Ivona Juka: U sve strukovne udruge uvukli su se bezveznjaci i nevjerojatno su glasni i bahati

Ivoni Juki nitko ne može prigovoriti da je uhljeb i ulizica. Njezin se rad ne može obezvrijediti prozivajući je kako je do uspjeha došla dodvoravajući se moćnicima. Baš naprotiv: do uspjeha je došla unatoč balvanima što su joj ih bacali pod noge dok je kao redateljica sama sebi, a onda i čitavom hrvatskom filmu, postavljala visoke kriterije radeći na dugometražnom igranom prvijencu Ti mene nosiš.

Film je nastajao godinama, sredstvima koja bi netko malodušniji protumačio kao uvredu – a ona ih je, sa sestrom Anitom iz producentske kuće 4Film, protumačila kao poticaj. Od sukoba s Hrvojem Hribarom, bivšim ravnateljem Hrvatskog audiovizualnog centra, preko šikaniranja koja je potom trpjela, pa do večerašnje projekcije filma na HTV-u (na rasporedu Drugog programa u 21 sat), Ivona Juka je prošla velik put. U odličnom intervjuu Denisa Kuljiša u Jutarnjem listu prije dvije godine, kad je veliki Netflix otkupio Ti mene nosiš, rekla je, onako ovlaš, da su joj se vrata otvarala jer ih je razbijala. Kako moćna izjava – i kako je dobro moći je izgovoriti čista obraza i uspravne kičme. Malo ih za takvo što imaju pokrića.

Godinama prije premijere filma “Ti mene nosiš”, pričalo se kako Ivona Juka radi nešto sjajno. Isplatilo se čekati. Koliko ćemo dugo čekati Vaš novi film? Nedavno ste bili u Berlinu – jeste li tamo dogovarali nove korake u realizaciji filma?

U Berlinu smo Anita, kolegica Iva Markić i ja imale mnogo sastanaka u vezi više projekata koje razvijamo. Sastanci su bili odlični, a sad ćemo vidjeti hoće li se nešto od toga pretvoriti i u uspješnu suradnju. Mnogo posla je još pred nama.

Je li Vam Dalibor Matanić ikad poslao recenziju predloženog projekta, koji je odbijen na HAVC-ovom natječaju?

Nije, ni nakon četiri požurnice koje je poslala produkcija. Ne mogu zamisliti da sam umjetnički savjetnik, a da ne pošaljem svoju recenziju kolegi ili kolegici. Čak i da nisam redateljica, dakle da nije riječ o mojim kolegama čije scenarije čitam, svejedno ne mogu zamisliti da nemam recenzije svakog projekta u trenutku kad izlazim pred audiovizualno vijeće i predlažem projekte za sufinanciranje. Ok, u slučaju Matanića, nije ju očito napisao nikad, ali kako je moguće da se te recenzije pišu naknadno, nakon što su rezultati objavljeni? Na natječaju se u prosjeku pojavi tridesetak do četrdesetak prijavljenih scenarija. Umjetnički savjetnici, kako sam čula, to je neprovjereni podatak, dobivaju osam tisuća kuna neto plaću svih šest mjeseci za posao koji obavljaju. I oni u šest mjeseci ne stignu napisati tih tridesetak, četrdesetak recenzija?! Pa, ne bi da slovkaju, a ne da čitaju. Čitanje jednog scenarija zahtijeva u prosjeku oko sat i pol do dva sata, dakle čak i da cijeli dan razmišljaju o jednom scenariju, to je posao za mjesec i pol dana. I u idućih pet ili četiri mjeseca ne stižu napisati recenzije?

Kako bi Vašim čitateljima bio jasan proces – umjetnički savjetnici šest mjeseci čitaju prijavljene scenarije i onda na temelju toga odabiru one scenarije koje predlažu za sufinanciranje, a audiovizualno vijeće glasa za njihove prijedloge. Audiovizualno vijeće uvijek prihvati njihove prijedloge i, ajmo se složiti, da je to logično, jer umjetnički savjetnici služe odabiru projekata, no kako audiovizualno vijeće zna da su dobro obavili taj posao ako nema recenzija? Kako mogu znati da su umjetnički savjetnici uopće pročitali sve prijavljene projekte, ako u trenutku odobravanja projekata nema recenzija? Svaki put, ali svaki put, smo nekoliko mjeseci nakon natječaja čekali recenzije sve dok ih umjetnički savjetnici ne napišu. Dakle, nakon rezultata natječaja, nikad ih nemaju.

Jednom ste rekli da redatelj treba bezuvjetno voljeti film da bi film bio dobro napravljen, da treba vjerovati u priču. Zašto Vi volite svoj film o braniteljima, zašto Vam je ta priča osobno važna?

Martin Scorsese je rekao da ako nemaš u sebi silnu želju da ispričaš određenu priču, onda je bolje da se ne baviš režijom. On je to još ljepše, strastvenije rekao, naglasio je ako ne izgaraš da ispričaš određenu priču, onda je bolje da ostaviš profesiju redatelja. Režiranje filmova nije karijera, već je poziv. Ma, niti jedna profesija u umjetnosti nije karijera, svaka je poziv. Posvećenost onom što radiš. U našoj sredini to nije lako, jer egzistencija nas ponekad također bezuvjetno melje, pa izgura posvećenost.

Pokazali ste hrabrost svojim glasnim prozivanjem Hrvoja Hribara, bivšeg ravnatelja HAVC-a, za brojne propuste, podbačaje i pogreške u radu. Suprotstavili ste se čovjeku kojega je, iz straha i interesa, podržavala premoćna većina sudionika filmske scene. Kakve ste posljedice zbog toga otrpjeli?

Mnoge, a pokušavaju i danas, mada su sada i objektivno, mali i beznačajni. U mojoj profesiji se pojavio priličan broj bezveznjaka za koje mi nije jasno tko im je i kako uopće dao da rade filmove? Kako je moguće da se pojave neki likovi i dobiju par stotina tisuća ili milijuna kuna iz državnog proračuna, jer bi oni htjeli režirati filmove? Zapravo, znam tko im je to dopustio i zašto, ali doista mi nije jasno kako neke moje etablirane kolege ni prstom nisu mrdnule u pogledu toga. Valjda im je tako draže, jer misle da bliješte pokraj takvih. Ni u frizerskom salonu ne može se zaposliti netko bez diplome frizera, dođe inspekcija i zatvori salon, a u mojoj profesiji neki tipovi su preko noći postali redatelji, jer su se, eto, tako, malo družili s redateljima. Družim se i ja sa stomatolozima, odvjetnicima, pravnicima i da ne nabrajam, ali mi ne pada na pamet da bih mogla popravljati zube ili voditi parnice, jer sam o tome, eto, slušala od frendova. Nemojte me krivo shvatiti, naravno da netko može biti samouk i vrhunski talent, ali bome nisam primijetila hrvatskog P.T. Andersona, a i takvi vrhunski talenti koji se pojave vani, moraju se itekako boriti da dobiju novac za film i obično krenu s novcem privatnih investitora, a ne da im država iskešira par milijuna kuna ne bi li otkrila u njima skriveni talent. Upravo takvi bezveznjaci su se uvukli i u sve strukovne udruge i nevjerojatno su glasni i bahati. Najdraže mi je kad me napadaju takvi komarci.

Trenutno je na čelu HAVC-a Daniel Rafaelić o kojemu vlada mišljenje da je korektan i benigan. Je li se s njegovim dolaskom, a odlaskom Hribara, išta suštinski promijenilo u toj ustanovi?

Promijenilo se, jer sada je HAVC otvoren za sve, Rafaelić nikoga ne diskriminira. Ostavljen mu je HAVC u dugovima i kaos, tako da mu nije lako. Nadam se da će se hrabro i energično uhvatiti u koštac sa svim problemima. Vidjet ćemo kako će se snaći, treba mu podrška i vremena.

Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek na početku svog mandata razmahivala se najavom da će tu instituciju otvoriti umjetnicima, no Vas je isključila iz procesa kreiranja novih zakonskih akata kojima bi se trebala popraviti situacija u hrvatskom filmu. Je li se nakon Vašeg prosvjeda u Runjaninovoj što promijenilo u odnosu s Ministarstvom?

Bez komentara. Zasad.

Anita Ruso

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More