Ako na ovoj slici ne vidite ni jednu kozu, nećete razumjeti Ivana Kožarića

Ivan Kožarić, čovjek koji je promijenio naš pogled na svijet

Ležerno odjeven u udobne hlače, šlape s čarapama i prsluk s puno džepova koji je njegov zaštitni znak, kipar Ivan Kožarić plesao je prije pet godina u Muzeju suvremene umjetnosti (MS) na proslavi svog 95. rođendana, pomažući se pomalo i štapom što ga je držao u jednoj ruci.

Baloni u obliku znamenki 9 i 5 lebdjeli su iznad glava posjetitelja zabave, u istoj zlaćanoj nijansi u kojoj je izvedena falusoidna skulptura s kojom je nekoliko godina ranije, također za svoj rođendan, pozirao fotografima. Atmosfera bi se mogla opisati umjetnikovim riječima iz jednog rada: “Sve pršti od ljubavi!”. Možda i onom “Presretan sam da sam sretan” s crteža koji je godinu ranije izložen na njegovoj retrospektivnoj izložbi u Gradskoj vijećnici u Splitu.

Kožarić je umro nekidan,15. studenoga. Za mene, privatno, ostat će živjeti u takvim prizorima: u rođendanskoj čagici, s onim safari-prslukom, s onim migoljivim, neuhvatljivim smješkom u kutevima usana. A kad mu se u tom osmijehu zategnu bore, s lica Ivana Kožarića u trenu pobjegnu godine i desetljeća i začas opet izgleda kao mladić koji na jednoj crno-bijeloj fotografiji iz obiteljskog albuma stoji ispred trošne drvene katnice u Blinskom kutu, odjeven u svijetlu košulju i kratke hlače, rukom nehajno zamahuje prema kokošima koje su se rastrčale po dvorištu. Ta je fotografija, datirana u kasne tridesete godine prošlog stoljeća (kad je kipar bio tinejdžer), bila izložena u Studiju Izidor Kršnjavi na jednoj izložbi njegovih ranih radova.

Screenshot: HRT

Na mnogim sam ga izložbama, malima i velikima, prigodničarskim, tematskim, grupnim, samostalnim, retrospektivnim… – pratila u svome novinarskom stažu. S bilježnicom u ruci i bebom u nosiljci, pohodila sam njegov atelje u MSU-u. Godinama kasnije, i mojoj je kćeri baš taj kabinet Kožarićevih čuda omiljeni dio postava. U njemu se nalazi više od 6000 eksponata. Tu su skulpture, reljefi, asamblaži, objekti, instalacije, ready made, slike, grafike, crteži, skice i mnoštvo predmeta uporabne funkcije ali i onih kojima je teško odrediti jesu li umjetnički artefakti ili su to nekom idućom gestom autora trebali postati. Najstariji pronađeni eksponati sežu u vrijeme Kožarićeva djetinjstva i rane mladosti, a posljednji su nastajali 2007. kad je atelijer već postao vlasništvom Grada Zagreba, pa i kasnije, za vrijeme umjetnikovih posjeta muzeju.

Treba načas zamutiti pogled, zaškiljiti kao da, na primjer, gledate u neko blješteće prizemljeno sunce, da se svijet vidi onako kako ga je vidio Ivan Kožarić. Mislim da djeca to ponekad mogu bolje; nešto je djetinje zaigrano upisano u srž njegovog opusa, njegove potrebe da u običnom, svakodevnom, pronalazi bljeskovita mala, uvrnuta čuda.

Ako gore, na slici dviju blokada, koje cestari koriste da omeđe gradilište na cesti, ne možete nikako vidjeti koze – nećete moći shvatiti Kožarića. Za njega, svijet pulsira od života, sve pršti od ljubavi i blesavoće, a takva mu je i umjetnost.

Koze, njegov rad iz 2000., najdraži mi je njegov rad. Ako hoćete, možete u njega upisati skoro alegorijsku važnost; prijeteće signale nevolje u crveno-bijelim prugama cestarske blokade, drčni i stameni “no passaran!” u načinu na koji je konstruirana jednostavna, ali čvrsta struktura od letvi, simbol granica i razgraničenja koji se, ako hoćete, može protegnuti na sve od pitanja migranata do virusa, političkih nas i njih. Ali za Kožarića, u njegovom kristalnom, djetinjem, zaigranom pogledu – to su koze! I mi koji ih vidimo, prošli smo transformaciju: cestarske blokade portal su u Kožarićev svijet.

Osobito mi se dirljivim danas čine njegovi rani radovi, oni iz školskih klupa, poput sad već požutjelih crteža iz njegove škoske bilježnice u kojoj je s puno pomnje i osjećaja za detalj, skicirao kostur kokoši, golubicu, pauna, devu, žirafu, orla koji s visine nasrće na plijen… Vidjela sam tu bilježnicu u Salonu Izidor Kršnjavi, u zgradi u kojoj je ranih četrdesetih prošlog stoljeća bio đak.

Jedno se pitanje nameće iz njegovih ranih radova: kako bi danas izgledala domaća suvremena umjetnost da je Ivan Kožarić nastavio putem kojim je tada krenuo – putem figuracije, tradicionalnog odnosa prema aktu i portretu, i da nije u jednom trenutku postao protagonist umjetničke struje koja je na pozlaćenom pijedestalu izjednačila i svakodnevicu i umjetnost?

Najpouzdaniji vodiči kroz njegov opus su Jerko Denegri, Željko Koščević, autori monografija o Kožarići; pa kustos Antun Maračić, dugogodišnji mu suradnik i prijatelj, kao i kustosica Radmila Iva Janković, čije tekstove o njemu baš volim. Čitajte ih.

Toliko nam toga ostaje iza Kožarića! Njegov Hodač, njegov ciklus Razbijmo okvire, pa Crveni znak. Ostaje i Stog stijena, unatoč tome što su mu ga u Rijeci zapalili oni koji će u barikadama uvijek vidjeti samo barikade – a nikad ni jednu kozu u prpošnom skoku.

Maja HRGOVIĆ

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More