Svestrani likovni umjetnik Ivica Antolčić (Komarevo, 15. svibnja 1928.), po školovanju akademski kipar, po bogatom iskustvu ilustrator, slikar, grafičar, oblikovatelj plakata, medaljer, bez pretjerivanja je – legendarna ličnost. Prepoznatljiv je podjednako po opusu, kao i po toplini, zaraznoj radosti, dobroti i nepresušnom oduševljenju za ljude koji ga okružuju i za život, u svim njegovim aspektima.
Sve prijatelje, poznanike i kolege koji ga poznaju počastio je bezbroj puta Kraševim čokoladicama, „Torticama“ (prije deset godina netko je čak izračunao da je u svojim susretima podijelio između 60 000 i 100 000 tih slastica!), a hrvatsku likovnu umjetnost darovao je apartnim stvaralaštvom, koje je posebno vezano uz izdavaštvo i kazalište.
Naime, ilustrirao je oko 350 knjiga, a desetljećima je odgajao generacije najmlađih kroz ilustracije objavljene u časopisima Smib, Modra Lasta i Radost. Od 1956. do 1991. godine djelovao je kao slikar maski, scenski kipar i scenograf u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Autor je i svečanoga zastora Priče iz davnine za Kazalište lutaka u Zagrebu. Načinio je rješenja za oko 130 plakata, uglavnom kazališnih. Arhaični (u nimalo pejorativnom značenju) rukopis izvrsno odgovara tradicionalnijem književnom izričaju, no uvijek je donosio pomake i varijacije (primjerice kolorističke) i tako je u svakom desetljeću, bez obzira na prevladavajuće trendove, nudio dovoljno svježine i relevantnosti zbog koje je Antolčić čak pet puta primio Nagradu „Grigor Vitez“, a tri puta Nagradu „Ivana Brlić-Mažuranić“ za najuspješnije ilustratorsko ostvarenje.
Devedeseti rođendan ovog omiljenog umjetnika proslavljen je tiskanjem grafičke mape pod naslovom Komarevo, koja sadrži 16 grafičkih listova crno-bijeloga sitotiska, s motivima vezanim za rodno mjesto umjetnika, nastalim od 1965. do 2014. godine. Izdavač mape, otisnute u 14 primjeraka u radionici Sitotisak MM Miroslava Malekinušića u Petrinji, je likovni publicist Boris Vrga, koji je Antolčiću posvetio dvije monografije. Projekt je promoviran 23. svibnja u zagrebačkoj Knjižnici Marije Jurić Zagorke.
U mapi su dakle sakupljeni crteži preneseni u grafički medij, na kojima autor prikazuje svoju prepoznatljivu motiviku formiranu na specifičnoj inspiraciji rodnim pokupskim krajem. Ponajprije to su muškarac i žena obilježeni etnografskim značajkama ali i u životnim nazorima, potom pokupska drvena korablja, životinje, drveće, šiblje od kojega se od pamtivijeka pletu košare i drugi predmeti. Ivica Antolčić ishodio je osobnu poetiku i bremenitu vizualnu simboliku u kojoj je čovjek nerazdruživo povezan s prirodom i svijetom kojemu pripada, onim detaljno opisanim lokalnim i univerzalnim.
Antolčićeve kompozicije čini mnoštva detalja koji se postupno otkrivaju promatraču i tako ga uvode u fantastični autorov imaginarij. Boris Vrga u predgovoru mape napominje: „Realizirani drvcem ili kistom umočenim u crninu tuša, čvrstim, cjelovitim i oblim linijama koje određuju oblike i naglašavaju volumen te blagim sjenčanjem koja definiraju tvarnost, Antolčićevi crteži nerijetko strukturno i ritmički oponašaju oblike sačinjene od drveta ili prepletenih šiba u koje su upleteni ljudi, korablje i stogovi, okućne životinje, oruđa, etnografski i drugi predmeti iz ruralnog ambijenta. Zahvaljujući svojoj zanatskoj virtuoznosti, živom ritmičkom kretanju i temperamentnom pleternom duktusu, isti ni otiskivanjem i prenošenjem u medij serigrafije ne gube ništa od svoje izražajnosti i plastičnosti, sugestivnosti i poetičnosti.“
Odabrani motivi potvrđuju, među ostalim, i razlog njegove uspješnosti kao ilustratora za djecu. Antolčić ima sposobnost da sačuva i oživotvori memoriju na djetinjstvo, na običaje i vrijednosti s kojima je živio, prenoseći ih na list papira bez trunke infantilnoga podilaženja, kojim medij dječje ilustracije ponekad obiluje.
Kao i u slučaju drugih umjetnika koji su ovladali više medija i kod Ivice Antolčića je zamjetno prenošenje kiparskog iskustva koji se primjerice odražava u voluminoznom načinu konstruiranja Maškaranta, čovjeka sazdanoga od planjki. Scenografska praksa omogućila je vješto balansiranje i razumijevanje važnosti cjeline, kao i njezinih dijelova, te vično dinamiziranje i dramatiziranja protagonista koji njome dominiraju. Crtački nerv jednako je dojmljiv u gustim, horror vacui prepletima, kao i u posve pročišćenim arabeskama.
Ovaj grafičko-izdavački poduhvat lijep je hommage umjetniku i njegovom rodnom selu Komarevu koje ga je obilježilo životno i likovno. Svakako kompleksni opus Ivice Antolčića zaslužuje daljnje i trajno predstavljanje i tumačenje. Zaključit ćemo nadahnutim riječima Željka Sabola koje savršeno sažimlju bit i karakter njegova rukopisa – (on) „sjedinjuje izvorni znak i tradicijski simbol, modernu racionalnost postupka i pučko vjerovanje u nadnaravnu moć preobražavanja i maskiranja“. Ipak, ispod svake maske skriva se samo iskrena radoznalost i radost umjetničke kreacije.
Barbara Vujanović