Ivana Pipal: Uzbuđuju me fantastične i neobjašnjive sile svakodnevice

Ivana Pipal“Priča o teti Mandi”, divna grafička novela u izdanju male kuće “2×2”, o ekstravagantnom životu radnice u tekstilnoj tvornici (ekstravantnom u kontekstu socijalističke skučenosti šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Jugoslaviji), nije se dugo zadržala kod mene.

Snašla ju je sudbina koja zadesi samo posebne knjige: pročitala sam je (više nego jednom) i onda je s ljubavlju i enuzijazmom proslijedila dalje, ljudima s kojima je dobro dijeliti. Uz napomenu: Zapamti ovo ime. Čut ćeš ga još.

I stvarno, Ivana Pipal, autorica tog malog remek djela, izgrađenog s puno izvanrednih, čehovljevskih zapažanja, praćenih ilustracijama od kojih svaka donosi neku neočekivanu, uvrnutu perspektivu, ime je koje se ove godine moglo čuti često. Pipal je izlagala u Galeriji Nova, ilustrirala je članke u Le Monde Diplomatiqeu, a izravni povod ovome razgovoru njezina je izložba u Galeriji VN, na kojoj predstavlja svoj diplomski rad na studiju animacije i novih medija pri Akademiji likovnih umjetnosti – Upute za upotrebu ljudskog tijela. To je konceptualna knjiga sačinjena od skečovitih ilustracija različitih emocionalnih stanja i fizioloških pojava u ljudskom tijelu – od straha do srama i procesa nastajanja bora.

U “Priči o teti Mandi” čitatelj je do emocija dolazio posredno, otkrivao ih je u sitnim detaljima. Ovdje, na izložbi u Galeriji VN, emocije se nude izravno, one su u fokusu. Čime Vas je ova tema zaintrigirala?

– Tema je proizašla iz mojeg istraživanja o odnosu sebe prema svijetu oko mene, ispitivajući svoje granice tijela, osjetila, preispitivajući nevidljive pojave i osjećaje oko nas, utjecaje prirode i prirodnih sila na nas, itd. Intrigantno mi je pričati o nekim nevidljivim silama koje su vrlo prisutne u našim svakodnevnim životima, a primjećujem da ih ljudi oko mene shvaćaju vrlo normalnim i uobičajenim, dok se meni čine fantastičnim i neobjašnjivim! Ovaj projekt je moj diplomski rad tijekom čijeg razvoja sam se susrela sa filozofijom, nemogućom fizikom i znanstvenom fantastikom.

Za razliku od ilustracija u “teti Mandi”, koje su bile pomno promišljane, “slikarske” po prirodi, ovi su radovi više stripoliki – grublji, izravniji, pankerskiji čak. Je li to nova faza u Vašem opusu?

– Ovaj projekt je vrlo različit od ‘Priče od tete Mande’ i u vizualnom smislu i u konceptualnom. Moj cilj je svaki novi projekt kojim se bavim razviti na neki novi način koji još nisam istražila i tako doći do nečeg potpuno novog. Također, svaki projekt oblikujem na način koji odgovara njegovom konceptu; Priča o teti Mandi sastavljena je od strogo određenog broja priča i predmeta koje su danas ostale povezane s Mandom i one su predstavljene u takvom, promišljenom i zatvorenom okviru koji ih predstavlja u atmosferi koja im treba da bi se izazvala emocija prošlog vremena. Upute za upotrebu ljudskog tijela je rad koji je neuhvatljiv, nezavršljiv, preširok, sastavljen je od puno malih sitnih dijelova, od zapažanja svakodnevnice koja je još i nevidljiva, pa je vizualizacija takvog projekta zahtijevala određenu raspršenost i nedosljednost i u crtačkom smislu. Puno ovih crteža pripada u moju kategoriju skica, crteža koje sam napravila nepažljivo i bez plana… I možda baš zbog toga dobro komuniciraju.

Pokazali ste i pripovjedački talent – čehovljevski jasan, precizan, s dobrim doziranjem emocija, bez sladunjavosti. Pišete li i dalje? Koliko Vam je bitna priča, je li Vam lakše raditi kad priča “vodi” sliku?

– Priča je još uvijek važan element svih mojih radova i paralelno uz crteže razvijam i tekstualni dio rada. Ponekad slika potakne pisanje, a ponekad pisanjem lakše vizualiziram i zamislim u kojem smjeru slika može otići. Uglavnom kad jedno zapne, drugo krene.

Izložba u Galeriji Nova ranije ove godine dobrim se dijelom oslanjala na eksperimentiranje s objektima. Što možete reći o tome? 

– Eksperimentiranje s objektima dopušta potpuno nov osjećaj prema radu i odnosu prema njemu, objekt u prostoru je fizička prisutnost koja je u drugačijem fizičkom odnosu prema tijelu nego što je slika na zidu. Upotrebom svakodnevnih predmeta objekata kao sastavnog dijela rada je zanimljivo jer se dovodi u odnos pozadina tog objekta sa umjetničkom intervencijom. Knjigu također smatram objektom koja komunicira neobičnim jezikom listanja stranica i direktno se obraća jednom po jednom čitatelju, te multiplikacijom potiče širenje i dijeljenje, takva forma meni nekako najviše odgovara.

Dio ste kolektiva SF ljubavnice. Možete li predstaviti tu grupu? Što vas drži na okupu, što vam je zajedničko?

– SF ljubavnice su kolektiv mladih autorica, studentica i diplomantica Odsjeka za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, čije je zajedničko područje interesa siva zona pretapanja znanstvenog i fantastičnog. Na okupu nas drži zajednička fascinacija prema znanstvenim idejama i činjenicama o svijetu u odnosu na naš vlastiti osjećaj prema svemiru i zemlji na kojoj se nalazimo. Uglavnom se projekti temelje na našem istraživanju i pokušaju shvaćanja znanosti, ali u svaki rad želimo uklopiti edukativni dio koji će lako komunicirati sa širom publikom u obliku predavanja, radionica i sličnog. Područje znanstvene fantastike u svojoj definiciji sadrži neizmjernu imaginaciju, ali ipak se oslanja na znanstvene činjenice, što nam daje slobodu eksperimentiranja i istraživanja inače rubnih ili nejasnih ideja.

Tko su umjetnici koji Vas inspiriraju?

– Postoji puno umjetnika na koje sam naišla i koji su me inspirirali, ali taj popis se konstantno mijenja u skladu s mojim promjenama u radu. Ovih dana me puno više inspiriraju knjige i slike iz biologije i astrologije nego umjetnost na koju nailazim. Mogla bih spomenuti Andreu Resner koja me uvijek oduševi svojim radovima i instalacijama, kao i Luanu Lojić čiji me odnos prema radu inspirira. Georges Perek, Italo Calvino, Jan Švankmajer, Joseph Cornell, Susan Hiller, Cy Twombly i Bjork utjecali su na moj rad na razne načine.

Radili ste ilustracije za neke novine, po narudžbi. Može li se danas, u Hrvatskoj, živjeti od umjetnosti?

– Moje iskustvo je do sad bilo pozitivno: uspijevam, radeći na raznim projektima, živjeti od onoga što radim. Nisam sigurna da li se može živjeti od umjetnosti ako se umjetnik ograniči na samo jedan medij i jednu vrstu posla. Nisam sigurna ni da li se može živjeti samo od prodaje slika. U mojem slučaju živjeti od umjetnosti ne znači prodavati svoja autorska djela već svoju kreativnu vještinu – pokušavam usvojiti razne alate i stvarati radove u raznim medijima, od ilustracije, stripa i izdavaštva, do animacije, filma, pa čak i plesne predstave. Ta svestranost mi pomaže da se lakše snađem na tržištu. Ono što smatram najvažnijim je stav prema radu. Novac dolazi sam kada se čovjek trudi i radi poslove najbolje što može. Većina poslova koje prihvaćam su mi izazovi u kreativnom smislu i na taj način rastem dok radim, umjesto da bezdušno obavljam poslove samo zato što će mi netko dati novac za njih.

Maja Hrgović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More