”Grad, pepeo” Ivane Rogar – kad ambicija završi u konvenciji

Ljudi su za sve sposobni i pogrešno je u bilo što vjerovati, osobito u vlastitu pamet, a ja znam da odavno ne smijem vjerovati ni samome sebi, a kamoli drugima.

Nakon Kamovom nagrađene zbirke priča Tumačenje snova, Ivana Rogar napisala je kraći roman Grad, pepeo, objavljen u izdanju naklade OceanMore u travnju ove godine. Nepredviđene okolnosti s pandemijom čitatelja bi mogle podsjetiti na pojedine elemente u romanu, no Rogar u njemu ipak razmatra drukčiju problematiku. Kako polako kopni izvanredno stanje, vjerujem da će i čitatelje radnja sve manje asocirati na vlastite životne okolnosti proteklih mjeseci i samim tim sačuvati određenu razinu začudnosti pripovjednog svijeta.

U romanu pratimo četveročlanu obitelj nakon neodređene katastrofe koja je u potpunosti promijenila dotadašnji način života. Njihov svijet ograničen je zidovima „neobično prostranog“ stana premrežena nizom hodnika, koji u potpunosti odudaraju od normalnih: konfiguracija im se iznova mijenja i postaju sve opasniji (odnosno tako ih likovi doživljavaju); u „stoljetnom mraku“ hodnika pojavljuju se i nestaju predmeti, gnijezde šišmiši, a običan odlazak iz jedne u drugu sobu može imati tragičan ishod. Povremeno se javljaju i druge neobične situacije, neobjašnjive iz realističkog registra, no u dobroj mjeri naracija ostaje u granicama realnog, zamislivog i mogućeg, s osloncem u apsurdu ljudskog stanja.

Rogar radnju gradi postepeno, inzistirajući na relativnoj nedefiniranosti vremena i prostora. Za prvotno bi eventualno mogli odrediti drugu polovicu dvadesetog stoljeća kao terminus ante quem non, dok o prostornim odrednicama znamo tek da je riječ o gradu neimenovane države, negdje na sjeveru. Vremenski okvir većine romana odvija se tri godine nakon početka svojevrsnog izvanrednog stanja, po svemu sudeći, izazvanog (možda i nuklearnim) ratom širokih razmjera. Povremeno spominjanje detonacija, kao i činjenica da su ulice u potpunosti puste i gotovo nitko ne izlazi ako baš ne mora, ukazuju da je sukob i dalje u tijeku. U uvjetima potpunog urušavanja društvenih institucija, politički autoritet ostaje prisutan ponajviše u obvezama koje su „građani“ i dalje dužni ispunjavati, a „režim“ im se obraća eventualno s informacijama o privremenom prekidu električne energije i sl.  Načela odgovornosti vlasti i povjerenja građana u takvom svijetu više nisu moguća.

Nataša, njezin neimenovani otac i dva sina, Alen i Toni, izolirani su od svijeta, ali i jedni od drugih. Katastrofa ih je emocionalno deformirala. Temeljna karakteristika njihovih odnosa dubinsko je nerazumijevanje, popraćeno izostankom snage, odnosno volje da se išta promijeni. Alen, student povijesti prije nego je sve počelo, ciničan je i sarkastičan mladić bez previše empatije: „Da je komu trebalo priskočiti u pomoć, zacijelo bih navukao zavjese“ (str. 35). Obitelj ga umara i izaziva mu nervozu: djeda naziva „prdonjom“, za majku koristi riječ „ona“, tek za mlađeg brata ima nešto razumijevanja, iako ga i on povremeno iritira.

Njihov djed sve se teže nosi sa starošću, ne shvaćaju ga ozbiljno i osjeća se beskorisnim sad kad je lišen nekadašnjeg autoriteta.

Više nego ostali „promišlja“ situaciju u kojoj se nalaze, doduše, uvjeren je u zavjeru širih razmjera i nikomu ne vjeruje:  „Ljudi su za sve sposobni i pogrešno je u bilo što vjerovati, osobito u vlastitu pamet, a ja znam da odavno ne smijem vjerovati ni samome sebi, a kamoli drugima“ (str. 14). Dane krati banalnim ritualima i maštanjem o sunčanim krajevima, no sve je manje spreman pristati na status quo. Iako je najstariji, doima se najodlučnijim nešto poduzeti, pružiti neku vrstu otpora takvom postojanju. Nataša se jedina zapravo trudi donekle održati obiteljsku koheziju, preuzima sve kućanske obaveze i brine za ostale, no upravo se ona najteže nosi sa situacijom. Očajna je i često plaće od nemoći, utjehu pronalazeći tek u eventualnom zagrljaju maloga Tonija koji konkretniju ulogu dobiva u zadnjem poglavlju.

Kompozicija romana sugerira cikličnost: prvo i drugo poglavlje pratimo u prvom licu iz Alenove, odnosno perspektive njegova djeda; u trećem poglavlju naracija se prebacuje u treće lice gdje se uglavnom tehnikom psihonaracije ukazuje na Natašina razmišljanja; u četvrtom se poglavlju uvodi hipodijegetička razina pa tako, po svemu sudeći, pratimo sadržaj jedne ili više knjiga koje Alen čita. Ta se formula ponavlja četiri puta zaredom, a posljednje, sedamnaesto poglavlje promatramo iz perspektive sada odrasloga Tonija, petnaestak godina nakon radnje ostalih dijelova romana.

Međutim, iako Tonijev iskaz donosi pojedine informacije o promjenama koje su nastupile, čini mi se da to poglavlje možemo čitati kao varijaciju na stari ciklus. Primjerice, Alen na početku romana izgovara: „Sjeo sam na stolicu i podbočio se da bih promatrao golubove koji su prelijetali slijeva nadesno i obratno.“ (str. 7), a Toni u zadnjem poglavlju počinje s: „Gledao sam s balkona kako ptice lete slijeva nadesno pa natrag, u ritmu i sinkronizirano. “ (str. 99). Osim toga, čini se da i karakterno počinje sve više nalikovati bratu.

Što se spomenute hipodijegetičke razine tiče, riječ je o četiri poglavlja koja nekronološki tematiziraju vojnopolitičku povijest u zasebnim cjelinama, a s osnovnom razinom teksta uspostavljaju tematski i eksplikativni odnos. Pratimo tako različite historiografske fragmente: od svojevrsne geneze opijumskih ratova Kine i Velike Britanije u 19. stoljeću, preko otkrića baruta i razvoja oružja, pa do pojedinih epizoda iz sukoba Poljsko-litavske unije i Osmanskog Carstva u 16. stoljeću, i na kraju, Alžirskog rata iz druge polovice 20. stoljeća. Tim se cjelinama,  pretpostavljam, ukazuje na ukorijenjenost sukoba i ratova u ljudskoj povijesti i kontekstualizira ratno stanje dijegetičke razine teksta. Iako djeluje kao zgodno rješenje, dojma sam da se kvalitativno ne bi previše izgubilo da su barem dvije od četiri takve cjeline izostavljene. U tako sažetom, „destiliranom“ tekstu ostavljaju dojam redundantnosti, a to se eventualno moglo izbjeći drukčijom selekcijom fragmenata.

Atmosferom i motivima Grad, pepeo asocira na pojedine Beckettove tekstove. Najvidljiviji je možda utjecaj drame Svršetak igre, u kojoj također čitamo o permanentno sivom nebu i ugaslom suncu. Rogar tu pridodaje sitne čestice pepela koje neprestano lebde u zraku. Progresivna dezintegracija kao jedno od ključnih obilježja spomenute drame, na sličan je način (iako manje radikalno) prisutna u ovom romanu, pa tako čitavo vrijeme u stanu predmeti neobjašnjivo iščezavaju. Međutim, dok Irac već na razini situacije maestralno proizvodi željeni učinak, a banalnim dijalozima apsurd dovodi do krajnjih konzekvenci, autorica u (rijetkim) dijalozima ne dodaje novu kvalitetu tekstu.

Osim toga, umjesto da dosljedno predočava, suviše se često oslanja na deklarativne istupe:

„Kamo su se premjestila uporišta ovog svijeta? (str. 14); „Sve se raspadalo, nestajalo, život kakav smo poznavali rastakao se i valjalo je naći nove načine življenja jer su stari postali neupotrebljivi.“ (str. 36); „Zar se sve moralo pretvoriti u nepropusno crnilo, u vrijeme bez predaha, u dimenziju o kojoj postoji samo očaj?“ (str. 73); „(…) očaj vremena provedena u neizvjesnosti i strahu, bespomoćnosti, u odsutnosti bilo kakva smislenog djelovanja.“ (str. 89).

Iako Grad, pepeo tematizira sukobe i ratove kao (neizbježnu) činjenicu ljudskog stanja, jasno se može iščitati i kritika (neoliberalnog) kapitalizma, koji svojom natjecateljskom logikom doprinosi perpetuiranju takvih odnosa. Od eksplicitne kritike konzumerizma za tekst je važniji zaključak o tragičnom nedostatku ljudske solidarnosti i suradnje (a to se očituje u epizodi sa stablom naranče negdje na sredini romana).

„Čovjek bi se začudio koliko mu predmeta zaista nije potrebno, nego ih nabavlja iz dosade…“ [str. 8]; „Ovo je naraštaj koji bi sve najradije bacio i smjesta kupio novo – bacaju hranu, odjeću, rješavaju se svega starijega od tri dana jer nemaju strpljenja.“ [str. 13-14])

Uostalom, ne čini mi se da je takav tip kritike konzumerizma primjenjiv na situaciju u pripovjednom svijetu romana gdje su trgovine gotovo nepostojeće, a građani bez novca. U poglavljima o Nataši primjetna je i određena razina feminističke kritike (pa i samim odmakom u objektivnije treće lice naracije), iako Nataša sama uglavnom ne dovodi u pitanje nepravednost svoje situacije. Nadalje, povremeno se provlače osvrti o nepouzdanosti informacija i falsificiranju znanja, a kako u samom romanu nema spomena interneta ili društvenih mreža, pretpostavljamo da vodeću ulogu u diseminaciji lažnih vijesti ima upravo režim. Nabrojivši sve to, doima se da romanu nedostaje idejne usredotočenosti. Najveći dio uvedenih tema tek je naznačen i neadekvatno razrađen, a to je teško i očekivati u tekstu od stotinjak stranica.

Stilski je roman korektan, ali ne puno više od toga. U poglavljima o Alenu diskurs je povremeno suviše infantiliziran i isklišeiziran: „Ni sitničavi štreberi s pepeljarama koji na faksu sjede u prvim klupama ne bi tako reagirali…“ (str. 33). Natašina promišljanja često završavaju u izljevima patetike: „Netko je jednom rekao da sreća ne čeka; sreća se vječno giba, prolazi kao što prolaze vlakovi, a ako je ne uhvatiš, ode kao balon punjen helijem. Žitka, fluidna, plinovita, giba se u valovima, leti poput tisuću leptira iznad cvjetnih livada indijskih visoravni u proljeće. U proljeće. Godišnje doba nade.“ (str. 23). Stilom, ali i općom razradom, najuspješnijim čine se poglavlja o Natašinom ocu, čija je perspektiva povremeno i duhovita: „Dani su većinom dugi, osim onih koji budu kratki.“ (str. 41).

Unatoč pojedinim zanimljivim rješenjima, autorica na tematsko-formalnoj razini ne donosi dodatnu kvalitetu u red tekstova slične tematike. Grad, pepeo suviše robuje konvencionalnostima i nedovoljno radikalno pristupa problematici koju propitkuje, a tako se ne može ozbiljnije analizirati aporije ljudskog stanja. Nametnuvši si tako kompleksnu zadaću, autorica se odvažila na velik rizik. Nažalost, ovaj put rezultat je izostao. Osim toga, dojma sam da Ivana Rogar ovdje ne uspijeva formirati prepoznatljiv pripovjedni svijet i artikulirati autentičan ton (kako to postiže Luka Bekavac u svojim prozama, također u određenoj mjeri, između ostaloga, naslonjenim na Becketta). Zaključno se može se reći da ambicioznost romana znatno nadilazi samu realizaciju.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More