Neiscrpna tema djetinjstva i odrastanja u obiteljskom domu srž je nove priče mladog šibenskog fotografa koji svojim radom i promišljanjem privlači pažnju ljubitelja umjetnosti i na upečatljiv način otkriva vlastitu intimnu katarzu. Iako još uvijek student Akademije, talentirani Ivan Buvinić iza sebe ima prvo mjesto na Biennalu hrvatske mlade fotografije, hvaljene radove na brojnim grupnim izložbama, među kojima su i Rovinj Photodays, a odnedavno, inspiriran vlastitim djetinjstvom, i prvu samostalnu izložbu u Galeriji Spot.
Iako je riječ o studentskom radu, “Sigurna Kuća” je, po ocjenama mnogih, zrela i emotivna umjetnička reakcija na formativne godine. “Rad je nastao u okvirima studentskih vježbi koje sam tematski spojio u jednu cjelinu, a pod mentorstvom profesorice Jelene Blagović, i to u ono vrijeme studiranja u kojem sam se intenzivno okrenuo prema sebi i dao si vremena da polako pokušam zagrebati sve ono što se dugi niz godina akumuliralo u meni, a posljedica je međuljudskih odnosa u prostoru obiteljskog doma. Takvim pristupom dotaknuo sam se raznih podražaja i emocija, pa se na izložbi mogla vidjeti i interpretacija sjećanja na djetinjstvo gdje kemijskim postupkom fizički brišem sadržaj fotografije, reprezentacija majke u obiteljskom domu u kojoj joj lice skrivam rukom ili pak privremene skulpture koje sam radio kako bih aludirao na krhke odnose u obitelji i propitao materijalno nasljedstvo”, priča nam Ivan.
“Dotaknuo sam se i utjecaja destruktivnih zvukova koje sam interpretirao snimajući EEG zapis moždanih električnih aktivnosti. Drago mi je da su profesori na Akademiji imali razumijevanja za takav pristup, jer se na kraju ispostavilo da sam zapravo jako malo fotografirao u to vrijeme. Isto tako, dok sam radio na projektu dao sam si slobodu da razmišljam prvenstveno o sadržaju rada i da to pokušam staviti u prvi plan. Ne znam koliko uspješno, ali jako mi je drago da sam tome pristupio tako, posebno u vrijeme kad nastaje jako puno radova koji su vizualno spektakularni, ali kad zagrebemo njihovu površinu uvidimo koliko su sadržajno isprazni i s kojom su namjerom stvarani”, kaže nam student čija je prva samostalna izložba za dlaku izbjegla pandemiju i zatvaranje galerija.
Ipak, s izolacijom su, osim dobrih kritika na prve velike foto-korake, stigle i nove okolnosti iz kojih je mogao nanovo pogledati u projekt, ali i sebe. “Razdoblje izolacije dalo mi je vremena i prostora da se mentalno vratim na taj rad i da ga sagledam iz drukčije perspektive. Iako je ‘Sigurna Kuća’ studentski rad, a za vrijeme studiranja smatram da je jako bitno dati si slobodu i istraživati razne pristupe temama i mediju kojim se baviš, sretan sam što sam imao priliku izložiti taj rad javno. Upravo zato što feedback nakon izložbe i osobni pogled na rad s nekim vremenskim odmakom stvaraju prostor za napredak i za propitkivanje vlastitih postupaka i ciljeva u stvaranju općenito”, kaže nam Ivan Buvinić i otkriva da je u njegovu radu došlo vrijeme za neke nove pobjede i medije izražavanja.
“Trenutno skiciram projekte koje želim raditi u bliskoj budućnosti i, kako sada stvari stoje, prva u nizu bi mogla biti instalacija. Silno sam znatiželjan i otvaram se polako prema drugim medijima. Uz to, nadam se i upisu na diplomski studij ove jeseni”, otkriva Ivan, koji je 2018. godine interes struke i publike zaradio ciklusom “Stigma”, serijom portreta iz romskog naselja na periferiji Slavonskog Broda. Ona mu je donijela i prvo mjesto na Biennalu hrvatske mlade fotografije, jednom od brojnih natječaja u kojima sudjeluje, prvenstveno da bi dobio priliku raspravljati o svom radu i fotografiji općenito.
Umjetnost je alat koji nam nudi različite načine percepcije svijeta u kojem živimo i sredstvo komunikacije od kojeg bi društvo trebalo imati koristi
“Za natječaje sam se prijavljivao samo zato da bi netko drugi pogledao ono što sam radio i to na neki način komentirao. Dok si student i netko tko se tek zakotrljao u taj svijet, često ne možeš procijeniti kvalitetu rada. Natječaji otvaraju priliku za izlaganje, kao i prostor komunikacije i susreta koji mi je sve bitniji, ako ne i prioritet”, otkriva Ivan. Svjestan je, kaže, svih izazova koje danas donosi poslovni proboj, ali i činjenice da dobar posao nema nužno veze i s umjetničkim rastom.
“Svaki put kad se dotaknem te teme s kolegama i prijateljima uvijek ispadnem onaj koji filozofira. Za mene je ‘probijanje’ potpuno tržišni pojam koji prvenstveno gledam na relaciji proizvod-cijena-status. Drugim riječima, proces stvaranja za mene je autonoman, a ne nešto što se oblikuje kroz prizmu plasiranja sebe, svojih proizvoda i svoje vještine u prostor koji si prethodno odredio. Pa i Marcel Duchamp je radio kao knjižničar u Parizu kako bi ostavio dovoljno vremena da stvara za sebe. Ovo ‘za sebe’ je meni ono što čini ključnu razliku. Ako želiš zaraditi novac od toga čime se baviš ‘za sebe’, onda počinješ raditi ono što određena skupina želi vidjeti i plasiraš im svoj proizvod. Takav oblik stvaranja postaje posao, a ne način života”, smatra Ivan.
“Ne zazirem od freelance poslova koje često radim, niti od bilo kojeg drugog oblika rada, bitno je da si aktivan i da se trudiš, novac na kraju ipak dođe. Sasvim mi je svejedno kad sam na rubu da nemam love ili kad imam i više nego što mi treba. Misli su za to vrijeme ipak na onome što mi je zaista važno i za što smatram da ima veću vrijednost od papira, a ako to u budućnosti donese financijsku stabilnost, blago meni”, zaključuje.