 2: Strovaljivanje na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“ po akcijskoj cijeni od 69 kuna.

**Komplet koji čine oba nastavka Književne Groupie kupite, uz besplatnu dostavu u Zagrebu i Splitu, za samo 130 kuna.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...