Ivor Martinić: Sjajnom dramskom tekstu potrebna je jednako sjajna predstava

Ivor Martinić– Nemoj me pitati o statusu dramskoga pisca. Unaprijed ću se početi smijati jer ga uvijek kritiziram.

Izbjeći institucionalno i statusno pitanje položaja dramskoga pisca u Hrvatskoj koja izdvaja 0, 49 za kulturu iz državnoga proračuna zvuči legitimno. No, s obzirom da razgovaram s jednim od najmlađih i najuspješnijih hrvatskih dramskih pisaca, Ivorom Martinićem (1984.), teško ga je izbjeći.

Pučišćanin sa zagrebačkom adresom uporno nalazi kanale do hrvatskih i međunarodnih pozornica. Tihim i kvalitetnim radom. Povod razgovoru jest hrvatska i njemačka premijera drame ”Bojim se da se sada poznajemo, nastale u sklopu projekta The Art of Ageing. Taj sam povod zlouporabila kako bih dramskome piscu i pismu nadoknadila donekle nepravedno medijsko zapostavljanje.

Ovdje slijedi pitanje o statusu dramskoga pisca u Hrvatskoj.
Glavni problem je što ne postoji nikakva sustavna podrška, sve je prepušteno slučaju, željama ravnatelja kazališta i njihovim interesima za neki tekst. Ne postoji oblik financiranja za tekstove u nastanku. Malo je kanala kojim dramski pisac može doći do kazališta jer postoji zanemariv broj dramaturga koji bi čitali dramske tekstove. Treba također biti realan i reći kako živimo u siromašnoj zemlji u kojoj najveća kazališta mogu producirati godišnje četiri premijerna naslova. Teško je očekivati od kazališta da će postaviti suvremeni dramski tekst jer je ukupan broj premalen da bi cijela branša ovisila o toj jednoj mogućoj poziciji. Ne bismo trebali opterećivati hrvatsko kazalište s tim što bi trebalo postavljati, no treba pronaći prostor gdje će se dramski pisci moći razvijati bez obzira na kazališni sustav. Ukoliko naravno, kao zemlja, smatramo da je za nas dramsko pismo važno. A to do sada još nismo pokazali.

Dakle, za razliku od književnika, dramski pisac nema nikakvu institucionalnu potporu?
Za dramska djela ne postoji nikakav oblik financiranja. Malen se broj dramskih pisaca može uzdržavati od pisanja za kazališne kuće. Eventualno pokazivanje pojedinačnih interesa za dramske tekstove ne znači da to pitanje ne mora biti institucionalno riješeno. Treba stvoriti sustav koji će podržavati stvaranje dramskoga pisma jer za to imamo puno razloga. Pogledajmo samo uspjeh Tene Štivičić u londonskome The National Theatreu ili Ivane Sajko, čiji se tekstovi postavljaju u čitavoj Europi, pa Nine Mitrović, Gorana Ferčeca i drugih. Ministarstvo kulture svjesno je problematike, no zašto ga ne rješava, drugo je pitanje.

Kada se s jedne strane pogleda nemali korpus hrvatskoga dramskog pisma, a s druge njegova ne tako česta produkcija, lako se mogu izvući pogrešni zaključci – da hrvatske drame nema ili je pak loša. Zašto je tako?
Premali smo i ne postoji ta razina produkcije gdje bi se nešto pokazalo uspješnim pa da onda postoje sljedbenici toga uvjetno rečenoga trenda. Nismo zastupljeni u Europi i svijetu kako zaslužujemo. Ako pogledate drame Miroslava Krleže, on je na svim razinama jednakovrijedan kao i svi drugi pisci iz malo bogatijih zemalja koji su se izborili za prikazivanje vlastitoga stvaralačkog rada. Mala zemlja i jezik teško uspijevaju na vanjskome tržištu, no postoje mehanizmi približavanja, u prvome redu Krleže, čija je vrijednost neosporna, a nismo ga dovoljno predstavili europskoj publici. Govoreći o suvremenim dramskim autorima, pogledajte što se dogodilo s Ivanom Vidićem, unikatnim glasom hrvatskoga kazališta. Iza njega stoji mnogi sjajni dramski tekstovi i nijedna sjajna dramska predstava. Kada hrvatsko kazalište počne pratiti i podržavati hrvatske dramske pisce, onda će oni biti vidljiviji u Europi.

S jedva navršenih trideset godina i brojnim hrvatskim te međunarodnim nagradama iza sebe, osjećaš li pritisak i strah od svakog novog uprizorenja vlastitoga dramskog teksta?
Osjećam. Znam koliko je skupo napraviti kazališnu predstavu i na mojem mjestu u svakome trenutku može biti netko drugi. Sa svakom prilikom koju dobijem stiže nova odgovornost i moram pokazati da je to opravdan trošak za kazalište i gledatelje. U mojem je uspjehu, kao i kod drugih, ulogu odigrala i sreća. Glas da je ono što radim dobro, proširio se i otvorio mi nove prilike koje jednako zaslužuje barem desetak hrvatskih dramskih pisaca. Ima nešto elitističko u tome da ti netko pruža svoje vrijeme i dijeli s tobom neke tvoje misli.

Nešto se dogodilo u ”Gavelli” – dva različita čitanja tvoje drame ”Bojim se da se sada poznajemo”. Kako je do toga došlo?
U jednome trenutku Miriam Horowitz, koja je trebala režirati i hrvatsku i njemačku verziju, izašla je iz projekta. Kazalište u Heidelbergu zaposlilo je Dominiquea Schnizera. Tekst sam pisao za nju i onda je došao u ruke nekome za koga nije pisan, stoga je hrvatska predstava potpuno drukčija. Moram priznati da mi se nije svidjela. S druge strane, svidjela mi se njemačka predstava jer je Horwitz dala veliku slobodu glumcima. Potraga za novim jezikom postala je potraga za novim scenskim jezikom. U iscrpljivanju i razmjeni energiji glumaca, davanju teksta na interpretaciju publici postoji jedna vrsta iskrenosti koja mi se izuzetno sviđa, iako predstava ima svojih mana. Divim se glumcima koji na pozornici puna dva sata traže svoj prostor slobode i izražavanja te ga s publikom dijele na voajeristički način. Do kraja se udaraju, plaču i žive tu potragu za voljenjem.

Kako se snalazi dramski pisac u suigri s ostalim kazališnim subjektima?
Ovisi. Ostavljam svima njihov posao. O porukama koje želim prenijeti redatelju razmišljam dok pišem dramski tekst i prenosim ih atmosferom, u didaskalijama ili u samome tekstu. Dok se dramski tekst ne pročita u dramskome prostoru ne zna se zapravo funkcionira li ili ne. Ne bježim od odgovornosti reakcija na tekst. Ne miješam se u procese jer mi je jasna moja pozicija dramskoga pisca. Redatelj ima potpunu slobodu u pristupu tekstu, no jednako pravo zadržavam i ja iznoseći mišljenje sviđa li mi se ili ne.

O čemu pišeš i kako nastaje ideja o pisanju dramskoga teksta?
O stvarnosti, onome što me okružuje. Pokušavam tragati za riječima i rečenicama koje će iskazati neku istinitost te se nadam da to pridonosi univerzalnosti teme i njezinu prihvaćanju. U zadnje vrijeme pišem na poticaje drugih kazališta. Uvijek je različit način počinjanja pisanja dramskoga teksta. Kada iscrpim određena pitanja, a dramski tekst dobije svoju formu, onda odustajem od toga teksta i pitanja na koja nisam odgovorio krećem rješavati u drugome tekstu.

Na kojem tekstu trenutačno radiš?
Završavam dramu ”Dobro je dok umiremo po redu”. Glavni motiv je odlazak pojedinca, no ne iz političkih razloga, nego da se oslobodi obiteljskih, povijesnih i jezičnih okova ove zemlje. Nije motiviran boljim socijalnim statusom. Želi se izmjestiti i biti stranac. Zapravo problematiziram odlazak jedinke iz određenoga kruga pravila.

Znači li to da ćeš možda otići ako ti se pruži bolja prilika?
Meni ne bi bio problem otići jer sam već deset godina slobodnjak. Često putujem i već imam osjećaj da živim u nekome prostoru koji može biti inozemstvo, a može biti i Hrvatska. Zbog specifičnosti posla nemam taj osjećaj gdje točno živim.

Tvoje drame nekako lakše pronalaze put izvan hrvatskih granica. Jesu li onda i teme univerzalnije?
Moguće, ali dok pišem ne razmišljam o tome. U Argentini je prošli mjesec postavljen ”Moj sin samo malo sporije hoda”, pročitali su ga kao svoj tekst te ga je publika na isti način primila kao u Hrvatskoj. Neki moji tekstovi čak bolje funkcioniraju u drugim zemljama, primjerice ”Ovdje piše naslov drame o Anti” postavljen je u Belgiji gdje još igra, kao i u Francuskoj te je bio u službenom off-programu Avignonskoga festivala. U Splitu je skinut nakon sedam izvedbi, iako progovara o aktualnoj temi Domovinskoga rata i životu s invaliditetom nakon završetka rata. Sličan je slučaj s ”Dramom o Mirjani i ovima oko nje” koja i dalje igra u Srbiji, a u Zagrebu je izdržala jedva jednu sezonu u HNK-u.

Izbjegavam općenito i pomalo zamorno pitanje o društvenoj ulozi kazališta i odgajanja publike. Kako se osvrćeš na realnost sve nestrpljivije publike i fenomen sve dužih predstava?
Prilično je hrabra neprilagođenost vremena kazalištu. Ne pristajemo na stvaranje drukčije vrste umjetnosti zato što je vrijeme brzo ili na izmišljanje kazališne predstave na mobitelu jer se tako zapravo udaljavamo od biti kazališta. Kazalište je za mene prostor u kojem se dijele misli – misli u prostoru, a za tu razmjenu moraju postojati glumci i publika.

Anđela Vidović

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More