Ivan Leo Lemo: “U krizama smo bolji ljudi, one su učiteljice”

I u potresu i u pandemiji poznati redatelj vidi jedinstvenu priliku - "suosjećanje prema patnjama drugih ljudi je put prema pokušaju, što bi rekle misice, mira u svijetu". Je li tek sanjar ili, kao u svojoj najnovijoj predstavi, svojevrsni prorok?

Na popisu umjetnika koji su intuicijom, iskustvom, “trećim okom” ili nečim četvrtim predvidjeli ovu pandemijsku priču nalazi se i Ivan Leo Lemo, osebujni kazališni redatelj koji se predstavom “SF cabaret Split in space” u produkciji Gradskog kazališta mladih Split dotaknuo teme katastrofe te uz svoj prepoznatljiv pečat dao obol popularnom umjetničkom promišljanju o kraju svijeta.

Njegov je kut, kao i uvijek, krajnje ciničan, ironičan, karikiran, ali u svojoj suštini bolno istinit. Opasnostima i bolestima društva bavio se i u dvije prethodne predstave – u cabaretu “Splićanke” mnogi su se prepoznali zbog autentičnog prenošenja splitskog duha na kazališne daske, dok je cabaret “Bez veze” redatelju na neki način poslužio i kao svojevrsna terapija. Inspriran je, naime, njegovim natječajem za intedanta Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu koji se, sjećaju se mnogi, na kraju pretvorio u pravi medijski cirkus i još jednu političku igru u kojoj Lemo, kao ničiji igrač, jednostavno nije imao šanse.

A onda, kad se zbog pandemije kao i ostatak svijeta povukao u svoja četiri zida, dogodio se novi test izdržljivosti – zagrebački potres koji ga je dobro “šibnuo”, natjerao da se zbliži sa susjedima i život po tko zna koji put pogleda iz nekog novog kuta. Zahvaljujući nepreviđenim političkim, zaraznim i potresnim situacijama, ovaj intervju prerastao je tako u pretres svih živih i mogućih tema, ali, pročitat ćete, s jednom važnom poveznicom – kad mu život da limune, Lemo radi sjajnu lemonadu.

Većina tvojih recentnih predstava progovara o trulosti društva. Jesi li na tu temu u ovoj kriznoj situaciji dobio neku novu inspiraciju?
Pa zapravo, krizna situacija na nivou cijelog čovječanstva i planete Zemlje me inspirirala baš uoči ove korona pandemije. Naime, moja zadnja predstava, “SF cabaret Split in space” u Gradskom kazalištu mladih u Splitu događa se u kataklizmičkom trenutku, ove 2020. godine, i opisuje događaje u životima nekoliko likova uoči smaka svijeta. Ti izmaštani likovi, Splićani, su među posljednjim preživjelim Zemljanima koji su se evakuirali i otišli na drugu planetu. Ono što me zapravo zanimalo je taj pogled iz Svemira na prave proporcije naših tema i problema. U toj kozmičkoj vizuri, kada nema više Zemlje i takozvanih granica i nacija, priče o partizanima i ustašama, naprimjer, su evidentno besmislene. Odjednom smo “samo” ljudi, dio smo čovječanstva i ne samo čovječanstva, nego cijelog živog svijeta. To je naša obitelj. To je naše “u ime obitelji”. To je naš bazični identitet. Sve ostalo su priče za veliku djecu, kulise naših mentalnih predstava, neizdrživa manifestacija naših nepoznavanja sebe i svega. To su bili naši simptomi prije nego je Zemlja dala mogući lijek, virus korunu i tako nam omogućila da možemo vidjeti svoju dijagnozu, svoju nesvijest. Zemlja je živa i komunicira s nama.

Radnje predstava “SF cabaret Split in space”odvija se u kataklizmičkom trenutku i opisuje događaje u životima nekoliko Splićana uoči smaka svijeta

Dok Zemlja komunicira s nama, Ministarstvo kulture, ostavlja se dojam, nešto slabije komunicira sa svim umjetnicima kojima u ovom vremenu treba pomoć. I ti si nedavno izjavio kako je “Ministarstvo kulture broš na reveru besmisla”. Što je, po tvom mišljenju, najveći nedostatak donesenih mjera?
Priču o mjerama pomoći Ministarstva kulture pratim iz pozicije nas članova Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika koji se bavimo kazalištem. Nijedna druga vrsta umjetničkog izražavanja nije u tolikoj mjeri onemogućena kao scenske djelatnosti. Nama treba publika, a publici treba neposredno iskustvo sa živim izvođačima. Tijelo izvođača je bojno polje na kojem i publika i izvođač, u sigurnim, kontroliranim uvjetima, bori svoje psiho-emotivne, egzistencijalne i duhovne bitke. Predstava je lekcija prisutnosti, uživljenosti u sadašnjost, svijesti, samosvijesti. Mi koji se bavimo kazalištem trenutno smo živi zakopani, na čekanju smo. Najmanji je problem što ne zarađujemo jer ne živjeti kazalište nam je gore od smrti. Zahvalan sam državi koja preko Ministarstva kulture mjerama pomoći pazi da izdržimo ovu apstinenciju. U prvom valu mjera bili su brojni nedostaci, ali delegacija samostalnih umjetnika pri Hrvatskom društvu dramskih umjetnika predvođena Markom Torjancem je nedavno imala sastanak s ministricom, uskoro će imati i drugi sastanak i te će se mjere korigirati da njima budu obuhvaćeni svi koji su ostali bez primanja. Ne želim u ovim okolnostima kritizirati. Ipak smo se svi skupa skupili i pokušavamo pomoći jedni drugima. Na žalost i na sreću, u krizama smo bolji ljudi. Krize su učiteljice.

Mora li se, osim države, i cijela kulturna scena “reprogramirati” na nekakav način da biste izdržali ovo izazovno razdoblje? Što umjetnik može učiniti, ako išta?
Umjetnici osluškuju svijet u sebi i svijet oko sebe. Našim subjektivnim mikroskopom u svom tijelu, umu i duši tražimo metafizičke geneze ponašanja, a subjektivnim teleskopom gledamo svijet oko sebe, nebo iznad sebe, pokušavamo dokučiti koliko smo mali i koliko smo božanski veliki. U tome nas ovo izazovno razdoblje ne ometa, već dapače, potiče. Dharma ili svrha umjetnika je biti inspiriran i inspirirati druge. Dok smo spriječeni inspirirati druge, možemo i moramo raditi na punjenju vlastitih rezervoara. Da, morali smo se reprogramirati, milom ili silom. Nadam se da će i naše društvo osjetiti i iskoristiti važnost i mogućnost novog početka. Nadam se da ćemo početi eliminirati našu krizu kompetencije. Nadam se da ćemo birati savjesnije i moralnije političare i nadam se da će nam povratak u socijalno prožimanje biti katarzičan i puno bolji od početka našeg mirnodobskog društva 1995. kada smo bili opljačkani, a u prve redove su se progurali lažovi i lopovi.

Postoji li nešto neočekivano lijepo, nešto što te je ugodno iznenadilo u ovoj nesretnoj priči s umjetnicima, slobodnim i neslobodnim, koji sjede doma, a kazališta zjape prazna?
Sve mi je lijepo u ovoj pauzi. Dobili smo vrijeme za suptilnije aktivnosti. Dobili smo vrijeme za očvrsnuti obiteljske veze i prijateljstva. Dobili smo vrijeme za razmišljanje o životu, ali i o smrti. Temu smrtnosti, tj. napuštanja tijela najčešće izbjegavamo, a ona je krucijalna za kvalitetu i puninu života. Ona nam daje želju za čistim računima i mirnom savješću. Svaki dan je mogući zadnji dan. Tema korone je tema kolektivnog osvještavanja smrtnosti. Doma smo da ostanemo živi i da nekog ne ubijemo. Ipak, glavni emotivni fokus svih nas mora biti empatija prema bolesnima, onima koji se bore za život i onima koji su izgubili voljene. Naravno, ne mislim samo na građane naše zemlje, nego na sve ljude koji bilo gdje pate zbog korona virusa. Sad je korona tema pa njezine posljedice zumiramo, ali suosjećanje prema patnjama drugih ljudi je put prema pokušaju, što bi rekle misice, mira u svijetu.

O ONLINE PREDSTAVAMA

Snimka predstave nema nikakve veze ni sa čim važnim u predstavi. Sve suštinsko u predstavi može se doživjeti samo uživo. U tome je poanta kazališta. To mora biti živ čovjek pred vama. Al’ ajde, valjda je bolje išta nego ništa.

Prošle su dvije godine od tvog medijski itekako praćenog pokušaja da postaneš intendant splitskog HNK. Što si naučio iz te cijele priče?
U te dvije godine sam radio brojne i meni jako važne predstave diljem regije. Ta iskustva ne bih mijenjao ni za što. Ako pokušavamo moralno donositi odluke, svaki put je pravi put. Ne možete izgubiti nešto što niste ni imali. Tako da ni za čim ne žalim. Taj moj intendantski igrokaz bio je samo jedan od bezbroj primjera namještenih natječaja u našoj kerumiziranoj zemlji. Čak spada u benignije primjere. Nikad svoje suradnike ne bih mogao pogledati u oči da sam svoju poziciju stekao “preko veze”. Valjda zato takvoj ekipi suradnike određuju drugi. Kerum je, naprimjer, izabrao ravnatelja opere. Meni je to iskreno duhovito.

Nakon duhovite drame u Splitu, jedna manje duhovita dogodila ti se u Zagrebu… Kako život nakon potresa?
Kako živim u centru Zagreba, jedan sam od onih čiju je zgradu oštetio potres. Srušeni su nam dimnjaci, dio krova, napukli zidovi, plafoni. Skupa sa svojim susjedima organiziram vraćanje zgrade u prvobitno stanje. Na tome radimo od potresa većinu dana. Evo, baš ovih dana počeli su nam radovi pa sam sretan da smo uspjeli izmanevrirati tu organizaciju s jako puno službi i firmi u otežanim okolnostima korona krize. Potres je zbližio nas susjede i u dobrom raspoloženju smo krenuli u sanaciju. Inače, centar grada je devastiran i jako puno ljudi je bez krova nad glavom. Nemam osjećaj da se radi najbrže i najbolje da bi im se pomoglo. Bandićland je zapeo u mitomanijama, narcizmu i klijentelističkom cirkusu onih koji ga vode. Ali brojni moji sugrađani volonterski organizirani, ipak i usprkos, vuku grad u nekom boljem smjeru. I sve ih je više. I sve su jači. Hvala im na tome.

O DALMATINSKOM DIŠPETU

Volio bih biti stabilniji i promišljeniji, ali je** ga, kolerični sam Dalmatinac.

Zbog novonastale situacije, tvoje i brojne druge predstave kreću na YouTube. Koliko si, kao esteta i perfekcionist, zadovoljan time? Može li predstava snimljena na taj način uopće konkurirati snazi teatra?
Snimka predstave nema nikakve veze ni sa čim važnim u predstavi. Sve suštinsko u predstavi može se doživjeti samo uživo. U tome je poanta kazališta. To mora biti živ čovjek pred vama. Al’ ajde, valjda je bolje išta nego ništa. Draže su mi akcije kada umjetnici nastupaju na balkonu, na trgu, na livadi i tako dignu duh korona zatočenika. Baš me neki dan ganuo koncert Buge Šimić na igralištu jednog zagrebačkog kvarta.

Imam osjećaj da se u tebi, kako godine idu, sve više budi jedan građansko-umjetnički dišpet. Jesam li dobro zaključio, i, ako jesam, kako ga kontroliraš da te ne preuzme? Ili je baš dobro da neke stvari kreću iz dobrog starog dišpeta?
Je. Nekad me hvata pogani dišpet i nisam ponosan na njega. Dišpet je zapravo blagi afekt, a u afektu teže kontroliramo sebe i manje smo praktični i učinkoviti. Volio bih biti stabilniji i promišljeniji, ali je** ga, kolerični sam Dalmatinac.

Dobro, dišpet na stranu, za kraj jedno Oprah pitanje… Zašto je dobro biti ti? Bez lažne skromnosti, molit ću.
Zašto je dobro biti ja? Pa prvo, nikom ne bih preporučio da bude ja. Svatko treba biti vrlo i što više svoj. Ali svoje utjelovljenje ne bih mijenjao ni za što prvenstveno zbog oca i majke koji su me takvim iskombinirali i bili uvijek maksimalna podrška i bezuvjetna ljubav. Osim toga, imao sam sreće da radim ono što volim i za što živim. To je velika i rijetka privilegija. Zbog nje osjećam zahvalnost. Također, smatram da je za osjećaj samouvjerenosti najpogubnije uspoređivati se i natjecati s drugima. Svaki život je jedinstven, veličanstven i neponovljiv. I kao takav je svet. To je lekcija koju smo na nivou čovječanstva utvrdili u ovoj pandemiji. Iako, zbog gladi u svijetu i velikih nepravdi u raspodjeli dobara, hrane, utjecaja, tu bismo lekciju trebali sebi ponavljati svaki dan i u tom smislu nesebično djelovati. Potres me je podsjetio da je sve materijalno prolazno i da se moramo manje vezivati za ono što ne donosi duhovni benefit. Puno ljudi se ovih dana budi iz kolektivne noćne more zvane “normalni život”. Bit će uzbudljivo gledati ispisivanje novih stranica našeg civilizacijskog romana.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More