prvo slovo kulture

Ivo Žanić: Nekim protagonistima jezične politike živi govornici kao da su smetnja

Razgovor sa sociolingvistom Ivom Žanićem ima barem dva povoda: prvi je njegova najnovija knjiga Jezična republika: Hrvatski jezik, Zagreb, Split i popularna glazba, a drugi aktualizacija jezičnih problema u hrvatskom medijskom prostoru koja je u zadnjih nekoliko mjeseci potaknuta pojavom Deklaracije o zajedničkom jeziku.

Naslov knjige budi niz kulturoloških asocijacija, od kapitalne studije Greila Marcusa o bootleg snimkama Boba Dylana iz 1967. godine poznatima pod imenom The Basement Tapes, naslova The Invisible Republic, pa sve do Miroslava Krleže i Književne republike. Zašto taj naslov i što stoji iza njega?

– Došao je kao izlaz iz nevolje. U naslovu sam izvorno htio imati Zagreb i Split kao dvije osi oko kojih se grade najprestižniji, identitetski najrelevantniji i medijski najeksponiraniji jezični varijeteti, te popularnu glazbu kao istraživački zanemaren tip i medij javne jezične prakse, ali sve su kombinacije ispadale preduge. Tako su te tri kategorije završile u podnaslovu. Asocijacija je onda krenula od političke ideje republikanizma kao sustava u kojemu na vrh dolazi onaj koji je legitimitet stekao demokratski, ali je trajno podložan propitkivanju, kritici, stjecanju novih smislova, novim rakursima, sučeljavanju s novim protagonistima… Dakako, standardni jezik ili nacionalni jezični varijetet nigdje, pa ni u Hrvatskoj nije smjenjiv onako kako je to na izborima politička vlast, ali ostale su analogije, čini mi se, smislene: standard nije nedodirljiv ni okamenjen, nije fiksiran totem nego proces, nije ili ne bi smio biti predmet obožavanja nego trajne kritičke analize u pogledu funkcionalnosti i razvojnih smjerova. Standard ne živi u laboratoriju, pod staklenim zvonom, nego u društvu, u dinamičnim, često i konfliktnim odnosima s drugim varijetetima, varijabilan je i njegov prestiž, katkad po regijama, katkad po dobnim ili obrazovnim grupama, katkad po nekom trećem kriteriju. U finalu te usporedbe neka bude ovaj kontrast: uvijek za republiku, pa i u oblikovanju i vrednovanju jezičnog krajolika, nikad za monarhiju, pa ma kako se katkad prosvijećenom doimala.

Uzgred, Stjepan Radić je u saborskom govoru 24. studenoga 1918, koji pamtimo po metafori gusaka u magli, spomenuo i pojam ‘republike’ kao temelj eventualne nove južnoslavenske države. Ako je točno da je to prvi programski osviješten spomen tog vladavinskog sustava u nas, eto dogodine prilike razmisliti o njegovu stogodišnjem životu među Hrvatima, i to baš kao općedruštvene, kulturne i psihološke kategorije. Svoj kutak u tom mozaiku značenja i konotacija trebala bi imati i naša jezična republika, republika hrvatskih dijalekata, slengova, žargona… Ona podrazumijeva i svijest o tome da ne postoji samo jedna povijest hrvatskog jezika, povijest kao dekret s vrha, nego mnogo njih, u načelu jednakovrijednih. Čak i kad je posrijedi standard kao, teorijski, neutralan i nadregionalan tip, on nije doživljajno i identitetski jednak gledan iz Zagreba ili iz Splita, Dubrovnika, Požege, Varaždina, Istre… Zato u predgovoru ističem da ne pišem usko o sociologiji jezika, nego o sociologiji, točnije ‒ socijalnoj psihologiji jezičnih iskustava, govornikovih iskustava s jezikom, o raznim individualnim jezičnim biografijama, njihovoj reprezentativnosti za neku društvenu ili profesionalnu grupu…

Cijelom Jezičnom republikom proteže se osvješćivanje dvaju hrvatskih jezičnih kurioziteta. Prvi je položaj Zagreba i njegova govora u odnosu na hrvatski jezični standard, a drugo stanovita marginalizacija mediteranskog aspekta hrvatske kulture koju pronalazite u mnogim državno-kulturnim konceptima, od Radićeva i Mačekova HSS-a, preko Jugoslavije u svim njezinim fazama, pa do suvremene Hrvatske i Franje Tuđmana.

– Hrvatski je jezični standard, koliko znam, jedini u Europi u kojemu ne participira povijesni varijetet nacionalnog središta i koji je cijelo 20. stoljeće proživio u prigušenu, katkad i otvorenu konfliktu s jezičnim praksama glavnoga grada i njegove regije, kojoj su te prakse prirodno prestižne i identitetski referentne neovisno o tome što je Zagreb i nacionalni centar. Naime, i da nije to, i da stoga nije ovoliki, svejedno bi bio regionalno središte jednog prostranog i jezično relativnog homogenog područja, pa bi njegov govor bio prestižan za tu regiju, utjecajan i javno prisutan, o čemu bi standard, ma koji i ma kakav bio, kao idiom javne komunikacije morao voditi računa.

No, nije ni točno ni pravedno svu krivnju za rigidnost hrvatske norme, njenu neosjetljivost za unutrašnju jezičnu dinamiku hrvatskog društva, za ono što konvencionalno nazivamo kajkavskim i čakavskim, uključivši mnoge unutarštokavske varijacije koje često zaboravljamo kao da one nisu dijalekti, svaljivati na tzv. hrvatske vukovce ili na jugoslavenski jezični unitarizam. Uskoro će tri desetljeća otkad se jezična politika vodi isključivo u Hrvatskoj, no kao da to ne podrazumijeva da se vodi i iz stvarne hrvatske jezične situacije i za stvarne hrvatske govornike, na temelju njihovih stvarnih jezičnih praksi. Nekim protagonistima jezične politike živi govornici kao da su smetnja: norma, posebno leksička, i dalje je vrlo rigidna, o jeziku se i dalje razmišlja mehanički u kategorijama ispravno/ pogrešno, koje se shvaćaju kao nešto supstancijalno a ne situacijski uvjetovano, mediji i njihove jezične prakse i dalje se doživljavaju kao mjesto kvarenja jezika umjesto kao stjecište inovacija, da se i ne govori o trajnoj i neshvatljivoj opsesiji razlikovnošću u odnosu na srpski… Čitam nedavno u ozbiljnoj publikaciji, s potpisom jezično obrazovane osobe, da se riječ patike “nepotrebno uselila”, jer “neznalicama možeš uvesti svašta i koješta”, iz srpskoga, naravno, jer je kraća od riječi tenisice. Nad takvim tezama čovjeku pamet staje. Prvo, patike su star regionalni izraz u hrvatskim regijama koje su bile pod osmanskom vlašću – Slavoniji i unutrašnjoj Dalmaciji, ali i ondje gdje te vlasti nije bilo – u Varaždinu, Međimurju, obalnoj Dalmaciji, Rijeci, na Lošinju… Posrijedi je jednostavno regionalni hrvatski izraz, nikakav uvoz iz Srbije. Drugo, hrvatski govornik kojemu su četverosložne tenisice preduge, a takvih je mnogo, spontano će ih skratiti u tene, katkad tenke, jer čemu tri sloga iz uvoza kad kod kuće začas može imati dva. Tako nerazumnih i neprirodnih govornika nema nigdje na svijetu, a neki bi, eto, htjeli da ih bude baš u Hrvatskoj.

Neće, naravno, sve jezično što mediji proizvode ući u širu praksu niti sve ondje objavljeno odaje dobru jezičnu kulturu svojih tvoraca, ali svi se ti procesi dadu prilično precizno razlučiti, kontekstualizirati i funkcionalno vrednovati ako im pristupimo bez predrasuda, u suvremenim, a ne predprošlostoljetnim kategorijama. U medijima ima, kao što je uvijek bilo, nedoučenosti, brzopletosti i neznanja, ali sva istina nije u tome. Najlakše je sve autore i urednike proglasiti neznalicama, čak politički diskvalificirati, no time samo trujemo opću jezičnu svijest i sve smo dalje od spoznaje naravi svojeg jezika, smjerovima njegova razvoja, njegovim izražajnim potencijalima itd.

Jedna od poanti Jezične republike jest ta da brojni idiomi hrvatskoga ne otuđuju njihove govornike jedne od drugih, već da različiti govori u nas supostoje u tolerantnome i neobično pluralnome kontekstu, naročito u usporedbi s mnogim drugim europskim zemljama. Možete li navesti neke primjere iz popularne kulture koji potkrepljuju tu tezu?

– Svako je društvo unikatno, pa su samim tim unikatne i sociolingvističke situacije, u sklopu njih onda i jezične prakse i njihova regulacija, recimo, u zabavnoj glazbi. Dodatno, koliko-toliko smislene paralele s drugim zemljama mogu se povlačiti tek otkad je Hrvatska samostalna. Kad ste dio višenacionalne federacije, čak i kad je demokratska, kakva je Španjolska, a pogotovo kad to nije, kakva je bila Jugoslavija, praktički nema javnog jezično relevantnog postupka koji u nekoj mjeri nije i politički čin. No, ostaje činjenica da Hrvatska ni prije ni poslije 1990. nema nacionalni zabavnoglazbeni festival kakav je u Italiji sanremski, koji onda podrazumijeva ili čak izrijekom zahtijeva nacionalni jezik u stihovima skladbi, dakle standard. Hrvatska zabavna glazba bila je uvjerljivo najkvalitetnija u Jugoslaviji, ali nju nije činila – da posegnem za makar mehaničkom usporedbom – piramida sa Sanremom na vrhu i epigonima na nižim razinama, nego dinamičan sustav jednakovrijednih regionalnih festivala. I sam je Zagrebački festival, iako održavan u glavnom gradu, zapravo bio regionalni festival koji je kontinuirano lansirao skladbe na raznim varijacijama urbane kajkavštine ili zagrebačke štokavštine, usporedo s onima na književnoj ili općoj novoštokavštini.

U nas od početaka popularnoglazbenih žanrova, uključivši operete i mjuzikle, prirodno živi i jezična raznolikost, u početku samo na varijetetima dva glavna središta, Zagreba i Splita, gdje je i počeo razvoj popularne kulture i glazbe, u Zagrebu na tradicijama njemačkog šlagera i kabareta, u Splitu s naslonom na talijansku, posebnu napuljsku melodiku, ali s vremenom i na svim ostalim regionalnim ili gradskim varijetetima. Ni oni ideološko-politički projekti koji su neke žanrove poput slavonske tamburaške glazbe ili dalmatinskog klapskog pjevanja nastojali promicati kao nacionalne ili nacionalno reprezentativne nisu dirali jezik – bilo slavonsku ikavicu u prvom, bilo čakavsko-ikavske varijacije u drugom slučaju. Hrvati se očito nimalo ne boje svoje unutrašnje jezične raznolikosti, nego je doživljavaju kao prirodno okruženje, u čemu neosporno vrlo važnu ulogu ima zabavna glazba.

Nasuprot tome, u medijima, pa i izvan njih, vlada opća predodžba o isključivosti i svojevrsnom „dijalektalnom neprijateljstvu“ hrvatskoga sjevera i juga…

– Iako politikanti i neodgovorni mediji svako toliko izmišljaju (i) jezične razdore, u živoj komunikaciji mogu se pratiti trajna prožimanja i leksičke komplementarnosti Sjevera i Juga. Primjerice, u Zagrebu je sve češći izraz ‘đir’ koji, ugrubo kazano, znači nešto uže od ‘furke’, otprilike furam se na raznu mjuzu, ali Lady Gaga nije moj đir, zatim ‘ekipa’, koja je istisnula ‘škvadru’, potječe iz splitskog slenga kao najvjerojatnije i ‘lik’ i njegova družica ‘likuša’, dočim su u Dalmaciji izrazi ‘zicer’ i ‘ziheraš’ već svakodnevni i asimilirani, pa se i na forumima najzagriženijih torcidaša prirodno govori o ‘igraču ziherašu’ ili ‘ziheraški postavljenoj igri’. Popularna glazba istodobno je i odraz i poticatelj tih procesa i utoliko izuzetno zanimljiva i sociolingvistički relevantna: rap-duo Tram 11 u skladbi Vrućina gradskog asfalta iz 2000, u tekstu na turbo zagrebačkoj slengiziranoj kajkavštini, ima sintagmu ‘zagrebačka fjaka’ i petnaestak stihova koji su istinska studija iz socijalne psihologije generacije s ‘užarenog betona’ (zagrebačka fjaka ko posljedica čistaka/ ljeto je u kvartu svih izgubljenih dječaka…). Posrijedi je dakle nešto posve drugačije od stereotipne dalmatinske ‘fjake’, njena inkulturacija u drugačiji ambijent i sociokulturni kontekst, obogaćenje te kategorije konotacijom socijalne kritike i autoironije koju izvornik nema. S druge strane, splitski sastavi tog i srodnih žanrova u svoj izraz prirodno uklapaju, recimo, kontinentalni slengizam ‘murija’ (ludilo brale, vatala ga murija, kod Kuzme & Shaka Zulua, umjesto domaćeg pandurija) ili zagrebačku ‘cugu’ (manče ne dan ni kunu, nikon ne plaćan cugu, kod Kiše metaka).

Ta leksička preuzimanja postaju posebno zanimljiva kad se ima na umu da je hrvatski hip-hop/ rap od početka jasno regionalno, dakle i jezično profiliran na tri osnovne škole ‒ zagrebačku, splitsku i slavonsku. On je takav i danas, ali to očito nimalo ne ometa posezanje za svim dostupnim jezičnim resursima. Ima to i važnu opću pouku: osviješten identitet, ovdje regionalni i gradski, negdje drugdje neki drugi, očito je moguć i bez jezične zadrtosti i mrzovoljne zatvorenosti u svoj tor.

Kojeg dijalektalnog glazbenika biste izdvojili kao umjetnički najuspjelijeg, ili najbližeg Vašem senzibilitetu?

– Često se gubi iz vida da je uglazbljeni ili pjevani jezik kategorija za sebe, nešto treće uz pisani i govoreni jezik, i da ga treba promatrati isključivo u njegovu organskom jedinstvu s glazbom i izvedbom. S obzirom na to, i moji su glazbeni afiniteti počinjali kao cjelovit doživljaj dotične cjeline, a s godinama i sociolingvističkim i kulturnopovijesnim znanjima dolazila su i dopunska razumijevanja iako je glazbena cjelina uvijek ostala temeljna; jezični tip ne može me sam po sebi privući nekom djelu, melodija, harmonije i ritam mogu i kad ne poznajem jezik. Kao žanr najbliži mi je blues, i akustični južni, osobito u međuigri slide-gitare i usne harmonike, i elektrificirani sjevernjački kakav je kod Muddyja Watersa. Beatlesi su prva ljubav a ona, kako znamo, zaborava nema. U toj prvoj britanskoj, za mene formativnoj generaciji svakako još Hollies i Kinks, pomalo me sram reći koliko sam kasno otkrio Vana Morrisona, no valjda za razumijevanje tako slojevita i inovativna opusa treba i određena zrelost. Volim napoletansku tradiciju i velike talijanske kantautore Fabrizia de Andrèa i Lucia Dallu, kod kuće je Oliver nenadmašan, on je i najvećim sumnjičavcima neoboriv dokaz da i izvedba, a ne samo glazba, stihovi i aranžman, može biti istinsko autorsko djelo. Marijan Ban ujedinjuje autorstvo i izvedbu na vrhunskoj razini, k tome je, mislim, naš najveći majstor gradnje atmosfere, od sjetne i tužne do šaljive i autoironijske, Zvonko Špišić i Arsen Dedić veličine su europskog ranga… I sad kad sam ih nabrojao, vidim da su svi osim Dalle barem dijelom opusa i dijalektni – Beatlesi s liverpoolskim izgovorom, Morrison u nekim skladbama svojim materinskim belfastskim, Kinksi kao jedini veliki engleski sastav koji zbog približavanja tržištu u SAD ni za trunku nije amerikanizirao izgovor niti se odrekao leksičko-morfoloških dijalektizama ili britanizama, nego je programski ostao vjeran svom materinskom radničkom londonskom (i ipak itekako uspio u SAD), zatim, Đenovežanin De Andrè koristio je sardski, što je jezik a ne dijalekt, napuljski i posebno osobni jezični konstrukt na bazi nekadašnjeg genoveškog, poetički nešto poput Krležinih Balada, jer je i on radio u bibliotekama i sa starim rječnicima da stvori idiom koji će simbolizirati, ali i realno, leksički i frazeološki, s dosta arabizama i hispanizama, predstavljati mediteransku cjelinu. O našima koje sam spomenuo ne treba valjda dodatno raspravljati, sve se zna.

Možda je još rano govoriti o zaokruženom konstituiranju discipline koju bismo mogli nazvati sociokulturnom lingvistikom popularne glazbe, ali od 1983, kad je dijalektolog Peter Trudgill objavio danas klasičnu studiju o tome kako engleski sastavi, od Beatlesa i Stonesa do punkera, oblikuju svoju jezičnu praksu ovisno o tome kakav identitet žele predočiti i kakvu publiku osvojiti, nastao je golem broj radova i istraživanja na tom tragu, u mnogim zemljama. Evo i jedan primjer izvan anglo-američkog svijeta: austrijski pjevači zabavne glazbe rabe jedan kolokvijalni općeaustrijski jezični tip koji se temelji na prestižnom bečkom vernakularu, i to je u Austriji manje-više prešutna konvencija koja im daje jednoznačan identitet i ujedno pomaže afirmaciji austrijskog varijeteta njemačkog. No, kako bi osvojili i veliko njemačko tržište, mnogi prelaze na izgovor blizak tamošnjem standardnom njemačkom, jer bi inače toj publici zvučali provincijalno. Naličje toga je da ih u Austriji zbog toga smatraju izdajicama, pa u domovini gube popularnost. Po naravi stvari, takva bi istraživanja baš u nas morala procvjetati.

U knjizi detektirate dvije pobude iz kojih proizlazi popularna glazba na različitim hrvatskim dijalektima. Jedan od njih jest potreba za očuvanjem idioma koji nestaju u vremenu, a drugi stanovita “prirodnost” u pisanju pjesama na govoru kojim se autor svakodnevno služi. Mogu li se u samim pjesmama glazbenika koji predstavljaju te dvije opcije prepoznati njihove izvorne nakane, postoji li među njima neki razlikovni element?

– Razlike na toj osnovi nisam uočio, jer i oni koji svoj jezični izbor nastoje predočiti kao sociokulturno osviješten program ne poriču da postoji i taj drugi motiv, činjenica da im je to prirodni medij komunikacije. Nerijetko se kod autora prepoznaje i igrovni element, ideja da će neki dotad javno neeksponirani idiom za publiku nositi auru zanimljivosti, novosti, pa i egzotike. Sve su to legitimni pristupi i poetike u prirodnom natjecanju za publiku, a rezultat je, sociolingvistički gledano, jednak ‒ publika upoznaje nove idiome, prestaje ih doživljavati kao nešto zastarjelo i nespojivo s modernim životnim stilovima, temama i životnim situacijama, stječe iskustvo da su igrovni, komunikacijski i kreativni potencijali jezika nepotrošivi. Važno je ovdje napomenuti da se u pjevanom jeziku, za razliku od pisanoga i govorenoga, ne traži razumljivost u konvencionalnom, semantičkom smislu. Taj se jezik ostvaruje u organskoj cjelini s glazbom i izvedbom, te komunikacija ‒ emocionalna, identitetska, intuitivna ‒ besprijekorno funkcionira i bez lingvističkog razumijevanja svake pojedine jezične jedinice. I svakako želim istaknuti izuzetnu sociolingvističku i kulturološku osviještenost vođe Gustafa Edija Maružina ‒ i profesionalni jezikoslovci mogu štošta naučiti iz njegovih razmišljanja o jeziku općenito, o odnosu tradicionalnog dijalekta i aktualnih idioma mlade populacije, o dinamici jezičnih promjena, konceptu razumljivosti, važnosti pozitivne identifikacije s nekim idiomom itd. On je zapravo dijalektolog za 21. stoljeće: kontinuirano terensko istraživanje, raznolika iskustva iz žive komunikacije i sposobnost poredbene analize. Teren, doduše, više nisu izolirana sela, nego gradske koncertne dvorane i ljetne pozornice na otvorenom, ali i vremena su drugačija.

I u knjizi primjećujete kako je predstavnike nekih govora u popularnoj glazbi, kao što su pripadnici “ča-vala” ili “otočnog rocka”, prepoznala publika u cijeloj Hrvatskoj, dok su neki drugi, poput zagorske Zadruge, ostali lokalnim fenomenima. Zašto mislite da je tome tako?

– To je važna tema koju sam i u knjizi ostavio otvorenom, jer zasad ne nalazim smislena i koliko-toliko cjelovita odgovora. On je neosporno kompleksan i mora, kao i u slučaju nacionalne afirmacije južnjačkih tema, motiva i jezičnih praksi, uzeti u obzir glazbene mode, društveni kontekst, socijalnopsihologijske kategorije, dinamiku odnosa elitne i popularne kulture, regionalnu i jezičnu samosvijest samih tih autora i glazbenika, teme koje ih zaokupljaju… Na sve se to onda vezuju i što spontane, što inducirane mode i interesi glazbene industrije, pri čemu valja imati na umu i da je njena narav ‒ globalno gledajući ‒ danas bitno drugačija nego doprije dvadesetak godina. Ima to svakako veze i s time što svaka zemlja, osim fizičke, ima i svoju kulturnu, ili simboličnu, ili imaginarnu geografiju, te njeni stanovnici u sklopu nje različito vrednuju neke krajolike, načine života i s njima povezane jezične tipove. To je dinamičan sustav unutrašnjih regionalnih, mentalitetnih i jezičnih stereotipija i predodžbi, identitetskih poigravanja i nadigravanja, odnosa urbano/ ruralno i kao stvarnosti i kao percepcije…

Kad je čakovečka Kom3dija 2009. objavila prvi CD, učinilo mi se da bi oni mogli biti nekakvi kajkavski ili sjeverni Gustafi ili Belanovi Đavoli – klarinet im je davao prepoznatljiv zvuk, gosti su bili dobro odabrani, obrade tradicionalnih međimurskih napjeva inovativne, a jezik autorskih skladbi moderna slengizirana kajkavština, u jezgri čakovečka, ali takva da bi sigurno, da je sastav osmišljeno promoviran, bila bliza i mnogim Zagrepčanima, u smislu da bi je percipirali urbanom, ujedno uvelike razumljivom i u lingvističkom smislu. U svom sociokulturnom kontekstu taj je jezični tip identitetski i funkcionalno usporediv s jezičnim praksama Edija Maružina ili Nene Belana u njihovim regionalnim kontekstima. Grupa je vladala raznim žanrovima, od swinga i bluesa do reggaea, i sve skupa bilo je puno duha, ležernosti, i što je najvažnije, poticajno za ples i skupno pjevanje pripjeva na koncertu. Nažalost, nadlokalnog uspjeha nije bilo, drugi CD bio je na novoštokavštini, bljedunjav i banalan. Šteta što je tako ispalo.

Iz niza povijesnih i socioekonomskih razloga kajkavski su govori stigmatizirani kao ruralni, ‘dudekovski’, i mnogi su kajkavci zbog toga s razlogom frustrirani, no to se ne može izmijeniti čitanjem Krležinih Balada Petrice Kerempuha, kao što ni prestiž modernog splitskog ne proizlazi iz uživljavanja u Marulićevu Juditu. On se gradi prije svega, kako pokazuje dalmatinsko i istarsko iskustvo, popularnom glazbom u dosluhu s globalnim žanrovima koja će mladoj populaciji predstaviti modernu, urbanu verziju tih govora. Nije, naravno, moguće iz rodilišta naručiti žurnu dostavu nekog kajkavskog Olivera, TBF-a, Šajete, Gibbonija ili Đavola, ali jest moguće poticati jezično samopouzdanje i graditi pozitivnu sociokulturnu i identitetsku atmosferu, pa će se i oni kad-tad pojaviti. Kao što se, makar nakratko i lokalno, ali kao potvrda općeg principa ipak bila pojavila Kom3dija ili u hard-rocku znatno starija ali još koncertno aktivna zabočka Zadruga.

Jesu li kajkavski i čakavski govori u opasnosti od nestajanja, ili bi se ono što im se događa bolje moglo opisati kao transformacija? Nestaju li lokalni idiomi brže nego što novi nastaju i, ako da, koliko te tendencije osiromašuju jezik?

– Pogrešno je jezik razmatrati u kategorijama siromašenja odnosno bogaćenja; on je uvijek taman onakav kakav govornicima u dotičnom kontekstu treba. Neke različitosti, bolje rečeno – neki tipovi razlikovnosti zaista nestaju, no istodobno drugi nastaju. Općenito se može reći da je, u odnosu na stanje otprije stotinjak godina, danas jezik horizontalno, u smislu tradicionalnih dijalektoloških kategorija, ujednačeniji, a vertikalno raznovrsniji, heterogeniji. No, ponavljam, ne postoji nikakav kriterij, osim osobnih subjektivnih dojmova i iskustava, po kojemu se može odrediti jezično bogatstvo odnosno siromaštvo. Dojam i iskustvo su, naravno, legitimni načini razumijevanja i jezičnog svijeta, ali uvijek moramo imati na umu da su oni, makoliko za dotičnu osobu stvarni, ipak fragmentarni, te da osobne uvide ne smijemo uopćavati. Moramo znati i to da su varijeteti koje nam posreduju mediji i žanrovi popularne kulture, od tv-serija do stripova, uvijek autorske stilizacije a ne objektivni dijalektološki opisi ili prijenosi.

Potkraj Jezične republike pišete o utjecaju engleskog jezika na suvremeni hrvatski žargon u različitim dijelovima zemlje. Možete li navesti neke primjere za to, jer čini se da je engleski, kao jezik neprijeporne globalne prevlasti, zamijenio višejezične utjecaje iz različitih smjerova na razne krajeve Hrvatske, poput onih čije su dijalekte oblikovali njemački, mađarski, talijanski, turski?

– Globalni engleski povijesno je nova pojava i vrlo je teško išta predviđati osim da će on u takvom statusu ostati u dogledno vrijeme. Ovakav status engleskog novost je i za same njegove izvorne govornike, koji su među onima koji se služe engleskim manjina: njih je oko 500 milijuna, a onih kojima je engleski drugi ili strani jezik dvije i pol do četiri milijarde, ovisno o tome koju razinu znanja i komunikacijske kompetencije mjerimo. Engleski je, nadalje, neovisno o globalnoj ekspanziji, kao takav decentraliziran jezik, tj. razvijao se bez normativnog središta ili autoriteta, pa se diversificirao i bez globalizacije na barem tri prestižna varijeteta: britanski, američki i, odnedavna, za Pacifik i jugoistočnu Aziju, australski. Kod drugih jezika međunarodne komunikacije u novije doba to nije bilo tako: znalo se da je za francuski normativan Pariz, za španjolski Madrid itd. No, nekadašnje kolonije sve češće otkazuju jezični posluh bivšim metropolama te svoje varijetete počinju smatrati jednakovrijednima, a ne tek kvarenjem europskog standarda, kako im se još dojučer svisoka govorilo. Nadalje, može se argumentirano pokazati kako najveći jezični dobitnik globalizacije nije engleski, nego španjolski – jezik kojega doprije dvadesetak godina jedva da je itko učio, a prestiž mu je bio nikakav, pogotovo među mladom populacijom. Ima u vezi s tim bezbroj pitanja i dilema, a malo jednoznačnih odgovora, jer – ponavljam – posrijedi je povijesno posve nova situacija. Iz hrvatske perspektive, što se tiče posuđivanja i općenito utjecaja, aktivan odnos prema jezicima s kojima smo tradicionalno bili u doticaju ‒ i koje u pitanju nabrajate ‒ jest povijesno završen proces.

Kako se valja odnositi prema Deklaraciji o zajedničkom jeziku i kako komentirate činjenicu da taj “zajednički jezik” nema nikakav naziv, što prije pola stoljeća nije bio slučaj?

– Odnositi se valja razumno i smireno, kako drugačije? U nas se čuje da je posrijedi politička provokacija, što ne mogu znati jer ne čitam tuđe misli, ali i da jest, ne valja se dati isprovocirati, jer to smanjuje rasudbenu moć. Načelno, Deklaracija je još jedan dokaz da su jezična pitanja svuda i uvijek, pa i u nas, ne samo komunikacijska, čisto funkcionalna, nego i itekako pitanja identiteta i moći, unutargrupne i međugrupne. O njoj bi se, kad bi zaista bila važna i smislena, moglo dosta raspravljati, ali evo osvrta na dva aspekta.
Potpisnici jasno tvrde da svaka zajednica, odnosno država ima slobodu imenovati svoj jezik i pravo na “slobodnu i samostalnu kodifikaciju”, te da standardi, usprkos “zajedničkoj dijalektnoj osnovici”, sadrže “razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama”, rječniku i “ostalim jezičnim razinama”. To ne samo što je činjenično osnovano i znanstveno potvrđeno, nego je i u skladu sa stavovima hrvatske Deklaracije iz 1967. i općenito stavovima hrvatske znanosti o jeziku koji su u Jugoslaviji trajno bili osporavani i ideološki diskvalificirani. Ova nova Deklaracija, dakle, u tom aspektu sigurno nije protuustavna ni protuhrvatska, kako se u nas čulo. Naprotiv, ja u takvim njenim formulacijama vidim, makar i zakašnjelu, zadovoljštinu svim hrvatskim govornicima, od akademika Jonkea do zadnjeg novaka u JNA, uključivši i mene, koji su zbog upotrebljene riječi tipa žlica ili plahta iskusili ismijavanje, diskriminaciju i šikaniranje. Kamo sreće da se takvo nešto pojavilo u Jugoslaviji! Potpisnici bi, posebno srpski, time bili stekli nepotrošiv etički kapital.
Nadalje, meni ni spomen uzajamne razumljivosti nije sporan: ona dokazivo postoji na razini svakodnevne komunikacije idiomom koji bismo mogli zvati općom razgovornom novoštokavštinom, postoji i u još nekim registrima, te sasvim sigurno ni za koga nije štetna. No iz te praktične i tehničke činjenice nije pametno ni ispravno izvoditi zaključke koji pripadaju drugim komunikacijskim i sociokulturnim razinama. Za mnoge najveći lingvist 20. stoljeća, Amerikanac Edward Sapir, napisao je još 1921. da jezična zajednica SAD i Velike Britanije “ne implicira postojanje zajedničke kulture”. Engleski pomaže “uzajamnom kulturnom razumijevanju”, ali “zajednički jezik ne može unedogled biti pečatom zajedničke kulture ako zemljopisni, politički, ekonomski i kulturni čimbenici više nisu isti na čitavu njegovu području”. Oni koji tako rado poistovjećuju našu situaciju s onom u anglofonom svijetu, o kojoj očito jedva da išta znaju osim naziva jezika, mogli bi štošta naučiti iz tanke ali klasične Sapirove knjige Jezik.
I u ostatku odredbi Deklaracija je nedorečena i protuslovna.

Možete li za kraj izdvojiti neki nedostatak Deklaracije o zajedničkom jeziku, ignorirajući njezine političke implikacije i usredotočujući se na njezine sociolingvističke aspekte?

– U svojoj unutrašnjoj pojmovnoj i kategorijalnoj nesređenosti Deklaracija spominje i zauzima se za jezično “bogatstvo”, što lijepo zvuči i uvijek ima afirmativne konotacije, ali bitno je kako se neko bogatstvo konkretizira i upotrebljava, jer je ono, kao i tolike druge stvari na svijetu, kontekstualno uvjetovano: u pustinji je boca vode bogatstvo, a milijunski ček bezvezarija. Hrvatski govori, primjerice, za šesti mjesec u godini imaju nazive junj, žunj, džunj, žun, zunj, pomajić, sorpanj, klasen/ klasan, ivanščak, rožencvet, mlečan, kosidbar, lipanj itd, itd. To je čista jezična poezija, istinsko bogatstvo koje svjedoči o sposobnosti govornika da iskoriste tvorbene mogućnosti svog jezika, njihovoj kreativnosti, osjećaju za metaforu i različitim tvorbenim motivacijama, od svetačkih imena do prirodnih pojava. Tu vidimo, primjerice, kako je latinsko ‘iunius’ prilagođeno glasovnim zakonima raznih govora, pa neke naše tvrde glave mogu naučiti da termini takva porijekla nisu u hrvatskom jeziku strano tijelo, najmanje pak srbizmi, nego duga i duboko ukorijenjena tradicija. Vidimo zatim unutrašnje, ali i općeslavističke razlike. Iz slavonsko-bosanske franjevačke tradicije u standardni su hrvatski za šesti i sedmi mjesec preuzeti nazivi lipanj i srpanj, no u Brusju je sorpanj naziv za šesti, jer je na Hvaru toplije i žetva je ranije (sedmi je krišnjok, jer se tad pale krisi, krijesovi). U Poljskoj je lipiec sedmi, jer je ondje još hladnije, pa lipe cvatu kasnije, a i žetva je, logično, kasnije, pa je njima sierpień osmi mjesec, kao i Česima srpen i Ukrajincima sérpen’.
Taj leksik ima golemu etnološku, kulturnu, lingvističku, povijesnu i antropološku vrijednost, ali je potpuno komunikacijski disfunkcionalan; da bi društvo moglo funkcionirati, ono mora iz te ponude izabrati i standardizirati 12 naziva, ono mora, da tako kažem, u općem interesu na nekim područjima reducirati bogatstvo, jer će inače imati komunikacijski kaos. Teorijski, svejedno je kako će se to učiniti i koji će to nazivi biti: može se uzeti iz svake regije po jedan, mogu svi iz jedne regije, mogu se svi ubaciti u bubanj i izvlačiti kao lutrijski brojevi, ali neki se odabir mora učiniti i odabranu dvanaestorku svi moramo naučiti. Bogatstvo, dakle, valja usustaviti u svrhu konkretnih učinaka, u interesu ujednačene, značenjski stabilne nadlokalne komunikacije u područjima ključnima za funkcioniranje društva: upravi, obrazovnom sustavu, sudstvu, zdravstvu, vojsci, policiji, prometu…
U lokalnoj komunikaciji ili književnosti sve može nastaviti slobodno živjeti, pa je Tinu Ujeviću slobodno bilo napisati stih “ja vapim žarki ilinštak” i s njim ući u lektiru i sve antologije, mogao je, da je htio, staviti i ilinšćak, jakopovščak, sarpanj ili luj, ali za službene tekstove i javne medije, za isprave i dopise, u Hrvatskoj je valjan samo jedan naziv – srpanj. Drugim riječima, ilinšćak i jakopovšćak su kulturna i jezičnopovijesna kategorija, što je i srpanj, ali on je i funkcionalna komunikacijska kategorija, što prva dva nisu. Teško mi je shvatiti da su se ljudi koji su sastavljali taj tekst tako olako poigrali pojmom jezičnog ‘bogatstva’ i pomiješali kategorije formalno-funkcionalne komunikacije, koju društvo mora kontrolirati, i književnoumjetničkog i općenito autorskog izraza, koji je slobodan. Drugim riječima, može se biti funkcionalan i uspješan pripadnik društva bez poznavanja ijednog Ujevićeva stiha, ali to nije moguće ako se ne ovlada vlastitom strukovnom i nizom drugih terminologija što ih je dotično društvo često vrlo mukotrpno gradilo i održava ih stabilnim u svrhu unutrašnje komunikacije, dakle u našem općem interesu.

Matija Štahan

*Matija Štahan za Arteist je pisao o Leonardu Cohenu, Nobelovoj nagradi za književnost Bobu Dylanu i scenarističkom umijeću, na primjerima od Kaufmana do Pavličića.

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...