Ivica Buljan: Iz današnje perspektive se pitamo jesmo li ikad bili u nekom vremenu koje je bilo sretno i mirno

Ivica Buljan
Prije odlaska u New York ravnatelj drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, Ivica Buljan, dobio je iznimno pozitivan osvrt na svoju produkciju Kapitala francuskog ekonomista Thomasa Pickettyja.

Kritičar The Guardiana Andrew Haydon predstavu je opisao kao primjer uspješne adaptacije temeljnog nefikcionalnog djela koje pritom ne gubi i ne umanjuje svoj smisao u kazališnoj formi. Povodom ovog uspjeha razgovarali smo s Ivicom Buljanom o projektu te njegovom doprinosu edukaciji mladih dramskih umjetnika.

Kapital je nastao u sklopu projekta L’École des Maîtres. O kakvom se projektu radi?
L’École des Maîtres je projekt nastao prije više od dva desetljeća. Pokrenuo ga je Franco Quadri, talijanski teatrolog i jedna od najvećih osobnosti u europskom kazalištu.  Ideja je bila da na način Stare Grčke vješti majstori, umjetnici, prenose svoja znanja na mlađe generacije. Projekt je pokrenut u trenutku kad je Europa mijenjala izgled, kad su se blokovi srušili. Prvi put je tako Jerzy Grotowski radio s mladim studentima glume iz Zapadne Europe, te su prvi put glumci iz Istočne Europe surađivali na jednom formalnom projektu s onima sa Zapada. U sklopu projekta režiseri poput Jerzyja Gtotowskog, Anatolija Vasiljeva, Petera Steina, Jana Fabrea, Luce Ronconija rade s mladim profesionalnim glumcima od 24 do 34 godine. U projekt su ove godine bili uključeni mladi glumci iz Portugala, Francuske, Italije, Belgije, Hrvatske i prvi put Slovenije. Organizacijski odbor me pozvao da ove godine ja budem učitelj, maître. Predložio sam da projekt Kapital prema knjizi Thomasa Pickettyja.

Premijera Kapitala održala se u Portugalu. Gdje su se odvijale probe te gdje ste sve igrali?
Prvi dio procesa se tri tjedna odvijao se u Udinama, a potom smo radili dva tjedna u Zagrebu i imali smo prvu javnu prezentaciju. Čak je i u Udinama bila prikazana jedna rudimentarna verzija projekta. Nakon Zagreba smo išli u Ljubljanu, a nakon Ljubljane smo igrali u Rimu u Teatro India. Tek je nakon toga projekt doživio premijeru u Coimbri u Portugalu u sklopu Sveučilišnih dana ekonomije. Nastupili smo u programu kojeg je prvi dio činilo predavanje Yanisa Varoufakisa, a nakon toga je bila naša izvedba performansa Kapital. Par dana nakon toga imali smo prezentaciju u Belgiji u kazalištu La Raffinerie.

Kapital

Koliko se razlikuje rad na tekstu jednog ekonomista od rada na tekstu dramskoga pisca?
U današnjem vremenu je zanimljivo raditi na projektu koji nije nužno fikcionalne naravi jer smo svi opterećeni drugačijim pitanjima nego u vremenima koja bi se mogla nazvati vremena bez krize. Iako, iz današnje perspektive se pitamo jesmo li ikad bili u nekom vremenu koje je bilo sretno i mirno. Pitanje i tema kapitala su danas jedna od najvažnijih opsesija i mladih ljudi i ljudi sa stanovitim iskustvom. Činilo nam se važno da kao umjetnici probamo vidjeti što uopće jest kapital. Neke generacije su o tome učile u srednjoj školi i na fakultetu, ali kod mladih se vidi ogromna praznina u znanju o tome koliko društveni odnosi utječu na nejednakost. Ne samo u društvima Europske unije, iz čijih zemalja dolaze svi sudionici projekta, nego uopće na svjetskoj razini.  Mladi glumci su pripremili određena poglavlja iz knjige. Najprije su ih pripremili na sveučilišni način, kao da pripremaju ispite, a nakon toga su dobili zadaću pretvoriti ih u neku performativnu formu. Iz toga je nastao ogroman projekt koji bi u integralnoj verziji trajao možda i 10 sati. Onda smo se odlučili za formu koja traje oko 3 sata. Ona uključuje izlaganje publici osnovnih tema ekonomije, govori o izvorima nejednakosti, različitim modelima distribucije bogatstva i na koncu iznosi otvorena pitanja o tome koliko suvremeno kapitalističko društvo utječe na naš intimni život.

Kako je publika u različitim gradovima reagirala na predstavu?
Zanimljivo je da su reakcije dosta ovisile o sredini. U Zagrebu je to bila vrlo prijateljski nastrojena publika. Ljudi iz profesionalnih krugova, uglavnom glumci, režiseri i mladi novinari. U Rimu smo imali, rekao bih, klasičnu kazališnu publiku, rekao bih čak i “najzreliju“. Dakle publiku koja je vjerojatno zbog povijesti Teatro India došla vidjeti jedan europski kazališni projekt. Bili su najodmjereniji i na neki način distancirani. S užitkom su pratili, ali bez nekih snažnih reakcija. Dok se u Portugalu dogodila prava eksplozija. Publika je tamo uglavnom bila sastavljena od studenata i sveučilišnih profesora. Reakcije su bile toliko eksplozivne i burne, od smijeha do odobravanja… Predstava jest participativna, dakle predstava u njoj može sudjelovati, može komentirati. U nekim prizorima i čak i glumit na sceni. To je u Portugalu izazvalo euforiju. Belgijsko gostovanje nam je na koncu donijelo ovacije. Nije ni čudno s obzirom na prostor kazališta La raffinerie u kojem smo igrali. Ono je kultno mjesto belgijske avangarde 80ih, koja nije samo kazalište nego i prostor za plesnu scenu, za performanse. Tamo su nas doživljavali kao predstavnike nekog postdramskog pravca u suvremenom europskom kazalištu.

Kapital

Tko je od mladih hrvatskih glumaca sudjelovao u projektu?
Sa zagrebačke strane u projektu su sudjelovali mladi glumci: Luca Anić, Ivan Colarić, Petra Svrtan i Silvio Mumelaš. Kostime za predstavu radila je Ana Savić Gecan, glazbu Mitja Vrhovnik Smrekar, a moj asistent i dramaturg bio je Robert Waltl. Tekstove su pripremali u suranji dramaturzi iz Zagreba Mirna Rustemović i Zlatko Wurzberg.

S Robertom Waltlom vodite  i Eksperimentalnu kazališnu akademiju. Ona je uključivala, uz obrazovanje mladih glumaca, i radionice za mlade redatelje. Hoćete li nastaviti raditi na tom projektu?
Projekt pokušavamo svake sezone nekako promijeniti i prilagoditi novim uvjetima. Trenutno smo u realizaciji jednog novog europskog projekta, nadam se višegodišnjeg, imamo osigurana sredstva za još jednu godinu. U ovoj je sezoni projekt fokusiran na glumce, ali bismo ga od iduće godine ponovo otvorili mladim dramaturzima, redateljima i istraživačima u najširem smislu. Ideja je da režiseri koji će raditi kod nas poput Arthura Nauzyciela i Pascala Ramberta, da održe radionice mladim dramaturzima i redateljima koji ulaze u profesionalni život. I da se tako oni mogu susresti s različitim poetikama, s različitim načinom pristupa kazalištu.

Uveli ste u stipendije za mlade glumce u HNK-u, koliko su stipendisti uključeni u rad na novim predstavama?
Baš smo neki dan imali sastanak Drame na kojem se prezentirao program za idućih pola godine, dakle za razdoblje koje nas očekuje do kraja sezone, i mladi glumci su involvirani gotovo u sve projekte. U projekt Paola Magellija, koji radi na dramama Josipa Kosora, nakon toga u projektu Tri zime Tene Štivičić, kojeg ja radim, a nakon toga spomenuti Pascal Rambert radi Operu za tri groša. Sudjeluju u svim tim produkcijama Drame HNK-a.

FMV

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More