Oslonac na prošle modele u glazbi slabo tješi kad ne izgrađujemo vlastite

Nedavno sam naletio na Wiredov članak “The Long Boom: A History of Future 1980 -2020”. Jedan od onih u kojima se pokušava predvidjeti budućnost, često s notom pretjerana tehno optimizma. Tekst je još te 1997. najavio neviđeni tehnološki, gospodarski i društveni rast, koji se uz iznimku nekoliko precizno naznačenih tendencija nikad nije dogodio. Danas ne živimo u svijetu nanotehnologije i širokog oslanjanja na alternativne izvore energije. Živimo u svijetu u kojem se takav optimizam, tipičan za vrijeme prije pucanja ”dot-com balona”, može promatrati isključivo s dozom nostalgije. U pop-kulturnom smislu danas taj iskričavi futurizam ranog interneta gledamo kao dio budućnosti koja se nikad nije dogodila. Budućnosti tehno utopije pune žarkih boja, kvazi cyberpunk odjeće i obaveznih leća ribljeg oka, dominantne snimateljske tehnike u filmovima i videospotovima kasnih 90-ih i 2000-ih. Tada je djelovala avangardno i cutting egde, a samo malo kasnije klaustrofobično i mučno.

Zašto se onda tako zastarjela i promašena estetika vraća u modu na velika vrata? Zašto spot za ”The Other Side” Justina Timberlakea i SZA-e izgleda kao neki njegov uradak iz doba NSYNC? Zašto spot za Lil Nas X-ov ”Rodeo” eksplicitno referencira ne samo ikonografski Jacksonov ”Thriller”, nego i ”Matrix”? Slične reference koristio je i nedavni hit ”1999” Charli XCX i Troyea Sivana, koji je uz spomenuti milenijski SF-klasik nabrojao i hrpu drugih pop-kulturnih referenci s kraja devedesetih, stvarajući time glazbeni ekvivalent nostalgične šećerne vune. Slučajno ili ne, ”Matrix” će biti oživljen iduće godine. Sličnu sudbinu su doživjeli ili će tek doživjeti brojni televizijski i filmski hitovi iz devedesetih poput ”Prijatelja”, ”Gilmorica”, ”Dosjea X”, ”High-Fidelity” i tako u nedogled.

Nije samo riječ o ponovnom unovčavanju već definiranih brendova, nego i rekreaciji ili čak prisvajanju cijelog jednog razdoblja s prijelaza milenija. Pišući o nostalgiji prema osamdesetima, zaključio sam kako one trenutačno predstavljaju stilsku referentnu točku koja je zapravo preslika preslike. Estetika razdoblja pretvorena u namjerno izrazito prepoznatljiva označitelja, klišej koji ismijava samog sebe bez otvorene parodije.

Stvari stoje drukčije s nostalgijom prema devedesetima i ranim dvijetisućitima, možda i zbog još uvijek relativne svježine. Nostalgija koja se provlači djelima nadahnutim tim razdobljem djeluje nekako neposrednije, iskrenije. Zašto? Najjednostavniji je odgovor što pripadnici starijih milenijalca i generacije Z, koji su se radom istakli u drugoj polovici 2010-ih, ionako nisu mogli aktivno doživjeti osamdesete. Najčešće su ih doživljavali tek preko posrednika, iz druge ili treće ruke. Devedesete i kraj milenija su nešto s čim su odrastali. Ipak, to se može primijeniti na više-manje svaku generaciju adolescenata. Ono što starije milenijalce i Gen Z razlikuje od njihovih prethodnika jest – odrastanje s internetom.

Glazbeno i svako drugo svežderstvo koje su prvo omogućili piratski servisi poput Napstera, Pirate Baya, dandanas živog i zdravog Soulseeka, pa kasnije i streaming servisa poput Spotifya i Netflixa, utjecalo je na način na koji pripadnici tih generacija percipiraju glazbu.

Dva su dominantna načina na koji se ta postinternetska kulturna dijeta odražava. Prvi je očitovan u eklekticizmu bez granica, onom koji briše granice između undergrounda i mainstreama, žanrova, razdoblja, razina popularnosti. On je vidljiv u izrazitim internetskim  fenomenima poput vaporwavea ili lo-fi beatsa u kojima je anonimnost i često vrlo minimalna  prerada, bolje rečeno rekontekstualizacija postojećih materijala, prava zvijezda, a ne izvođač. Takva praksa, koja se očituje u beskrajnim količinama materijala koje se emitiraju na YouTubu ili nalaze u labirintima Bandcampa, često utječe na mainstream kulturu koja možda i nesvjesno posvaja njihovu estetiku pretvarajući je u komercijalno vidljivije forme sposobne egzistirati izvan sfera internetskog fandoma, odnosno zajednice posvećenih zanesenjaka. Drugi je izravno citiranje koje je naravno daleko lakše prepoznati.

Oba ću pristupa podrobnije opisati na primjeru četiri recentna albuma: ”Swamayama” Rine Swamayame, ”Miss Anthropocene” Grimes, ”Color Theory” Soccer Mommy i ”Always Tomorrow” Best Coast. Primjera ima bezbroj, i to u rasponu od ambijentalne glazbe do metalcorea, no ove sam uzeo zato što su najsvježiji i jako dobro ilustriraju trendove te tendencije glazbe na rubu mainstream popularnosti i više nego solidne kritičke prihvaćenosti u 2020.

Rina Sawayama je japansko-britanska pjevačica koja je privukla pozornost EP-jem ”Rina” (2017). Dugoočekivani debitantski album ”Sawayama” objavljen u travnju zapaženije je i hvaljenije ostvarenje. Većinski snimljen u suradnji s podjednako hvaljenim avant pop autorom Clarenceom Clarityjem fascinantno je i frustrirajuće ostvarenje. Zamišljen kao fusnota pop-trendova s prijelaza milenija, album uspijeva referencirati sve od Evanescencea i Korna do Destiny’s Childa i Gwen Stefani. Glavni problem s konceptom ”tko je tko na MTV-ju 2002.” je taj što na papiru zvuči daleko intrigantnije, nego u stvarnosti. Suprotstavljeni stilovi susreću se unutar pjesama i albuma kao da su samplovi s CD-ova pronađenih u na sniženju u trgovini druge ruke. Taj ambiciozni koncept zapravo postaje tek digitalni spomenar u kojem je glavna atrakcija prepoznavanje zvukovne reference. Rezultat nudi dovoljno bubblegum pop atraktivnosti, ali ipak ostaje dojam da je sve moglo daleko hrabrije, čudnije i najvažnije, zabavnije.

”Miss Anthropocene”, peti album kanadske kantautorice Grimes, ostao je pomalo u sjeni njezine vrlo javne i bizarne veze s teh milijarderom Elonom Muskom. Šteta jer je u pitanju fascinantni nered. Ne bih išao tako daleko da ga nazovem dobrim albumom. Uostalom, njezina prethodna dva albuma najprecjenjenija su ostvarenja ovog desetljeća. No ovaj zvukovni i tematski gulaš doista je nešto u čemu se lako izgubiti. Grimes je već pokazala da opsjednutost ranom internetskom kulturom i japanskom animacijom može prijeći u gotovo religijski zanos pseudo new ageom i umjetnom inteligencijom. Zadnji album unatoč tome posjeduje rijetko uvjerljivi retro futuristički štih. Doslovno zvuči kao ploča iz sredine devedesetih koja pokušava predvidjeti budućnost. Sve zvukovne karakteristike razdoblja su tu: akustične gitare (”Delete Forever”), trip hop (”So Heavy I Fell Through The Earth”), nu-metal (”Violence”). Sve je to uronjeno u izmaglicu reverba i zapravo prilično tanašnog vokala koji podsjeća na mješavinu Björk i Madonne, ali sve je posloženo tako da istodobno odbija i fascinira. Na neki način, cijeli album zvuči kao utopijska vizija koju je netko zalio velikim količinama crne tinte. Najzanimljiviji njezin album ako ništa barem zbog ”vedro- tamnog” tona.

”Color Theory” Soccer Mommy i ”Always Tomorrow” Best Coast solidni su indie rock albumi, koji su komotno mogli biti snimljeni u devedesetima iako su tada njihove autorice bile bebe ili djeca. Oba albuma su ugodna ostvarenja, koja posebno dobro liježu na uši onih koji su doista odrastali u devedesetima. No zbog toliko vjerno preslikanog stila zveckavih gitara i skakutajućih bubnjeva, teško je odrediti išta prepoznatljivo autorsko. Iako više volim indie rock od zbrkanog pop kolaža, jednostavno su daleko manje zanimljivi od prethodna dva albuma.

Teško je predvidjeti koliko će ta opsjednutost devedesetima potrajati, a još teže hoće li se pretvoriti u trajni fenomen. No to prekrajanje i kolažiranje prošlosti mnogo govori o proizvođačima i konzumentima. Pop-kulturna nostalgija nije zatvor, nego štaka, oslonac na prošle modele koji nas tješe jer nemamo vlastiti. Naravno, trenutačno se odvija globalna pandemija koja će značajno izmijeniti brojne industrije, pa tako i onu glazbenu, no hoće li zaustaviti te retro tendencije ili će ih samo dodatno naglasiti, teško je reći – iako bi novčiće bacio na potonje.

Čini se da je lakše umotati se u ugodni i beskonačni ogrtač digitalne nostalgije, nego se suočiti s neizvjesnom potragom za nečim novim. Još je friška vijest o smrti Floriana Schneidera, jednog od utemeljitelja Kraftwerka, vjerojatno najvažnijeg benda u modernoj pop-povijesti. Da su se ondašnji mladi posvetili nostalgiji za Weimarskom Republikom, umjesto glazbenom istraživanju koje je tadašnji zavidni britanski tisak posprdno nazvao kraut rockom, novija glazbena povijest bila bi nesumnjivo drukčija i definitivno manje zanimljiva. Sumnjam da će aktualna pandemija uroditi ičim upola zanimljivim i paradigmatskim kao što su to bili radovi Kraftwerka, Cana, Neua, Fausta i ostalih njemačkih bendova iz sedamdesetih. Ostaje nada samo ako prihvatimo da osobna i kolektivna prošlost mogu biti lijepe uspomene, ali ne i osnovne niti vodilje za buduće plejliste.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More