Ivana Simić Bodrožić zabila nož u leđa Jergoviću

jergovic i sanaderNakon pokušaja suicida, liječio sam se čitanjem Hudelistove knjige „Moj beogradski dnevnik (susreti i razgovori s Dobricom Ćosićem)”.

Ta mi je knjiga slučajno privukla pogled u knjižnici Marin Držić, zainteresirala me jer sam opsesivno iščitavao sve moguće razgovore s piscima, od Getea do Živojina Pavlovića.

Uživljavajući se u „Beogradski dnevnik“, shvatio sam da je Hudelist doveo do vrhunca ono što ja pokušavam kao književna groupie. On si je našao nekog mecenu da mu plaća stan u Beogradu i punih šest godina opsjedao je skoro pa devedesetogodišnjeg Dobricu Ćosića. Nikad u životu nisam pročitao nešto, blago rečeno, pomaknutije. Kafkin Zamak je goli kurac za ovo, pogotvo što Hudelistova knjiga uopće nije fikcija. Ti njegovi napori da se približi Ćosiću… Neviđeno. Suludo sve to nabrijava, te svoje kao jako zajebane pokušaje da ga Ćosić primi na razgovor, i onda kad ga primi sve završi na nekoj nejasnoj granici između teške smorane i nekog totalnog, možda i nenamjernog montipajtonovskog ludila. Kao na primjer kad Hudelist starog, rezigniranog Ćosića namješta u fotelji da se fotka s Hovkingovom knjigom „Kratka povest vremena“. Nakon tog polumrtvačkog selfija, Ćosić prvo desnom, pa lijevom rukom počne gladiti Hovkingov portret na poleđini korica, a Hudelist pada u neki kozmičko-ludički afan nad tim prizorom i opisuje ga ovim riječima: „Milovao ga je kao da miluje neku prastaru fotografiju svoje majke, supruge, kćerke ili unuke“.

Dojmljiv je i prizor kad Ćosić ravno iz boce obilno počne potezati viski; upravo je u novinama pročitao da Tužiteljstvo BiH traži za njim raspisivanje Interpolovih tjeralica jer ga se smatra odgovornim za ratne zločine u Bosni. Hudelist ga pak tugaljivo gleda. To Ćosić u ruci drži Tičers viski koji i Hudelist jako voli. Pomalo je kivan na Ćosića što i njega nije ponudio, nego je čitavu bocu uzeo za sebe. Itekako sam se mogao suživjeti s Hudelistom u tom trenutku. Totalno, nikad viđeno iščašenje. Ponavljam, štivo kakvo još nikad u životu nisam čitao i kakvo bih jednom možda i sam poželio napisati. Kao što je Hudelist Ćosića, mogao bih ja tako kinjiti Aralicu ili Jergovića kad još malo omatori.

Uzgred, malo sam se utješio kad sam pročitao da je i Ćosić svojevremeno zapao u tešku depresiju koja mu je totalno uništila nadu u ljude i budućnost. Bilo je to 1961. na Titovom brodu Galeb: „U posebno sam veliku depresiju pao kad sam upoznao Tita. I kad sam se vlastitim očima uvjerio kakav je on vlastoljubac, hedonist, istočnjački despot… Uvidio sam da od demokratskog socijalizma neće biti ništa. Izgubio sam svaku vjeru u budućnost, smatrajući da su šanse za kakve bitne promjene posve izgubljene“. U nastavku knjige, kad se još više zbližio s Hudelistom, Ćosić mu je bez uvijanja priznao kako je u mladosti stalno bio opterećen mislima o samoubojstvu: „Pritom mi je naglasio da takva njegova razmišljanja nisu bila nikakva prenemaganja niti glumljenje, nego stvarna, opipljiva posljedica njegova, kako se izrazio, posvemašnjeg osjećaja beznađa. Znači, većina pisaca je to prošla, valjda je to preduvjet da postaneš pisac, pomislio sam. I Kiš je to spomenuo u „Gorkom talogu iskustva“, da ga je život stavio pred dosta skučeni izbor – ili će se ubit ili će pisati. I razvio, izgleda, prilično točnu tezu da su istinski pisci zapravo promašene samoubojice.

Nakon što sam se suočio s tim, postao sam gotovo ponosan na svoj pokušaj samoubojstva na krovu Filozofskog. Mogao sam se time kurčiti među piscima kao Hemingvej svojim sudjelovanjem u ratu… Fakat, i Hemingvej se na kraju ustrijelio, zabio si je puščanu cijev u usta i okinuo kao što je nekad okidao novinarke, medicinske sestre i glumice.

Osim na samoubojstvo, Hudelist me svojom knjigom nabrijao i na otmjene, hotelske kavane, na upoznavanje poznatih novinara, režimskih pisaca u njima… Tako sam ja već dulje vrijeme maštao da s Denisom Kuljišem raspravljam u Esplanadi. Već sam mu se nekoliko puta htio javiti, ali tek prije neki dan mi se stvorila prava prilika za to: Denis je na svom fesjbuku objavio da je iz Beograda dobio knjigu prepiske između Svetislava Basare i Jergovića. Jako me zainteresirala ta knjiga. Njihova prepiska bila je svježeg datuma, zanimalo me da li se Jergović možda u nekom od pisama jada Basari da mu je netko ukrao kozu Bijelku. Nije mi to davalo mira… Pogotovo što još nisam otišao po Bijelku u hotel za kućne ljubimce u Sesvetama.

Javio sam se Kuljišu na privatni mesiđ na fejsbuku, ljubazno mu se predstavio i zamolio ga može li mi na dan, dva posuditi tu knjigu pisama. U hipu mi je odgovorio da može, neka u dva iza podne dođem u kafić hotela Esplanada. Ajme, kako me to diglo… Osjećao sam se kao Hudelist kad se prvi put išao naći s Dobricom Ćosićem u restoran hotela Moskva gdje je Ćosić dobio toliko odvratne, masne pohane lignje da ih nije ni okusio, a Hudelist je sve to revno pribilježio, čak je Ćosića i ufotkao svojim relativno skupim digitalnim foto-aparatom marke Casio nad tim netaknutim lignjama.

Kafić u predvorju Esplanade jako me se dojmio svojom decentnošću. Otkad sam zakoračio, pa sve do neslavnog kraja, u pozadini je stalno tiho svirila Mala noćna muzika. Kuljiš je sjedio za stolom kao beg. Pio je nekakav kakaovac u šalici koja je svojim dizajnom i volumenom više podsjećala na zdjelu za posluživanje juhe od koprive. S velikim je guštom svako malo otpijao taj kakaovac, s tolikim tekom da su i meni sline procurile. Već sam totalno riješio u glavi: ako se Kuljiš digne i ode do toaleta, srknut ću guc kakaovca iz te njegove džinovske šolje, tek da i ja malo osjetim tu smećkasto-bijelu blagodat na nepcu i sperem gorak okus valjda već desete kave tog dana.
Kuljiš mi je pružio knjigu Basarine i Jergovićeve prepiske, naslovljene Tušta i tma.

– Jel zanimljiva?

– Basara je koliko-toliko šmeker, pomalo sirov, pokušava svemu dati neki malo ležerniji, otkačeniji ton, ali ga Jergović poklopi, uguši svojom klasičnom smoranom. Zabavno je kad na početku Jergović pokušava imitirat Basarin šmekerski način izražavanja i to onda ispada simpatično, ali i otužno kao kad se od pola piva pripite purgerice raspamete u društvu beogradskih kulova, pa nesvjesno počnu pokušavat govorit kao oni.

Prolistao sam knjigu, bacio pogled na početak, pa na kraj na kojem je Jergović, spazio sam, žestoko udario po Ivani Simić Bodrožić. Jada se Basari kako ga je jako razočarala, iznevjerila. A on joj je, kaže, sredio da u samo nekoliko dana postane zvijezda hrvatskih medija: „Bi li do toga došlo i bez moje intervencije? Možda bi, a možda i ne bi. Nadam se da bi. Bojim se da ne bi.“ On sve to njoj sredi, namjesti joj da puca loptu u maltene prazan gol, a ona njemu onda kasnije zabije nož u leđa. Nije se u javnosti htijela založiti za njega kad mu je Visković u Vijencu prikačio da je ljubitelj Draže Mihajlovića, odnosno četnik: „Ona je, naravno, šutjela kao zalivena, nemajući nikakav problem s tvrdnjom stanovite gospode da sam četnik. U toj je šutnji, čini mi se, bilo nekog odobravanja. Nitko kao ta vukovarska djevojčica nije tako kompetentan da kaže tko je, a tko nije u Hrvatskoj četnik“.

Znači, tako to ide…, zamislio sam se. Ako ti Jergović napiše nešto pohvalno o knjizi, onda stalno očekuje da mu budeš na usluzi, raspolaganju. Da mu priskačeš u pomoć kad god on pomisli da treba… Inače popizdi. Zajebano. Sad mi je nakon ovog krivo što će uopće objaviti uskoro onaj tekst „Ironičan osmijeh đakovačkog harlekina“ o mojoj knjizi. Još će zahtijevat da mu dolazim plijevit korov tamo oko njegove kuće u Vukomeričkim goricama. Sad mi je i jasno zašto je Ivana Simić Bodrožić one godine ispušila nagradu Jutarnjeg i zašto se ne naglo prestala pojavljivat u Jutarnjem u kojem su je do tada forsirali ko svojedobno one Jakovinine feljtone o Nesvrstanima.

– Jergović je, zapravo, najzanimljiviji kad pljuje po piscima, kritičarima – trgnuo me iz razmišljanja Kuljišev glas. – Iskenjao se u knjizi i Perišiću i Feriću po glavi. Za Perišića kaže: „Napisao je roman o ratu u Iraku. Pisac nikad nije bio u Iraku, pa nije znao što bi mu se u Iraku dogodilo, te je odlučio da se ne treba dogoditi ništa. I onda je, uz pomoć hrvatske države, roman preveden na engleski, a pisac poslan na turneju po hrvatskim konzulatima u Americi. Bio je to veliki književni uspjeh. Podebela knjiga, a u njojzi ništa. Uspjeh je to napisati“ – citirao mi je po sjećanju.

– Ha, ha, ha! – nasmijao sam se. – Ne, fakat je najbolji kad pljuje… On bi trebao napisat knjigu pamfleta, uzet dvadeset pisaca, kritičara i sve ih ispljuvat. Sjećam se kad je ono jednom, dok je još bio u snazi, u Globusu izgadio kritičara Zdravka Zimu, to je bilo jebeno, stoput bolje od svake priče u „Inšalah, Madona, inšalah“. Knjiga s takvim pljuvačkim tekstovima bi mu napokon ispala zanimljiva od početka do kraja, a ne ko sve ove druge: dvadeset posto te u njima koliko toliko zainteresira, a ostalo teška smorana. Tako je i u „Rodu“ s kojim me cura jebala u mozak sve dok ga nisam pokušo čitavog pročitat, ali i u kraćim knjigama, „Ocu“ na primjer. U „Ocu“ mi je najzanimljivije kad odjednom na tri stranice počne pljuvat po nekom tamo ravnatelju centra za istraživanje Domovinskog rata, Anti Nazoru. To su mu ujedno, barem po meni, i najbolje stranice te knjige. Da, najbolji je kad pljuje, on bi fakat trebo napisat knjigu pamfleta ili nešto su stilu Guliverovih putovanja po Hrvatskoj.

– Vidi šta je za Ferića napisao… – uzeo mi je Kuljiš knjigu iz ruku, izlistao je na tu i tu stranicu, podigao naočale, pa na glas pročitao:

– „U Hrvatskoj beskonfliktnu književnost ponajviše ispisuju oni koji se, kao, s nekim ili nečim obračunavaju, ali dobro pazeći da je objekt već odavno mrtav. Ili da je oduvijek bio mrtav. I tako onda pišu o seksu, o gluvarenju po kafanama, ali i o pogubama života u socijalizmu. Ili kritički pišu o starenju: jedan je napisao čitavu romančugu o starcima koji slave godišnjicu mature pa se onda pojebu međusobno. Doživio je veliki uspjeh s tim. Eto ti državnih nagrada, eto ti čitanosti i premijera Zorana Milanovića, koji je, bez obzira na sve državničke obaveze, našao vremena da to pročita. Kako li se samo taj novonastajući hrvatski klasik obračunao sa starošću!“

– Jebeno.

– Dobio je i siroti Čegec svoju kiblu govana – prolistao je Kuljiš par stranica dalje. – „Bernhardov izdavač u Hrvatskoj, naprimjer, bivši je pomoćnik ministra kulture, nekog odvratnog nacionalističkog pijanice, koji je svojedobno kao ministar sazivao konferencije za štampu da bi na njima, sve zaplićući jezikom, objavljivao da bi u hrvatskom nacionalnom interesu bilo da napustim ovu zemlju, da me se odstrani. A Bernhardov je izdavač, trijezan, sjedio s njegove desne strane i sve klimao glavom, računajući koliko će tog dana pobrati novca iz državnog proračuna za svoja sranja“.

– Da, žestok je. Stvar je u tome da te hrvatske pisce više nitko ne jebe ni pol posto, pa se čak i ovome mogu poveselit kao dobroj reklami u Srbiji… I mogu se još guštat da je Jergović ljubomoran na njihove uspjehe, pa im zato sere. Perišić je prošle godine na Uskrs u Sedmici izjavio, vjerojatno aludirajući na Jergovića, da je zavist bijedna osobina nižih duhom, moralno inferiornih, nerazvijenih, u svakom pogledu žgoljavih jedinki, krpelja, komaraca i stjenica. Zavist je, rekao je, osobina skučenih zajednica, pregrijanih timskih kupea u kojima ljudi jedni drugima smrde…

– Ali svi su oni jebeno bili ljubomorni na Jergovića – kontrirao je Kuljiš.

– Kako? Pa Ferić mu je nekad u tekstovima lizao dupe kad god je bio u prilici… Sjećam se ono kad je zbog infarkta završio u bolnici i onda za Nacional napisao kako je u bolničkom krevetu čitao Dvore od oraha i da je to bilo toliko dobro da ga je maltene diglo iz mrtvih, da on sa svojim knjigama nije ni do koljena Jergovićevom pisanju… A i Perišić ga je pak odmah na početku opisao kao zajebanog tipa koji je, obrijanog vrata, u kaubojskim čizmama u nemilo doba zakoračio u salun zvan hrvatska književnost i sve unutra pocmekao svojim talentom – podsjetio sam Kuljiša.

Od sve te spike naglo mi se pripišalo. Pomislio sam, evo odlične prilike da isprobam otmjeni toalet hotela Esplanada, možda i da maznem neki mirišljavi sapunčić da se s njim naspunjam posvuda pred snošaj sa Stojom. Tako sam i napravio, pokrao sam sapune i rolu iznimno mekog guz papira.

Doduše, napravio sam u toaletu i lagani, zapravo teški incident: zamalo sam se pomokrio u saksofon Arsena Dedića. Mislio sam da je to neki poseban, otkačeni pisoar kao u nekom đez klubu, a to je Dedić uz umivaonik odložio svoj vlastiti saksofon da ga ne unosi u vece kabinu. To mi je pokvarilo raspoloženje. Dedić je živinski urlao, pozvao hotelsko osoblje. Smučilo mi se, tim više što sam strahovao da će mi pred tim tipovima iz hotelskog osiguranja poispadat pokradeni sapunčići ili da će netko od njih primjetit izbočinu što mi ju je na majici napravila ukradena rola vece papira. I Kuljiša sam doveo u jebeno neugodnu situaciju jer sam se svako malo drhtavim glasom pozivao na to da sam njegov gost, sve u uvjerenju da će me pustiti na miru na spomen njegovog imena. Mislim da se neugodnije nije osjećao ni Hudelist kad ga je Ćosićeva kćerka Ana u nekoj pripizdini, u šumi pored Vrnjačke Banje uhvatila za gušu i počela ga ispitivat kakve on to točno ima namjere s njezinim ocem.

Odahnuo sam kad su me napokon pustili i kad sam kao metak izjurio iz Esplanade, bez da sam i otišao pozdravit Kuljiša. Srećom, knjigu Basarine i Jergovićeve prepiske odmah sam na početku tutnuo u široki džep sakoa kojeg je nekad na vašarima nosio moj djed Bajo.

Doma kod sebe u Plitvičkoj, u dahu sam pročitao čitavu prepisku. Jergović nigdje nije spomenuo kozu Bijelku. Ali je zato svako malo spominjao Hudelistovu knjigu o Dobrici Ćosiću. Bio je fasciniran tom knjigom skoro isto koliko i ja. Prestravila me ta podudarnost! Da smo baš toliko na istoj valnoj dužini… U nekoj paranoji zabrijo sam da nas telepatijom odnosno kozopatijom povezuje Bijelka koja već treći tjedan pati u sesvetskom hotelu za kućne ljubimce.

Nazvao sam Stojku na mobitel da ona ode po Bijelku, ali nije mi se javljala. Prostrijelila me sumnja: možda se opet spanđala s Čadežom, pa mi se zato ne želi javit. Uostalom, sad je baš negdje oko ovog datuma i Čadežov rođendan… A ni on mi se nije javljao, niti mi odgovarao na SMS-ove. Možda je Stojku pozvao na rođendan u Karlovac i tamo je namamio da mu se poda, prodajući joj tužnu priču o proslavi svog sedmog ili osmog rođendana; meni ju je jednom ispričao u pijanstvu: „U prvom osnovne nitko mi nije došao na rođendansku proslavu, sve sam pokušal sam pojest, tortu, kiflice, hrenovke u pecivu, čips… Trbuh me poslije tri dana bolio.“

Otvorio sam bocu Simfonije i počeo iz nje očajnički potezat, sisao sam vino kao Ćosić Tičers viski kad su mu pokušali navući Interpolovu tjeralicu na vrat.

Književna Groupie

*Kupi Književnu groupie! Po povlaštenoj cijeni od 69 kuna, hit knjigu Pavla Svirca, proglašenu kulturnim događajem godine, naručite na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“. Dostava u Zagrebu i Splitu je besplatna i vrši se isti dan.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...