Iva Prolić: Demoni

Marin Marinić: Mi Hrvati

Tamo preko žive Slavko, Milena i njihovo troje male djece, Mare, Ane i Josip, jedno drugom do uha. Slatki su, plavokosi i zelenooki, žgoljavi, bosi i preplanuli. Seoska dica.

Uživam ih gledat dok radosno skaču po dvorištu, iako znam da će njihova lica uskoro zadobiti onaj namršteni izraz, nasljednu sjenu svojstvenu ljudima iz ovih krajeva.

Život u vrličkom kršu je nemilosrdan. Oštri sjeverni vjetar nosi dugačke, samotne i ledene zime, proljeće traje kratko, a ljeta su vrela, puna zmija i požara. Takvi su i ljudi. Teški i grubi ko kamen.

Slavko je u četrdesetima, ali izgleda starije barem deset godina. To ne čudi, jer je kopao u polju čitavu mladost, radio u škveru na skeli do rata, bio je na prvoj liniji fronte, a sad je penzioniran, besposlen, poražen i nervozan. Didovu frezu su ukrali, polje kukuruza se osušilo, vrtovi su zarasli u korov, krave više nitko ne drži, ni koze, vatricu je zamijenio loš televizijski program, a češki kamperi kojima smo se uvijek smijali, tek su se ljetos vratili na jezero. A i nisu više toliko smješni.

Propušio je rano, kao i svi ovdje. Za doručak jede travaricu i tursku kavu, crn je, visok, suh i mršav, nema prednje zube, a oči mu sjaje ko i svakom pijancu, tužno i odsutno. Bio je lijep mladić, a ja sam ga obožavala jer me znao dizat u zrak i nosit na ramenima pošto sam bila najmanja u čoporu. Milene se slabije sjećam jer ona mi nije rod, al sjećam se njihovog vjenčanja; divljeg i bučnog derneka na seoskom gumnu, pijanih svatova raspjevanih oko dugačkog stola sa bijelim čipkanim stolnjakom, cvijeća kojeg smo stavljali na brisače stojadina i traktora, raznobojnih zastavica, velike torte i pečenog vola s ražnja.

Stanuju odmah pored ćaćine stare kamene kuće, u nedovršenoj betonskoj dvokatnici koju je stari počeo gradit prije rata. Tjedan dana nakon pira, didovo su tijelo pronašla djeca kod bunara. Srce. Srčan čovjek, srčani udar. Pokopan je na seoskom groblju, bez popa, uz narikanje baba u crnini, u grobnicu koja nosi naše prezime.

Svadljivi su ljudi ovdje i zlopamtila, i kao olujno nevrijeme, korotu je zasjenila žestoka obiteljska svađa. Svekrva i nevista zakrvile su se «nešto oko kužine» rekla mi je tetka, pa su Slavko i Milena odlučili odseliti, ali samo par metara dalje, gdje i danas žive svi zajedno,  posvađani i stisnuti u klopku opustošenog zaselka između državne ceste i minskog polja.

Milena je bila lijepa i nasmijana mladenka. Seoska princeza u šuštavoj vešti dugačkog vela koji se vukao po podu. Vila. Čini mi se da više uopće ne izlazi. Vidim je samo kad skuplja veš ili kad ide nahranit kokoše. Uvijek joj mahnem ali ona meni nikad, samo me prostrijeli pogledom iz kojeg sijeva patnja.

U dvorištu ispred njihove kuće malena je kućica za psa, ograđena žicom. Slavko svakih par godina u šumi nađe napušteno štene, dovede ga doma, pretvori u krvoloka i zadrži za čuvarkuću. Pas provede čitav život u kavezu, vezan na dva metra teškog lanca i laje na sve što se miče. Oštar pas. Džukela.

Popodne mu Slavko donese lonac živog mesa i hrani ga sa sigurne distance ko kakvu opasnu zvijer u zoološkom vrtu. Ponekad mu se i približi ali nikad bez štapa. Čim čuje ljudske korake, pas ponizno zaliže uži i počne gmizat ko crv. Obožava gazdu, iako ga ovaj zna bezrazložno izubijati s toliko siline da mi je više puta pozlilo od tog prizora. Teleća koljenica koju mu s vremena na vrijeme dobaci ponekad se otkotrlja malo dalje, taman toliko da je vidi, a ne može dohvatit. Jadno se pseto onda otima i baca u prašini, cvili i zavija kao demon, ali uzalud, jer nikad se ne oslobodi.

Lanac je prekratak, a kolac čvrsto zabijen u zemlju.

 

Iva Prolić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...