Iva Nerina Sibila: Pristup tijelu je ideološki, fizički i iskustveno skučen

Iva Nerina Sibila voditeljica je Integriranog kolektiva za istraživanje pokreta (IMRC) kojeg je 2012. godine pokrenula zajedno s Amelom Pašalić. Kolektiv djeluje u Zagrebačkom plesnom centru u kojemu se svakog mjeseca odvijaju dvodnevne radionice.

Radionice su otvorenog tipa te okupljaju plesače, ljude s tjelesnim invaliditetom i najrazličitije plesne entuzijaste. Kolektiv polazi od stava da je plesna umjetnost dostupna svima, a radionica funkcionira kao poligon za istraživanje individualnog pristupa pokretu. Osim radionica, kolektiv je i platforma za rad na predstavama. Prošle godine u ZPC-u u nekoliko je navrata održana prezentacija rada kolektiva na kojoj je sudjelovalo četvero plesača – Nerea Lasić, Slađan Livnjak, Nikola Orešković i Tatjana Vukadinović, a trenutno Vesna Mačković, Silvija Marchig i Iva Nerina Sibila rade na predstavi čiju ćemo premijeru vidjeti u svibnju.

Iva Nerina Sibila

Foto: Tomislav  Čuveljak

Što je najveći izazov za tebe u radu s Integriranim kolektivom, što je utome tebi novo iskustvo i u čemu ti se proširuje ili mijenja shvaćanje tijela i odnos prema pokretu?

– Na radionicama najveći je izazov jednako uključiti sve prisutne i potaknuti da daju svoj maksimum. Radionice su otvorene za sve i svatko može doći i raditi. Ne funkcioniramo kroz sistem upisa na početku godine koji podrazumijeva kontinuitet rada s istim ljudima i razvoj određenih zajedničkih metoda. Tako je najveći izazov što ne znam tko će doći. Izazov je isto tako postaviti vježbe da cijelo vrijeme svi polaznici mogu raditi, od čovjeka koji je profesionalni plesač s deset godina iskustva do osobe koja je prvi puta došla, ima ograničenu mogućnost kretanja i do sada nije imala informaciju o tome što je to suvremeni pristup pokretu, mogu jednako biti stalno aktivni i otkrivati nešto novo. To je dosta visoko postavljen cilj, ali ako razmišljam o pojmu integracije, inkluzije a ne ekskluzije – onda je to to. I to je zaista svaki puta potraga i svaki put je novo. Neke radioničke situacije uvijek funkcioniraju, što znam iz iskustva, a neke koje isprobavamo baš i ne, tako da u svakom susretu krećemo o početka, otkrivamo što za tu grupu sada, za tu konstelaciju ljudi može funkcionirati da nitko ne ostane vani.

Nerea Lasić i Nikola Orešković

Na radionicama je naglasak na traženju iznutra pa tek onda na pokretu prema van, što jeste princip u suvremenom plesu. Takav rad je introspektivan, otvarajući i prilično intiman za svakoga. Kako taj princip rada funkcionira unutar radionica?

– Radimo s različitim tijelima i jedini je mogući pristup edukaciji postaviti situaciju tako da ide iz svakog tijela posebno. Pokret ne može dolaziti izvana, ne može biti pokazana određena forma, jer proces zaista mora biti istraživanje vlastitog, unikatnog tijela. To su introspektivne situacije koje su zahtjevne jer traže od učesnika veliku dozu koncentracije i sposobnost ostajanja “unutra”. Takve se tehnike koriste u suvremenom plesu kao način proširivanja tjelesnog i kreativnog potencijala bez određene vanjske forme koja je tradicionalnijim ili mainstream plesnim žanrovima temelj. Postavljamo pitanje što pojedinačno tijelo zaista može, što donosi kroz vlastito iskustvo, a taj se pomak u suvremenom plesu dogodio davno, sredinom 20.st. Konkretno, koristim taj introspektivan način vođenja pažnje kroz imaginaciju i vizualizaciju, a drugi pristup je rad u paru i hands-on work, što je učenje kroz vlastito i tuđe tijelo jer podrazumijeva stalni kontakt i vrlo je opuštajuće. Pri tome se događa prijenos informacija koji je mimo intelekta, mimo gledanja, mimo sebe. Vrlo je intiman način i treba ga pažljivo postaviti jer su kontakti vrlo intenzivni.

imrc radionica

U kontekstu promatranja uobičajenog normativa koji određuje što u društvu jeste funkcionalno tijelo, ovo bi svakako bilo proširenje tog klasičnog stava prema tijelu. Druga dimenzija rada je mogućnost proširenja tijela i mogućnosti koje se javljaju kod ljudi kad rade u paru, povećane senzibilnosti koja na neki način jeste ekspanzija u smislu pozornosti, svijesti itd. Kakav je odnos između inzistiranja na tom, nazovimo funkcionalnom tijelu i ovoga rada koji je potpuno izvan tog principa, koji je puno mekši i intimniji? Čini mi se da to možemo promatrati i sa političkog aspekta, jer se odvija komunikacija na potpuno drugačijoj razini nego unutar imperativa funkcionalnosti koji dominira u društvu.

– Možemo to zaoštriti i reći da je sve to politička situacija. Situacija ima kritički potencijal, ali „na terenu“ ne polazim od toga. Ideja iz koje polazim je da je svako tijelo funkcionalno. To zvuči manifestno jer radimo s tijelima koja imaju oštećenja, ali pojam „funkcionalnosti“ zaista promatramo iz potpuno druge vizure, recimo da temeljno preispitujemo ideju „funkcionalnosti“. Ovaj je projekt privukao priličnu medijsku pozornost, što nije očekivano za suvremeni ples koji je medijski potpuno nezanimljiv, a iz razgovora s kolegama iz inozemstva koji se bave integracijskim kolektivima saznala sam da je tako uvijek u početku, jer je takav rad percipiran kao nešto drugačije, inovativno, radikalno. No zapravo, za našu scenu, za širu zajednicu porazno je da mi sada, 2014. godine razgovaramo o integraciji kao o nečemu novome. Porazno je da je uopće upitno imaju li osobe koje se kreću pomoću kolica pravo pristupa na plesne radionice. O čemu mi uopće razgovaramo? To je jedan veliki propust našeg društva, društva u cjelini i uopće nije pitanje neke inovativne performativne prakse. Amela i ja smo krenule iz pozicije da takve radionice moraju zaživjeti, i igrom slučaja smo obje prošle neke edukacije o tome, a ovdje se dogodio Plesni centar u kojemu je prizemlje prilagođeno, pa se tu program može odvijati. To što je ovo jedan od rijetkih prilagođenih prostora govori o našem društvu koje je zaista problematično i koje u zadnje vrijeme isključuje sve više i više ljudi.

Iva Nerina Sibila

Foto: Tomislav  Čuveljak

Na koji se način tvoj pristup odmiče od pristupa invaliditetu u umjetnosti i teoriji kakav je bilo predstavljen 2007. godine u sklopu festivala Ekstravagantna tijela?

– Moja pozicija, s obzirom na edukaciju i tijelo kakvog imam je suvremenoplesna izvedba. Nadam da će se iz ove situacije s IMRC-om iskristalizirati osobe koja će progovoriti o svome iskustvu na drugačiji način. Predstave kojih se sjećam s tog festivala bile su šokantne i teške, nesmiljene prema publici i samim autorima. No autori su bili umjetnici s invaliditetom i to druga stvar. Pristup integracije, po mom viđenju trenutno je pitanje kako staviti na scenu zaista različita tijela, a ne tematizirati invaliditet kao takav.

Vesna Mačković, Silvija Marchig

Foto: Stillovi iz filma Ane Opalić

Možeš li reći nešto o radu na predstavi?

– Prošle godine izvedbeni kolektiv su bili Slađan, Nerea, Tatjana i Nikola, dakle dvoje plesača koji koriste kolica i dvoje bez invaliditeta. Radili smo koreografske minijature koje su bile zapravo vježbe traženja naše metode – kako balansirati tijela, kako dobiti koreografsku situaciju da svatko ide do maksimuma i s tim smo se pokušali igrati. Recimo da smo savladali tu prvu stepenicu i otkrili zaista puno, a sasvim sigurno postoje i potpuno drugi pristupi, jednako vrijedni i zanimljivi, tako ne mislim da je ovo neki univerzalan model rada na integraciji. Rad vidim kao rebus – ako je troje ljudi ispred mene i ja sam ispred njih, rezultat će vjerojatno biti jedan jedini moguć. Čim se promjeni sastav ljudi, elementi jednadžbe se mijenjaju pa tako i rezultat. Kako idemo dalje, dodajemo više razina. Projekt na kome radimo sada inicijativa je Vesne Mačković, koja nam je nakon prezentacije IMRC-a prišla i rekla da ima ideju za predstavu. Donijela je skice, sjele smo i porazgovarale, meni je sve to bilo jako zanimljivo, ali mi je rad bio moguć jedino ako je i ona u predstavi, jer ne mogu koreografirati tuđe vizije. Tada je počela dolaziti na radionice IMRC-a i uskoro smo krenule. U proces sam pozvala Silviju Marchig koja je izvrsna izvođačica i autorica s dugim profesionalnih iskustvom, i iz Vesninih prijedloga radimo dalje. U ovom procesu priča kreće iz Vesne koja je umjetnica s invaliditetom, što znači da je prepoznala IMRC kao vlastiti prostor u kome može djelovati, a ne kao zatvoreni autorski projekt. To mi je izuzetno važno.

Vesna Mačković, Silvija Marchig

Foto: Stillovi iz filma Ane Opalić

Budući da uvijek postoji mogućnost prvog čitanja, na koji način kreirate balans između izvođačica i na koji način izbjegavate zamku igranja na različitosti tijela i iskustva?

– Najveći posao je kako i iz jedne i iz druge izvođačice dobiti maksimum i uvući ih u proces s njihovim punim potencijalom i interesom. No, puno toga je i u „oku promatrača“. Suvremeni ples je prilično zahtjevna forma jer od publike traži stanovito obrazovanje, iskustvo gledanja i interes za pitanja koja nisu široka društvena horizontala. Ne bavimo se spektaklom, zabavom i poznatim kodovima. Prilično destabiliziramo i percepciju i izvedbu. Suvremene izvedbene prakse su način komunikacije s vlastitim kontekstom koji je izvan mainstreama. Mora biti. Jasno mi je da je to što radimo zahtjevno i da će biti puno ljudi u tome vidjeti samo jednu ovakvu i jednu onakvu ženu. No ne vidim u tome razliku od bilo koje druge predstave kojoj se publika suočava s novim idejnim poljem, pa prođe dvadeset minuta prije negoli shvatiš što se tamo događa, koje je referentno polje, a tek nakon toga počneš gledati rad i čime se ljudi zaista bave. Jedan od zadataka koje smo si Silvija, Vesna i ja postavile je pronalaženje izvedbenih struktura koje omogućavaju da se što prije otvore mogućnosti gledanja samog rada, a ne isključivo tijela.

Vesna Mačković, Silvija Marchig

Foto: Stillovi iz filma Ane Opalić

Čini mi se da to postavlja izazov i sudionicima procesa i gledateljima. Kako ne upasti u prvu zamku…

– Kada izvođač stane na scenu, prvi doživljaj jeste susret s njezinim/njegovim tijelom. Ogromna je razlika jesi li niska ili visoka, jesi li u dvadesetim ili pedesetim, jesi li funkcionalan/a ili ne. Što nosiš u kroz svoje tijelo i kako to nosiš. Rad je neodvojiv od tijela – to je taj kritički potencijal neposrednosti tjelesnosti i zahtjeva i element hrabrosti, a ponekad i ludosti. Koreografija je medij, ali na kraju krajeva ti si izložena, ti si pred ljudima, ti donosiš i izlažeš sebe. Zanimljivo je da i tijela profesionalnih izvođača u kombinaciji s plesačima s invaliditetom koji imaju potpunu izravnost u kretanju, postaju preopterećena tehnikama i limitirana disciplinom. Postaju „disfunkcionalna“. Osobno, u radu s toliko različitim tijelima koja zahtijevaju potpuno drugačije pristupe i nose različite svjetove, vrlo brzo sam došla do spoznaje koliko je zapravo minijaturno uobičajeno znanje, koliko je skučen pristup tijelu, ideološki, fizički i iskustveno.

Vesna Mačković, Silvija Marchig

Foto: Stillovi iz filma Ane Opalić

Čini se da svatko treba mijenjati svoje pretpostavke i ranije uspostavljene kodove.

– Da, ali treba dati i novi okvir i vidjeti ima li tu još nečega osim različitosti tijela. Nakon što smo riješili neka osnovna pitanja koreografije i iskustva, sada je pitanje što nas dalje zanima izvan toga. Pitanje postavljanja predstave na scenu, za mene je pitanje komunikacije, jer želim nešto podijeliti sa nekim ljudima pa se možda i razumijemo. Možda ćemo svi skupa izaći iz procesa rada na određenoj temi s malo više razumijevanja. Želim određenu temu koja me trenutno okupira istražiti i razumjeti što se zbiva tijekom procesa u grupi. Teško da postoje ikakvi zaključi, ali otvaramo pitanja i putujemo zajedno kroz njih. No, da najzanimljivije, najotvorenije pitanje i najveći univerzalni misterij – kako sam unutar svoga tijela i kako si ti unutar svoga, a na neki način razgovaramo ili jesmo i mimo tijela.

Iva Nerina Sibila

Foto: Tomislav  Čuveljak

Unutar ovakvog procesa postavlja se i pitanje odnosa prema tijelu.

– To su suštinska pitanja ljudskosti, jesam li u tijelu ili imam li tijelo itd.. Naravno, tijelo je neprekidni proces, ali „ja“ sam ipak tu. Tijelo je u našoj kulturi jako loše tretirano. S jedne strane postoji imperativ mladosti, snage, zdravlja, fitnessa, ljudi intenzivno vježbaju, a s druge strane tehnologija jako odvlači od tijela. Vrijeme se mijenja, vidljivo je da je manje publike na živim izvedbama jer je zanimljivije boraviti u virtualnom prostoru, korištenjem tehnologije na sceni otvorila su se nova područja, i način kretanja postao je drugačiji. S jedne strane je tijelo u opresiji jer mora biti „savršeno“, a s druge tijela je sve manje i manje jer su ljudi u chat roomovima i žive kroz virtualne avatare. S treće strane pokret povratka tijelu je stalno prisutan.

Iako, takvi trendovi možda i nisu toliko neutemeljeni.

– Da, no kakvi su omjeri moći u svijetu trenutno, kapitalu odgovara da i žene i tijelo i priroda budu pod kontrolom, jer bi inače na globalnom tržištu nastao veliki nered.

 

 Josipa Bubaš

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...