prvo slovo kulture

Ivana Šojat Kuči: Da sam htjela biti komercijalna bila bih dio hrvatskog jet-seta

S književnicom, prevoditeljicom i autoricom zbirke Ruke Azazelove koja je proglašena najboljom u 2012. godini, jednom od trenutno nagrađivanijih hrvatskih spisateljica, Ivanom Šojat Kuči, popričali smo o pisanju i o politici. 

Ruke Azazelove po Arseniću podbacuju neujednačenošću. Što za vas osobno znači da je knjiga – ujednačena? I da li vam je bitno da takva bude?

Vladimira Arsenića iznimno cijenim kao kritičara, no ne moram se nužno slagati sa svakim njegovim sudom, prosudbom. Smatram kako je iznimno teško sklopiti bilo koji oblik literarne zbirke: od poezije do proze, jer uvijek postoje stilske, kvalitativne gradacije između pojedinih uradaka. Moj belgijski prijatelj, majstor-staklar, romanopisac i pjesnik Bernard Tirtiaux upravo zato odbija objaviti zbirku poezije, jer tvrdi da su pjesme živa bića koja tijekom vremena evoluiraju, tako da nijednu svoju pjesmu ne želi “okameniti” u zbirci, nego ju modificira prilikom svakog javnog čitanja.

Ruke Azazelove dohvatile su se teških tema kod kojih je doista teško balansirati na rubu istinske patetike i realnosti, stvari koje se ljudima doista “događaju” i nevjerice čitatelja pred tolikom morbidnošću suživota mučitelja i žrtve. Teško je zaobići lepršavost, a zadržati pozornost čitatelja, govoriti o svijetu od kojeg nam misli prečesto odvraća eskapizam u svim oblicima i bojama. Zato mislim da je zbirka prilično ujednačena tematikom, ali i stilom, premda dok sam pisala novele nisam razmišljala o sklapanju blokova u jedinstvenu cjelinu. Puštala sam priče neka idu svojim tokom, onako kako mi dolaze. Konstanta koje sam se, međutim, sustavno držala bila je moja opsjednutost trpnim stanjem duše.

Odnosi moći u tim su pričama iznimno istaknuti. Ima li ičega van moći? Koliko se daleko smije ići u “razumijevanju” odnosa žrtve i zlostavljača, kakvi god oni bili. Što je tabu u tim odnosima?

Moć onakva kakvom ju doživljavamo, vidimo i podrazumijevamo je ništa, nešto savršeno ništavno, najobičnija kula od karata koja se uvijek uruši… Jer, sve što kroči Zemljom, hrani se zemaljskom hranom i tuđim strahom, diše i uživa, koliko god moći utjelovilo u sebi jednoga će dana umrijeti, trunuti i pretvoriti se u prah. Moć je ljudska tvorevina iz čijeg radijusa djelovanja uvijek možemo pobjeći, čiji zaštitni omotač uvijek možemo razbiti, srušiti i uništiti. Jedino što moć drži na pijedestalu jest tipično ljudski strah od nepoznatog, prilično “stočni” stav: uvijek može biti gore, ali i stoljećima stari obiteljski skrupuli, uvriježene definicije da roditelji svome djetetu žele najbolje. Zato djeca u javnosti šute o iživljavanjima što ih trpe u obiteljskome domu (misle da isto trpe i sva ostala djeca), zato žene ostaju u užasnim brakovima punima alkohola i batina, zato čitavi narodi trpe tirane koji sami sebe prozivaju “očevima nacije”, zato sanjamo o boljem, a stojimo na mjestu. Valjda su nas ubili strahom da loše uvijek može biti gore.

A tabui, oni se gomilaju tradicijom, utjelovljuju se u blaziranoj, kao voda nepresušnoj potrebi da se pred drugim smrtnicima doimamo savršeno, zbog činjenice da bi obitelj kao temeljna čestica svakog, dakako savršenog društva, trebala biti savršena. Zato podižemo besprijekorne fasade, vodimo tragikomičan suživot s onim famoznim izvana oličenim grobnicama koje su iznutra pune truleži. Zato se uvijek iznova šokiramo dok čitamo crnu kroniku o ljudima iz susjedstva, tim “normalnim”, “smirenim”, dobrim ljudima koji su se preko noći pretvorili u zvijeri i pobili one koje su trebali najviše voljeti.

U dogovaranju ovog intervjua, pitao sam vas -želite li govoriti o komercijalnom uspjehu svog rada i kako se on dogodio? Pisala ste “pametno” ili “namjerno” i kako pišete, inače?

Nikada nisam čeznula za novcem. Da sam htjela biti komercijalna vjerojatno bih radila nešto iz palete aktivnosti kojima se bave ljudi o kojima zdušno čitamo u časopisima o takozvanom hrvatskom jet-setu. Ako je pisanje o onome što me tišti namjerno, onda pišem s namjerom. Pišem o istinama, o stvarima koje se sustavno prešućuju: od onih univerzalnih, pa do “prizemnih”, svakodnevnih. Krv tvoga brata viče iz zemlje, ulomak je od kojeg sam se uvijek ježila. Istina uvijek šćućurena čeka da ju netko izvikne kako bi se stvari postavile na svoja mjesta.

Uvijek pišem isključivo kada mi priča dođe sama od sebe, nikad se ne silim, nemam satnicu koju svakoga dana moram odraditi. Mislim da umjetnost rođena iz prisile nije umjetnost nego zanat. Umjetnost mora dolaziti s nepodnošljivom lakoćom. Na licima vrhunskih sportaša nikada nećete vidjeti napor dok ruše najdojmljivije rekorde, preskaču najviše ograde.

Koji su vaši kreativni  procesi i koliki je inače ulog mitologiziranja u tom umjetničkom svijetu spram spomenutog pitanja?

Svi se, htjeli mi to priznati ili ne, volimo zaogrtati velom tajne i tajnovitosti, u alkemičarske procese pretakati zapravo prilično banalne stvari. Tvrdim kako svatko od nas u sebi krije nekakav poseban dar, nešto što mu je “palo s neba”. Samo, nemaju svi hrabrosti uhvatiti se s tim u koštac. Uvijek se sjetim Sokrata i njegovih razgovora s ljudima različitih zvanja koji u konačnici nisu znali objasniti kako i zašto čine to što čine. Oduvijek sam zaljubljena u jezik, jezike, s lakoćom učim nove, osjećam im ritam, dušu, prirodu, zvučnost. Jezik je moja ljubav, moj demon i moje najjače oružje. Bez trunke mistike.

Tvoja političnost kao da nije književnička, prije mi zvuči kao intimna u Ničijim sinovima ? Kako biti zdravo političan?

Što je književnička političnost? Opredjeljivanje? Ili zatomljivanje opredjeljenja? Politika je čudna zvjerčica koja je od časnog poziva vrlo brzo evoluirala u prilično odrpanu javnu “damu” sklonu zaštiti osobnih interesa, odnosno interesa prilično ograničenog kruga ljudi. Ideja je sjajna stvar koja je u konačnici izrasla u monstrume zvane ideologije, zato ne pristajem kao slijepac se držati samo jedne struje. Doista ništa nije ni crno ni bijelo. Malo je toga u ljudskome svijetu dalekovidno, malo ih je koji su svjesni kako iz jednoga dobra može proizaći deset zala. Nema ideologije koja nije griješila, no zato je bitno priznati grijehe i okajati ih. Kako i kada, to ne znam i žalosti me to. Na ovim, našim prostorima svi su sukobi, ratovi i klanja posljedica te povijesne oholosti, neprihvaćanja činjenice da su neki “naši” okrvavili ruke i da bi bilo dobro oprati ih isprikom, pokajanjem.

Čini se kako je u nas još prilično teško, ako ne i nemoguće biti zdravo političan: čim pristupiš nekoj političkoj opciji prisiljen si pridržavati se općih naputaka o ponašanju. Inače te izbacuju iz stada – u “grozan” svijet nastanjen vukovima, onima koji nekim čudom misle vlastitom glavom.

Mislite li da je upravo trauma najveći tabu današnjice?

Trauma je postala, zapravo oduvijek bila politički nekorektna. Kao što je, kažu, neprihvatljivo vidjeti uplakana muškarca. Čovjek mora nakon udarca odmah ustati i ponašati se kao da ništa nije bilo. A bilo je. Ono prešućeno, progutano, neprobavljeno u čovjeku, pojedincu, ali i čitavim etničkim, rasnim, vjerskim i inim skupinama raste do nekakve kritične mase kada traumu više ništa ne može sadržati unutra. Onda se događaju šokantne vijesti poput samoubojstava branitelja, ubojstava, pa sve do ratova, pokolja, agresija.

Sve što se ne smije glasno izgovoriti uvijek je latentna, potencijala opasnost, tempirana bomba. A to je prešućivanje istodobno i zrakoprazan duhovni prostor kojim slobodno šeću svi počinitelji, svi koji nekažnjeno, prešućeno ubijaju, vrijeđaju, blate, ponižavaju. Lažni moral tako paradoksalno stvara čitav kompleksni sustav u kojem zločin nema kaznu, a zločinac se oslobađa kajanja.

 

Srđan Sandić

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...