prvo slovo kulture

Ispravci ritma o ulozi kazališta u suvremenom društvu

”Sociologija je znanost o ljudskim djelovanjima, a ne znanost o društvu u cjelini.”

W. E. B. Du Bois

U Pavličićevom Dobrom duhu Zagreba redoviti i predvidljivi ritam zločina nužan je za društveno funkcioniranje. Taj ritam je svakodnevan i neizbježan, stoga je prisutnost Valentina Kneza kao običnoga čovjeka u ulozi detektiva logična i poželjna. Knez vrednuje manjak zločina, koji postaje njegova rana ili trauma, a jedini način da se snađe u svijetu za njega je u ponovnom uspostavljanju zakona i reda, logičnosti te harmonije. Ispravci ritma zagrebačkoga nomadskog kolektiva BADco. u institucionalnoj suradnji sa zagrebačkim HNK-om i Dubrovačkim ljetnim igrama Knezov novi fascikl smještaju četrdeset godina poslije suočavajući protagonista sa svijetom gdje su njegov identitet i matematičke vještine promijenjene.

Tko je on? Što ga to čini istom osobom kroz vrijeme? Što ga povezuje s njim samim u prošlosti i što će ga povezivati u budućnosti? Kako se odnos prema statistici promijenio? Knezove novinske isječke zamjenjuje big data. Matematika više nije suhoparna statistika, postaje zabavnom sudionicom političke ekonomije i Big Brothera. Ona je mikroskop suvremenoga društva. I skriveni lajk ostavlja trag ili riječima kanadskog developera Andrewa Lewisa: ”Ako ne plaćaš, onda nisi mušterija. Ti si proizvod.”

Foto: BAD.co (Mislav Čavajda, Ana Kreitmeyer)

U pozadini dramsko-filozofsko-plesnoga kazališta karakterističnog za kolektiv nalazi se ozbiljan autorski rad Gorana Ferčeca i dramaturga Ivane Ivković, Tomislava Medaka i Diane Meheik. Iako dramaturgija u zadnjih petnaestak minuta pada, Ispravci ritma napete su zabilježene kronike susretâ pojedinca sa samim sobom. Stariji Knez (Dušan Gojić) razgovara s mlađim Knezom (Mislav Čavajda) svjestan vlastitih promjena, percepcija, ritmova, zaborava, osjetila, povrataka, povezujući riječi i misli, izgovarajući samostalno, izgovarajući zajedno, šapćući uznemirujuće tonove, uspostavljajući ritam izvedbe.

Ferčec gradi pripovjednu, fragmentiranu dramsku strukturu koju režija Gorana Sergeja Pristaša zatvara u zanimljivo putovanje posve uronjeno u vrijeme. Gledatelj se nalazi u areni, ne zna kamo prvo pogledati i/ili osluškivati – u izvođača, mrak, pomične skulpture Marka Tadića, u tišinu isprekidanu šaputanjima i pokretima Livija Badurine, Ane Kreitmeyer i Nikoline Pristaš. Ritam izvedbe prepun je gesta, odnosa i različitih perspektiva podjednako za izvođača i gledatelja.

Dramaturški oslonjena na filozofijsku tradiciju promišljanja vremena i osobne aspekte identiteta, izvedba ne odaje dojam pretencioznosti ili nerazumljivosti. Namijenjena je znatiželjnom i zaigranom gledatelju koji preko tragova i maketa samostalno stvara vlastitu interpretaciju. Gledatelj poput protagonista pokušava opsesivno opaziti što više izvedbenih ritmova. Glumci i izvođači održavaju sve te različite ritmove, a pritom mi je posebno drago ponovno vidjeti svu izvedbenu radoznalost, ali u ovome slučaju i komornu ozbiljnost Dušana Gojića nakon Mi smo kraljevi, a ne ljudi (HNK, 2015).

Većina je dramskih predstava u zagrebačkom HNK-u rasprodana zahvaljujući sve većoj komercijalizaciji programa te oblikovanju kazališta kao mjesta estradnog događaja gdje novinari i kritičari sve teže nalaze svoja mjesta. Stoga su predstave poput ove svojevrsni ispravci ritma o ulozi kazališta u suvremenom društvu. To je na kraju ipak naš svijet sa svim općeljudskim varljivim analitičkim opsesijama.

           Anđela Vidović

Sljedeće su izvedbe 23. studenoga te 10. i 16. prosinca 2017. u tonskome studiju zagrebačkoga HNK-a u 21.30. Raspored Drame potražite ovdje.

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...