Shakespeareov Othello tragedija je u pet činova, koju je najveći svjetski dramatičar napisao između 1603. i 1604. godine. Kao i u većem dijelu svoje literarne ostavštine, tako i u ovoj tragediji karaktera Shakespeareovo višeglasje vrijednosnih motrišta i smisaona višeznačnost preispituje naslijeđene vrijednosne sustave i njihove apsolutne hijerarhije, dok je spektar univerzalnih i svevremenskih idejno-tematskih preokupacija čini neiscrpnom riznicom za svakojake redateljsko-dramaturške reinterpretabilnosti.
Dramsku radnju Shakespeare je smjestio u kontekst ratnog sukoba Venecije s Turcima, a koji se uistinu i dogodio 1571. kada je turska vojska osvojila Cipar, što njegovu priču u kojoj tursku flotu razbija oluja čini ponešto drukčijom od povijesne činjenice. Othello, pokršteni Berber i crnac u službi mletačke države, zaljubio se, a onda i vjenčao s mletačkom aristokratkinjom Dezdemonom, što je temelj prvoga, premda ne i najvažnijega dramskog sukoba, za čije je potpunije razumijevanje potrebno poznavati onodobni povijesno-socijalni kontekst kojim je Othellov lik označen. Maure je, naime, kao pripadnike sjevernoafričkog roda Berbera muslimanske vjeroispovijesti, a koji su u 8. stoljeću izvršili invaziju na Pirinejski poluotok, onodobna Shakespeareova publika smatrala neprijateljima kršćanstva, držeći ih sklonima različitim poganskim praksama i ritualima. Posljedično je i Othello u njihovim očima bio simbol divljaka s afričkog kontinenta, koji je unatoč svom iznimnom vojnom junaštvu s pozornice izazivao i strah i mržnju, dok je njegov odnos s Dezdemonom predstavljao posezanje jednoga stranca za zabranjenim svijetom bijeloga čovjeka.
Ipak, onaj dominantni osjećaj i stvarni pokretač cjelokupne dramske radnje, a za kojim redatelji najčešće posežu u suvremenim kazališnim iščitavanjima, jest analiza suštinskoga zla utjelovljena u liku Othellova zastavnika Jaga. Primjeri su brojni – od pamtljiva Milerova uprizorenja na 60. Splitskom ljetu prije dvije godine, do ne baš uspjele predstave zagrebačke redateljice Franke Perković, a koja je premijerno izvedena u travnju 2015. u zagrebačkoj Gavelli.
Ivica Boban slijedi sličan koncepcijski pristup, pa nakon više od deset godina od svoga posljednjeg angažmana na Dubrovačkim ljetnim igrama, drugi ovogodišnji premijerni naslov postavlja na kultnoj dubrovačkoj festivalskoj sceni – u utrobi hermetične arhitekture tvrđave Lovrijenac.
Jagova zloba i nesnošljivost prema svom zapovjedniku, uz Othellovu iracionalnu ljubomoru potaknutu upravo Jagovim spletkama, temelj su na kojem Boban gradi svoje scensko iščitavanje i dramaturšku obradu. Jago zavidi Cassiju na vojnoj poziciji poručnika, a uslijed osjećaja sumnje da mu supruga Emilija krevet dijeli i s Othellom i s Cassijom, motivacija za činjenje zla u njem nekontrolirano buja, što će naposlijetku rezultirati krvavim raspletom u kojem će preživjeti – znakovito – samo on sâm. Ivica Boban značajno je skratila, ali u potpunosti ispoštovala Shakespeareov tekst, kojeg u vremenu sklonu spektaklu hrabro iščitava ne samo kao suvremenu studiju zla i kolebljivosti ljudskog karaktera, već i kao svojevrsnu analizu sukoba osobnih i civilizacijskih doktrina i dogmi, a koje su i danas aktualne jednako kao i u Shakespeareovo doba.
William Shakespeare u Othellu je ispisao maestralnu psihološku karakterizaciju dramskih likova, usredotočivši se na prikaz tragičnog rastakanja društvenih svjetova i čovjeka, a do čega dovode karakterne slabosti moćnog pojedinca. Upravo je to okosnica ovoga uprizorenja, koje se pretače u emotivno snažnu tragediju iz koje posebice isplivava lik Jaga, a koji u okvirima onog kako se sâm predstavlja – “ja nisam ono što jesam” – simbolizira mnoštvo onih koji proklamirajući i pretvarajući se kako rade za dobro zajednice rade isključivo za vlastitu dobrobit.
Premda Othello Ivice Boban nije uprizorenje koje nudi drukčija, slobodnija i aktualnija redateljsko-dramaturška iščitavanja i značajnije umjetničke pomake, a još manje ono koje bi istražilo putove nove dubrovačke ambijentalnosti, neosporno je da on predstavlja legitiman kazališni put utemeljen na tragu klasične festivalske poetike, koji u trenucima duboke krize ove glazbeno-scenske manifestacije postaje mudro i opravdano rješenje kojem je put do uspjeha zajamčen. Provokativnu Shakespeareovu studiju zla Boban režira klasično, odlično ju dramaturški komprimirajući, te ju istodobno obogaćujući raznovrsnim glazbeno-plesnim dijelovima umetnutima unutar linearne strukture narativa, a kojima u konačnici pridonosi cjelokupnoj inscenacijskoj ritmičnosti.
Naglašavajući teme zla i mržnje, a osobito netrpeljivosti i rasizma, Boban velik prostor ostavlja festivalskom dramskom ansamblu, koji će ovu tragediju posljedično prometnuti u snažnu glumačku predstavu pamtljivih i točnih eksplikacija. Brzoj izmjeni prizora kojima se dubrovačka tvrđava s lakoćom preobražava iz vijećnice u Mlecima i jedrenjaka zarobljena usred oluje u grad na Cipru i Othellov dvor značajno pritom pripomaže decentna scenografija Miljenka Sekulića, efektno svjetlo Vesne Kolarec, prikladna kostimografija Doris Kristić, te ekspresivna i na trenutke melankolična glazba s intrigantnim video projekcijama Willema Miličevića, kojima su vrsno upotpunjene glumačke karakterizacije Shakespeareovih protagonista. S druge strane, maštovita koreografija Blaženke Kovač Carić, baš kao i dojmljive scene mačevanja za koje je zaslužan Lovro Buva osjetno pridonose kreaciji čitavog niza upečatljivih scenskih momenata, kojima je ovo uprizorenje dodatno umjetnički zaokruženo.
Othello je takav komad pri čijoj se izvedbi nerijetko zna dogoditi da onaj koji igra Jaga interpretativno nadmaši naslovnoga lika. Bez obzira na tu prijetnju, od glumca kao što je Dragan Despot očekivala se mnogo jasnija impostacija zabludjeloga Shakespeareova junaka. Despot Othella portretira u trojakom registru, gradeći ga od muškarca potpuno opčinjena ljubavlju do pomahnitala čovjeka kojemu je ljubomora posve pomutila razum. U prvom dijelu Despotova je gluma ostala začuđujuće nedorečena, a njegov lik dalek i odsutan. Svoju glumu Despot je sveo tek na verbalnu eksplikaciju lišenu popratne geste i mimike, pri čem nerijetko odskakuje u preglumljivanje i suvišnost. U drugom dijelu kada mu Jago u razum usadi klicu ljubomore mnogo je uvjerljiviji, dok na samom kraju – kada je već uvjeren kako ga Dezdemona vara – ponovno pleše na tankoj žici između preciznosti i preglumljivanja. Šteta, jer mu je decentna i nenametljiva, ali dubinska gluma izvrsnoga Rakana Rushaidata kao Jaga ostavila dovoljno prostora da se istakne. Tako je kao pobjednik iz ovog glumačkog dvoboja ponovno izašao Jago, koji je kao odličan manipulator svu svoju okolinu spretno uvukao u mrežu svojih okrutnih intriga.
Mletačku aristokratkinju Dezdemonu portretira Anja Đurinović, kojoj je uloga slijepo zaljubljene djevojke – premda također na trenutke prenaglašena – zasigurno jedna od ponajboljih glumačkih podviga koje je ostvarila u svojoj dosadašnjoj karijeri. Othellova vjernog pobočnika i odanog prijatelja Cassija igra odlični Filip Juričić, naivnoga mletačkog plemića Rodriga duhovito tumači Dado Ćosić, dok je uloga senatora Lodovica pripala samouvjerenom Liviju Badurini. Jagova žena Emilija, koju protivno njenoj volji Jago koristi za ostvarenje svojih podmuklih nakana, u ovakvom je scenskom iščitavanju dobila znatno više prostora, nego što je to bilo za očekivati. Igra ju Ivana Boban, za koju su pojedini redateljski naputci – poput izvedbe vokalno iznimno zahtjevne arije Ave Maria, koju pjeva u trenutcima kada se Dezdemona pred Othellov dolazak moli u svojoj sobi – bili i pretežak, ali i suvišan dramski zahvat. U konačnici, uspješne minijature ostvarili su Maro Martinović kao Dezdemonin otac Brabanzio, Branimir Vidić kao mletački dužd, Marija Šegvić kao Cassijeva ljubavnica Bianca, te Andrej Dojkić kao vojskovođa Montano, dok su Romano Nikolić, Mateo Videk, Nera Stipičević, te Vini Jurčić zabljesnuli u kratkoj izvedbi komedije dell’arte.
Uprizorenjem Othella na Lovrijencu Dubrovačke ljetne igre priključile su se obilježavanju 400. godišnjice smrti najslavnijeg i najizvođenijeg engleskog dramatičara, a Ivica Boban, čiji su profesionalni rad i stvaralačko sazrijevanje neraskidivo vezani za Dubrovnik, u velikom se stilu vratila na scenu najstarijega hrvatskoga kulturnog festivala. Na mjestu koje još uvijek nudi mogućnost posvećenoga kazališta Boban je ostvarila vrlo uspješnu i pamtljivu kazališnu kreaciju u kojoj je još jednom predstavila ponajprije svoje izvanredno razumijevanje osnovnih ljudskih emocija, a potom i izraženi osjećaj za estetski sklad, osobito u iznijansiranim plesnim i neverbalnim prizorima predstave, koja je na kraju u potpunosti srasla s ambijentom u kojem je uprizorena.
Stoga, usprkos ponekim sitnim redateljskim suvišnostima, “Othello” kakvoga je ponudila na osamljenoj dubrovačkoj tvrđavi produkcijski je iznimno kvalitetno ostvarenje, u čijem su fokusu prvenstveno glumac i emocija, ono iskonsko u kazalištu, a što aktualni kazališni mainstream sve više istiskuje u drugi plan. Zbog toga takav pristup treba više prizivati, te upravo njemu, a nikako površnim populističkim tričarijama, širom otvarati vrata na repertoaru Dubrovačkih ljetnih igara.
Božo Benić