Pičke od ljudi

“Pričaš previše. Treba te pojebat’ opet da zašutiš?” 

Možda bi to čak i prihvatila da mi nije vidjela facu kad sam to rekao. Pokrila je sise dekom i zašutila. Konačno. Durila se, ali bitno je da šuti. Tipično žensko, misli da kad je pojebeš, dobiva dozvolu da idućih dvadeset godina ne uvlači jezik čak ni kad joj pada kiša u usta. Glupa pička.

Ustao sam, bilo mi je dosadno. Malo sam joj švrljao po stanu, odbauljao u kupaonu. Imala je veliko ogledalo, u onako maloj kupaoni činilo se kao oltar nekog kičastog ego – tripa latentnog narcisoida. Iznenadio sam se kad sam se ugledao. Mislio sam da sam mlađi, ljepši i da gol ne izgledam tako blijedo. Kao čovječja ribica. Loša rasvjeta, valjda. Treba čim prije pobjeći iz ove jazbine.

Još je ležala u istom položaju u kojem je bila kad sam izašao. Samo je sad namjestila osmijeh, valjda da povuče loše raspoloženje nakon što sam je otpilio. Ustvari je djelovala jadno. Obukao sam se. Pratila me pogledom.

“No, šta je? Zaljubila si se?”

“Ništa ti ne bi falilo da si me bar zagrlio.”

Šutim. Napad emocionalne pičke jedan je od najtežih napada kojem muškarac treba naučiti odolijevati. Pičke nakon seksa osjećaju krivnju i misle da se moraju fasadirati patetikom da prikriju da im se samo jebalo. Ali ako se ne zna vladati emocionalnim pičkama, onda bi se lako moglo dobiti omču oko vrata. Ili zube u žilu kucavicu. Pravac izlaz. Nema tu puno priče.

Kratka pusa u čelo dok je prstima gnječila dekicu pa kasom niz stepenice, u predvorje, na sivu ulicu, u sumrak.

Nakon one njene zagušljive jebačnice, grad je izgledao svježe i otvoreno. Svjetla su žmigala narančasto i žuto, ljudi su hodali brzo, bio sam točno tako dobro da sam im zavirivao u lica. Miriši proljeće. Cirkuliram.

Privučen svjetlima iz nekog izloga s raznovrsnim beskorisnim pederlucima, ali po instinktu vrane koju privuče blještavilo, osjetio sam ugibanje pod cipelom. Pasje govno se u valovima narolalo po rubu cipele, lijepio sam se za asfalt. Opsovao sam naglas.

Stao sam sa strane i pokušao ostrugati cipelu na izbočen ulaz zgrade. Potpuno me zaokupilo, pomislio sam da bih tragovima mogao i grafit napisati. Dok nisam osjetio tapšanje po ramenu.

Silueta mog starog izvučena iz naftalina starog deset godina od zadnjeg susreta ocrtavala se pred zalazećim suncem. Da mi se nije cerio dobro poznatim smijehom hijene pred tek osvojenom strvinom, pomislio bih da je jebeni Šejn. Ne znam je li činjenica da je pred tridesetak godina usputno posijao sjeme u moju staru ikada bio imperativ da se veselim tome što ga vidim. Mislim da mu se nikad nisam pretjerano veselio. On meni nije, to znam za sigurno. Rijetki susreti svih ovih godina, koji su služili samo tome da zbog neke nedefinirane grižnje savjesti velikodušno pokloni identitet mojim genima nekako u meni i nisu probudili osjećaje koji bi sada, u ovom trenutku, trebali eruptirati oduševljenjem. Štoviše. Iritiralo me vidjeti njegovu facu ovako iznebuha. I to je što se tiče osjećaja bilo sve. S moje strane. Vjerujem, s njegove je bilo još i gore.
Jedino što mu je pasalo uz karakter napraviti sprdačinu od toga da susretne produžetak svoje vrste ovako slučajno, na cesti. Avlijanerski mentalitet.

„Mali. Oš’ na pivu?“

I dalje sam strugao cipelu na nečiju fasadu, trebalo je dobiti na vremenu. A onda u slowmotionu ugledavam papka u mojem tijelu kako instinktivno nešto mrmlja i kreće za njim put najbliže birtije.

Stari je djelovao raspoložen, trkeljao je nešto o čudnim putovima i tome da je vrijeme relativno i slične pizdarije. Hodao sam na pola metra iza njega i kimao bezvoljno glavom, proučavajući mu leđa i potiljak. Ćelenka mu je bila čudno bijela, ostatak kose sjediji nego što bih ga zamišljao. Boktepitaj kako je on živio zadnje desetljeće. Vjerojatno još uvijek u nekim mutnim poslovima s izvjesnim neuspjehom, uvijek s nekom dvadeset godina mlađom trebom za pod jajca i gardom ko da mu je dvajspet. Vječni adolescent. To su obično najveće pičke od ljudi.

Proletjela mi je kroz glavu nakaradna pomisao da možda postajemo slični, ali sam se brzo prebacio.

Birtija u koju smo sjeli smrdila je po bljuvotini, smrad duhana izbijao je valjda i iz kamena temeljca. Koliko sam uspio primijetiti, u polumraku nije bilo nikog osim nas. Bar nikog živog. Ako se ne računa Nosferatu za šankom.

A onda smo oboje u trenutku tišine shvatili da si nemamo što reći i da sjedimo tu bezveze. Kao vlasnik i njegova sjena, za mene, i obrnuto, za njega. Proučavali smo jedan drugog i dao bih se kladiti da je on primjećivao moj izraz gađenja kao što sam i ja njegov.

Svrnuo sam pogled na Nosferatua koji je voljom ranjene žirafe donosio pivu. Zvuk smicanja odjekivao je praznom prostorijom. Nekim čudnim efektom, kao da je od toga i smrad postajao jači. Povraćalo mi se.

„I, šta ima? Diplomirao si? Oženio se?“

Odmahnuo sam.

„Ništa od toga. Tražim posao, ali… znaš kako je.“

Nasmijao se, zloguko.

„Koliko sad imaš? Trideset?“

„Trideset jednu.“

„Zajebane godine. Još uvijek previše hoćeš, a već premalo možeš.“

Strašna mudrost. Ponovo minuta šutnje.

A što sam mogao? Pričati mu sada o tome da mi je tako svejedno visi li diploma onog kurčevog fakulteta na zidu u wc-u ili u zraku, kad je i dalje diploma kurčevog fakulteta? Ili da su žene dobre samo za jebanje, što je zaključak koji je stigao kao plod mojeg truda da mi budu nešto više? Ili da mi se ne da crkavati za crkavicu od koje će mi samo curiti sline jer nemam dovoljno dok mi neki psihopatski idiot lomi kičmu jer misli da mi je nadređen zajedno s čačkalicom koja mu visi iz žvalja? Kome da to pričam? Ovom strancu?

Svejedno, odlučio sam dati znak dobre volje. Protupitanja. Kao iz židovskog vica.

„A ti? Što ti uopće radiš u Zagrebu?“

„Živim.“ Očito mu je bilo zabavno biti zagonetan. Upitno sam ga pogledao.

„Ha, sad će biti neke dvije godine. Firma za koju sam radio otvorila je podružnicu ovdje, pa sam im sada zastupnik, ne ide loše.“

Znači, tako. Lesi se vratio kući. Gotovo da sam bio razočaran, nekako je bilo doze fantastičnog u tome kad sam ga zamišljao kako u ciganskoj maniri luta svijetom. Možda sam ga tako i opravdavao što za mene skoro da nije ni postojao. Nek ide u kurac, ostario je kao i svi, sad tu trkelja o korijenima, pečalbi, domaćima i sličnim sranjima. Šuma Striborova i ostale bajke.

„… i oženio sam se.“

Taj dio njegove ispovijedi zazvučao je drugačije. Odjednom su mu se te njegove ptičje oči smekšale, nasmiješio se, zatoplio. Raspričao se o svojoj ženici kao o vilinskom biću koje danju i noću oko njega vijori koprenama, hrani ga i napaja eliksirima ljepote i mladosti i sere samo govanca ljubavi i sreće. Skoro da me raznježilo, pomislio sam: eto, sretan čovjek, našao se pod stare dane. Ali, iako me gotovo dirnulo što se stari tu raspekmezio nad nekom pičkom i razoružavala me njegova infantilnost dok je elaborirao svoj zajeb, teško je nekom zaboraviti da ti je jebao mater i onda se pravio nevidljiv.

Slušao sam još neko vrijeme, a onda srknuo pivu i pokazao nestrpljivost da odem dalje. Skužio je. No, ili ga je piva maznula ili je bio gadno ufuran u neku obiteljsku atmosferu, kad je izvalio:

„Čekaj, ajmo do mene. Upoznat ćeš Mirtu, vidjeti gdje živim. Mogli bi se družiti malo češće, jel?“

Stopala su mi već svojevoljno kretala na drugu stranu, ali nije se dao. Primio me pod ruku, bacio Nosferatuu novčanicu i povukao me za sobom. Predao sam se. Nije mi se dalo izdrkavati neke isprike, sat više-manje za jedanput u deset godina, nikom ništa.

Krenuli smo natrag prema mjestu gdje smo se sreli. U prolazu sam uočio da je pasji drek razmazan mojom cipelom još uvijek bio tamo, stari je mljeo nešto o poslu. Ubacio sam tu i tamo koju afirmativnu i nadao se da će brzo biti gotovo. Onda smo produžili dalje, do poznate ulice. Zastali pred poznatim haustorom. Tu nije bilo zvonjenja kao što sam navikao, stari je imao ključ i suvereno se penjao poznatim stepeništem. Balansirao sam negdje između znatiželje i smijeha. A onda je, iako sam to sve pratio s nevjericom i mislio kako će sigurno odabrati neka susjedna, pozvonio na poznata vrata.

Uvukao sam glavu u ramena, želudac mi se skvrčio, nagon je bubnjao da bi bilo najbolje klisnuti natrag, na ulicu, pred izloge, među pasja govna i nepoznate ljude, doma. Jebeš objašnjenja. Skužio je da titram i mljeo nešto ohrabrujuće. Pravi otac:

„Sad će ona, valjda je u kupaoni. Vidjet ćeš, s njom ti je lako, ona ti je od onih za koje ti se čini da ih znaš sto godina…“

Pa, ne baš sto godina, ali mjesec, dva sigurno. Počeo me smijeh loviti, ali sam se suzdržao. Začuli su se koraci, otključavanje vrata. Pred par sati, kad sam zadnji put vidio Mirtu, još nije bila obučena. Nije imala čak ni ime, do sad. Pička. Očito starog dočekuje pristojnije nego mene.

Prvo je vidjela njega, ja sam mu se skrivao iza ramena. Nešto su zagugutali. A onda sam iskočio, sav u ulozi, spreman na posljedice. Kao deus ex machina, oduševljen zapletom i gladan raspleta. Iskolačila je oči i otvorila usta. Onako umotana u neki svilenkasti narančasti šlafrok, očito otuširana nakon jebanja sa mnom, izgledala je kao japanski šaran izvučen na suho. Lagao bih kad bih rekao da u toj situaciji nisam sadistički uživao.

Stari je pomalo zaškiljio na njenu spuštenu vilicu, ali zaljubljeno tele očito nije ništa shvaćalo.

„Mirta, zamisli kog sam sreo iza ćoška…..“

Mirta je i dalje zijevala. Nacerio sam joj se, poljubio joj ruku i predstavio se. Kao sin svog oca. Ušli smo u stan, iz kuhinje je nešto cvrčalo i mirisalo po zapršci. Stari i ja zavalili smo se na kauč, Mirta je dokasala za nama čudnim robotskim koracima. Još nije bila sigurna.

„Daj nam donesi nešto za popit.“ razbaškario se stari. Preo je u svom ognjištu. Kimnula je glavom i zateturala pokraj mene.

Prvi put sam zainteresirano proučio taj stan. Sad je djelovao čišće, toplije, pravo obiteljsko gnijezdo. Jedini trag da sam tu već bio bila je deka prebačena preko kauča gdje smo se valjali. Valjda nije stigla pospremiti.

Opustio sam se. Štajaznam, ja sam od onih koji vjeruju u slučajnosti.
Stari je zacvrkutao nešto u smjeru kuhinje. A opet, teško je ne pomisliti, možda je i prema zaslugama.

Irena Ž.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...