Ivica Buljan: Zahvalan sam na brutalnim napadima, oni me čine jačom osobom

Ivica Buljan
Foto: Borut Krajnc
U ovom razgovoru Ivica Buljan je rekao puno – o tome zašto je zahvalan brutalnim reakcijama kritičara, o tome zašto će Internacionala uvijek biti njegova himna, o tome zašto su fašisti idealna kazališna publika.

– Kazalište je najčešće elitistički buržoaski medij. Predstave dolaze gledati ljudi koji su upućeni na umjetnost. A prava uloga kazališta bi se ostvarila kad bismo se obraćali ljudima koji nemaju isto mišljenje kao mi, a to je upravo ta skupina mladih fašista o kojoj je govorio Pasolini, kaže Buljan.

Razgovarali smo uz nekoliko zamotanih cigareta u Thaliji, kavani kod ZKM-a, gdje je prije koji tjedan doveo trupu iz Obale Bjelokosti koja je odigrala predstavu Snajper po tekstu Damira Karakaša. Paralelno je u Beogradu radio predstavu Grobnica za Borisa Davidoviča prema tekstu Danila Kiša. Ovako gust raspored nije neobična pojava u rasporedu najpoznatijeg hrvatskog kazališnog redatelja; baš naprotiv, jedan od ključnih pojmova kojima bi ga se moglo opisati (i koji ga razlikuju od mnogih kolega u teatru), svakako je – radnik. On će sam reći i da je imun na nacionalizam, da se zaljubljuje u nepravilnosti, da ga napadi osnažuju, a odmaci od normi nadahnjuju.

Od početka vaše redateljske karijere, kao i u razdoblju dok ste bili intendant HNK Split, za vas se govorilo da ste ”kontroverzni”. Kako to objašnjavate?

Kontroverza dolazi kad se ne rade konvencionalne stvari kakve obično stvara tradicionalno kazalište. Moju prvu godinu u HNK-u Split obilježila je predstava Baš beton i stupovi društva koju sam radio s TBF-om. San većine, kada dođu u nacionalni teatar, je raditi klasična djela kao što su Hamlet, Antigona ili slično. Moja želja bila je da se kazalište otvori gradu. Splitska umjetnička scena je uvijek bila jaka, samo alternativno kazalište se ostavlja po strani, i stvara se privid malograđanskih potreba. Mi smo sjajno surađivali s profesorima iz škola preko kojih su nam dolazili gimnazijalci koji su otvoreno prihvaćali naše pokušaje. Predrasuda je da je Split zatvoren grad, korak udesno samo podcrtava njegov “revolucionarni” potencijal. Uvijek međutim postoje ljudi koji taj grad čine vitalnim. Tako sam, umjesto da radim klasični režiserski projekt, pozvao mladu ekipu koja se tada već afirmirala kroz prvi album i kroz neke performativne projekte.

To je dakako, na Splitskom ljetu dočekano na nož od strane tradicionalista.

Istina. No, već iduće godine je na repertoaru bila predstava Fraktal falus tratra Olovni vojnici koja je bila ponosan dio programa HNK. Mi smo s takvim projektima pokušali “otkriti” grad. Radilo se u napuštenom Hotelu Ambasador, u tada netaknutom betonskom Domu mladih. Na različitim prostorima se razmišljalo o kazalištu kao potrebi. Kontroverzna predstava ”Šest lica traži autora” Francois-Michel Pesentija izazvala je snažne, ali zapravo i spektakularne reakcije publike. I brutalan izlazak usred prestave predstavlja jednu vrstu komentara. Splitske godine su protekle divno, do četvrte godine kada smo se svi umorili. Grad Split se nakon užitka u kisiku, ponovno vratio HDZ-u i nastala je sumorna situacija koja se produžila nažalost na preostalih osam godina, pa još. HDZ je instalirao svoje kazalište, ne mislim na ljude iz stranke, nego mentalitet koji se ponovno okrenuo tzv. tradiciji. Da zaključim, ništa nije kontroverzno u tome da TBF radi predstavu. Oni su danas kanonsko mjesto popularne kulture. Kontroverznost nastaje onda kad ne radiš po normama.

Glazba je uvijek jedan od bitnih dijelova predstava koje radite. Zašto?

Glazbom sam okružen od jutra do zore. Na partijima su uvijek iznenađeni mojim repertoarom koji uključuje nevjerojatne kombinacije. Na prvo slušanje pamtim glazbu. Dovoljno mi je da jednom čujem pjesmu da je uskladištim. Kod kuće slušam klasičnu glazbu, često Wagnera. Ali i ne samo to. Mnogo popa, rocka, starih šlagera. Glazba mi je hrana, duhovna ali i u fizičkom smislu, organska hrana. Kao što volim različita jela, na isti način doživljavam i glazbu. Ne bih to nazvao inspiracijom već načinom života. Fascinira me forma opere, a volim i Mišu Kovača. Sada, kad radim u Beogradu, prisjetio sam se svaki dan nekog odličnog narodnjaka kakvi su se vrtjeli kad sam bio još u vojsci. U Beogradu radim predstavu Grobnica za Borisa Davidoviča prema tekstu Danila Kiša s Borisom Vlastelicom iz grupe Repetitor, koja mi je bila otkriće, a na njih me uputio Anđelko Jurkas. Dok radim s Repetitorom ne osjećam generacijsku razliku, osjećam se prirodno, isto kao i kad sam režirao Masenetovog “Werthera”. Ne favoriziram nijednu vrstu, uživam u svakoj.

Što vam je zapravo bitno u teatru? Na čemu inzistirate, čime se vodite, u čemu uživate?

Čini se da moj teatar djeluje na publiku preko fizičkih impulsa, a najsnažnije fizičko djelovanje je upravo muzički impuls; uživanje u ritmu, melodiji, glasu. Kad radim s glumcima, pokušavam tretirati tekstualne površine kao partiture, iako na prvi pogled to nije uvijek razaznatljivo. Iza te naizgledne jednostavnosti uvijek se skriva težak repetitorski rad. Kod mene glazba ne ilustrira tekst – ona je potpuno organski sastojak teatra. Uz glazbu glumci slobodno plešu, prepuštaju se pjevanju, a te se predstave onda razvijaju iz izvedbe u izvedbu. Recimo, Žuta crta. Uvod u žutu crtu je sada drugačiji, jer smo u Njemačkoj, netom nakon premijere, vidjeli Marthalerovu predstavu gdje se izvodi pjesma White Christmas što je naposljetku postao zaštitni znak uvodne scene Žute crte. To je interni hommage toj njemačkoj predstavi, a djeluje kao neka vrsta magije; uvodi publiku u predstavu.

Kako reagirate na to da su predstavu Žuta crta mediji popratili stavljajući najveći naglasak na nago tijelo Lucije Šerbedžije? Iritira li Vas takva površna, senzacionalistička recepcija kazališta?

To se dalo očekivati. Medijska scena u Hrvatskoj je nažalost limitirana. Emisije o kazalištu se tretiraju kao vrsta egzotičnog rezervata. Nevjerojatno je da HRT nije kroz ove godine uradio portrete jednog Brooka, Fomenka, Castorfa, Katie Mitchell… Nitko od publike nije dao do znanja da je neki prizor u Žutoj crti “šokantan”, a dan nakon premijere kritičaru je to bio najatraktivniji štos. Lucija je prelijepa žena, umjetnica s integritetom. U mojim predstavama vrlo često su glumci goli.

Zašto?

U likovnoj umjetnosti, u izvedbenim umjetnostima mjerna jedinica je ljudsko tijelo. Ljudsko tijelo koje je jednostavno nesavršeno, ne onakvo kakvo se predstavlja u medijima kao ispolirano muško i žensko tijelo, nego upravo onakvo kakvo je – nesavršeno, prekrasno. Barthesovi Fragmenti o ljubavnom diskursu objašnjavaju da ono što nas zavodi kod nekog tijela nije ono što želimo osigurati na svome. Većina nas bi željela da nam je tijelo savršeno proporcionalno, lijepo prema trenutnom idealu. Kad se zaljubimo mi se ne zaljubljujemo u tu idealnu figuru kakvu predstavlja manekensko, sportsko tijelo, mi se zaljubljujemo u nepravilnosti, u madeže, u krivi zub. To je ono lijepo u životu. Za mene teatar ima emancipatorsku ulogu, pogotovo u sredinama gdje je tijelo još uvijek pod zabranama. Teatar nas onda oslobađa da razmišljamo o tijelu, njegovim pulsijama. Zbog toga vrlo često, u dogovoru s glumcima radim prizore koji upućuju na spolnost, koji ruše tabue.

Suosnivač ste i umjetnički suvoditelj Festivala svjetskog kazališta. Kad se osvrnete na proteklih jedanaest izdanja, što vidite?

Mi smo ovim festivalom željeli pokazati nešto što je zapravo osnova užitka u kazalištu, i iz čega nastaju otkloni, body art, performans, to je (post)dramsko kazalište, ne međutim, u jednom transkriptivnom smislu doslovnog prevođenja dramskog teksta u predstavu. Tako je ”Trilogija zmajeva” Roberta Lepagea označila prekretnicu na zagrebačkoj sceni, jer je u svim segmentima, od fragmentarnog teksta, političnosti, taktika izvedbe, korištenja tehnologija, ukazala na mogućnosti kakve još nismo vidjeli. Rijetko smo imali priliku vidjeti takav kompletan “totalni teatar”. Zagreb se mijenja, što vidim po mlađim generacijama glumaca, redatelja i publike. Postajemo otvoreniji, više smo upućeni da na drugačije načine znamo komunicirati s kazalištem. Festival Svjetskog kazališta hoće pokazati kakvi sve događaji postoje u kazalištu. Neke predstave mijenjaju senzibilitet vremena, kao što je Nirvana promijenila pogled na rock ‘n’ roll devedesetih, Lepage je to isto učinio u teatru. Fantastično je to vidjeti u Zagrebu.

Uspješno balansirate radeći na više lokacija. Gdje vam je dosad bilo najzanimljivije raditi?

Te četiri godine u Splitu su naporne, ali uzbudljivo iskustvo. To su možda najluđe godine. Onda je tu i pokretanje Mini teatra u Ljubljani. To je privatno-javni teatar koji smo Robert Waltl i ja ustvari sagradili iznova. To mi je bilo veliko stvaralačko uzbuđenje.

Na vašoj mapi destinacija, bitno mjesto zauzima i New York.

Da mi je netko prije petnaestak godina rekao da će moja predstava igrati u New Yorku, to bi mi se činilo nemogućim, a već su četiri igrane u NY-u. Iduće godine režirat ću Pasolinijevog “Pilada” u New Yorku u teatru La Mama s američkim glumcima, što je stepenica više. Gostovanje je odlična stvar, a rad s glumcima iz sredine je kompletnije iskustvo. Za nekoliko dana počinjem raditi u Lisabonu s portugalskim glumcima. Sada sam prvi put radio u Beogradu. Tu sam osjećao golemo zadovoljstvo užitka rada u vlastitom jeziku, prozu Danila Kiša koja otvara psihoanalitičke užitke povratka u rano čitalačko razdoblje. Kad sam radio u Mađarskoj, u Budimpešti, osjećao sam neko “zvukovno” uzbuđenje radeći s glumcima čiji jezik ne razumijem, već komuniciramo preko autorovog teksta. Zanimljivo je gledati fizičku transgresiju teksta u glumčevom tijelu. Često se pozivam na teatar 60ih koji je bio bitno internacionalistički. U novoj sredini pokušavam upoznati teatar kroz ljude. Izvan proba pokušavam vidjeti kako taj grad živi, volim različite arhitekture života, i mislim da mijenjanje lokacije, susreti s ljudima, čine od mene zreliju i kompleksniju osobu.

Ipak, najegzotičniji teatarski projekt koji ste dosad realizirali bilo je postavljanje „Snajpera“ u Obali Bjelokosti. O tom boravku u Africi napisali ste za Jutarnji list nadahnut, zanimljiv tekst. Što iz tog iskustva ostaje s Vama?

Prvi put sam radio u Obali Bjelokosti prije pet godina, Krležino Kraljevo. Formirala se grupa od tridesetak izvođača. Kraljevo pruža mogućnosti da se okupi veliki tim izvođača, glumaca, muzičara i plesača. Kroz taj rad sam profitirao jer sam otkrio različite tehnike izvedbe, upoznao sam mogućnosti tjelesne ekspresije na način kakav nisam mogao ni zamisliti. Rad s afričkim plesačim i pripovjedačima bajki iz plemena naveo me da pokušam razviti sistem vježbi prema uzoru na Artauda, i sad ga često koristim u predstavama. Bio sam pozvan da opet radim u Obali Bjelokosti. U međuvremenu je nažalost izbio građanski rat, situacija se promijenila na gore, produkcijski uvjeti su postali nemogući, u gradu Abidjanu koji ima između četiri i šest milijuna stanovnika nije igrala nijedna predstava, što je nevjerojatno za grad koji ima odličnu kazališnu akademiju. Odabrao sam četiri glumca za rad na “Snajperu” koji fenomenalno odgovara afričkoj situaciji.

Vratimo se na ishodište ove priče: kako ste došli u doticaj s kazalištem, kako je sve krenulo?

S godinama sam shvatio da u različitim vremenskim razdobljima ljudi različito doživljavaju narative svoje prošlosti. Kad bih prije nekoliko godina odgovarao na ovo pitanje, pričao bih o tome kako sam nakon fakulteta kao stipendist otišao u Francusku, u Rennes. Ondje sam u radu upoznao sjajnu generaciju glumaca, režisera, pisaca, od Christiana Colina, Stanislasa Nordeya, Marca Francoisa, Josepha Nagya. Nije me zanimala režija, nisam studirao na Akademiji, počeo sam kao dramaturg i iz speta okolnosti rodila se želja za režijom. Sada, u ovom periodu života, bih svoj ulazak u kazalište ipak smjestio mnogo ranije, u srednju školu, kroz moje prve predstave u Splitu na koje nas je vodila profesorica hrvatskog jezika Dunja Erceg, odličan poznavalac literature i kazališta. S njom smo čitatli od proze u trapericama do Virginije Woolf, Prousta i Faulknera. U to vrijeme je u splitskom teatru režirao Ljubiša Ristić svoje avangardne i radikalne predstave, izvan talijanske pozornice. Sjećanje na takvo kazalište sam projicirao sam u Ljubljani, oko Križanki, u velikom hommageu pjesniku Tomažu Šalamunu. Glumci su nastupali u različitim kućama, podrumima,  dvorištima, galerijama, u crkvi, izvodili su njegovu poeziju. Ne samo glumci, već plesači, muzičari iz različitih djelova Europe. Eto, sad mislim da to sve dolazi iz mog gimnazijskog iskustva, ili još ranije, iz prvog susreta s amfiteatrom u Saloni.

Ako usporedimo odjeke Vašeg rada u Sloveniji i u Hrvatskoj, uočljiva je (blaga?) razlika. U Sloveniji ste dobili najveće priznanje za umjetnički rad, Prešernovu nagradu. Dira li vas to što u Hrvatskoj niste na isti način prepoznati?

Ne dira. Ja sam realno, u Sloveniji napravio više predstava i možda sam na jedan kompleksniji način prisutniji u slovenskom teatru. Kontinuirano sam radio u više slovenskih teatara. U Narodnom kazalištu sam režirao pet predstava, u Mestnom tri, Mladinskom četiri, u Kranju teatru tri. Eto u Kranju, dakle, teatru izvan Ljubljane, imao sam mogućnosti da razvijem jednu snažnu germansku trilogiju od Marieluise Flesiser, Martina Sperra do Elfriede Jelinek. U jednom, uvjetno rečeno, provincijskom kazalištu, imao sam mogućnost projekcije dramaturškog i režiserskog koncepta o pučkom teatru u njegovima avangardnim izvedenicama. Da ne govorim o svom Mini teatru gdje sam počeo s Koltesovim monologom ”Noć na rubu šuma”, zatim sa “Snjeguljicom” po tekstu Roberta Walsera koja govori o psihoanalitičkim interepretacijama bajke, o erotskoj vezi Snjeguljice i maćehe, o sadomazohističkoj vezi princa i Snjeguljice. (Avangardni tekst iz tridesetih godina realizirao je moje najskrivenije redateljske želje. Nikada nisam imao ograničenja.) U Hrvatskoj, spletom okolnosti, nisam imao takve uvjete, a možda sam i sam tome kriv. Stoga je Prešernova nagrada bila priznanje za rad na dramaturgiji novih tekstova i režijske postupke koje sam u tih 15 godina razvio u Sloveniji. Da živim i radim samo u Hrvatskoj, možda bih bio obeshrabren, s godinama sebi mogu reći da sam zahvalan na brutalnim reakcijama, jer one od mene čine jaču osobu.

Bili ste kazališni kritičar gotovo deset godina. S tim iskustvom, kako gledate na današnju kazališnu kritiku u Hrvatskoj?

U jugoslavenskom prostoru u kojem sam počeo raditi, uzori su mi bili Petar Brečić, Jovan Hristić, Mirjana Miočinović, Andrej Inkret, Dalibor Foretić, Anatolij Kudrjavcev. Od njih sam puno učio i najveća sreća mi je bila kad sam jednog dana u Studentskom listu dobio priliku objaviti kritiku. Kritičar koji danas izaziva divljenje je Blaž Lukan u Ljubljani; uživam čitati njegove tekstove, kritike, eseje. Volim način na koji on razmišlja o kazalištu. U Beogradu postoji jedan analitičan i upućeni erudit, Ivan Medenica, kojeg uživam čitati.

U Hrvatskoj se razvilo mišljenje da je kritka samo brutalno DA ili NE. Kritika je vrsta novinarsko-teorijskog djela koje može biti nastavak neke predstave, njena dopuna, komentar. U osamdesetima, kad sam se intelektualno i umjetnički formirao, na televiziji je postojala emisija ”Petkom u 22 sata” koja je trajala gotovo tri sata s dugačkim iscrpnim prilozima iz suvremene likovne umjetnosti, kazališta, književnosti, gdje su kritike trajale do petnaestak minuta. Vjerojatno bi hrvatska kritika bila artikuliranija kad bi za to postojao otvoreni, adekvatan prostor, da nisu ugašeni Danas, Start, Vjesnik…

Kako gledate na društvenu ulogu teatra? Je li kazalište u 21. stoljeću implicitno obvezano dugom prema društvu, prema prokazivanju njegovih neuralgija?

Ja sam učenik Pasolinija, koji ’68 objavljuje Manifest novog kazališta. Predlaže smjelu ideju za to vrijeme, kaže da se kazalište mora obraćati mladim fašistima. U početku nisam bio siguran da sam ga dobro razumio. Međutim, kazalište je najčešće elitistički buržoaski medij. Predstave dolaze gledati ljudi koji su upućeni na umjetnost. A prava uloga kazališta bi se ostvarila kada bismo se obraćali ljudima koji nemaju isto mišljenje kao mi, a to je upravo ta skupina mladih fašista o kojoj je govorio Pasolini. Kada u revoluciji ’68. ne staje na stranu studenata nego na stranu policajaca, nastaje šok. On tvrdi da studenti dolaze većinom iz elitnog buržoaskog društva, a policajci su regrutirani iz naroda, iz radničke klase, seljaštva, iz teških uvjeta za život – oni su taj revolucionarni potencijal, koji zbog nerada i nebrige društva skreće u desno prema fašistima. Upravo je to idealna publika, kojoj bi se kazalište trebalo obraćati, educirati je, demokratizirati, a ne potcjenjivati. To je publika koja nas ne razumije, koje se plašimo, i zbog koje živimo u svojim umjetnim oazama.

Da ste žena, u intervjuima bi Vam redovito postavljali pitanje kako usklađujete privatni život i karijeru. Postavljam ga na kraju, da subvertiramo taj rodni stereotip.

Moj privatni život je neodvojiv od teatra. Realizira se kroz teatar, od boravka u različitim sredinama do upoznavanja krasnih ljudi. Od trenutka kada se probudim, ja radim u teatru. Dok sad sjedim tu s vama, promatram ljude, upijam žive impulse koji me mijenjaju. U frekvencijama ulice pronalazim ono što će me navesti da na nekoj probi dođem do nove ideje. Moj profesionalni pogled je i privatni, uživam u klubovima, i u divljini sela… U svakom ambijentu pronalazim zanimanje da uživam u ljudima, jer zbilja volim ljude.

Ines Ora

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More