Sve o sestri Robina Hooda: Anatomija jedne utopije

Irena Lukšić je poznata i priznata hrvatska književnica, prevoditeljica, znanstvenica, urednica raskošnog opusa i autorica duhovitog romana Sve o sestri Robina Hooda, i to romana, kako je istaknuto na koricama, o ”posljednjoj utopiji XX. stoljeća” (Meandar Media, Zagreb: 2018).

Autorica se u tekstu poigrava mitskim predodžbama svakodnevno prisutnima u medijima u različitim oblicima, i upravo je to poigravanje u romanu ispalo duhovito. Točnije, čitavim se tekstom provlači ironija, a osobito je prisutna u opisima majke Zore gotovo sestrinski zauzete za svijet oko sebe.

Sam roman kao literarna cjelina baš i nije duhovit, prije bi se moglo reći da je melankoličan. U prvi mah čini se da je okosnica romana sadržana u pothvatima majke koja ciljano želi pomagati izabranim osobama, i u skladu s tom intencijom pokušava urediti živote i iznimne situacije drugih nastupajući kao da je ispala iz Robina Hooda. Doslovce, kako se ističe u tekstu, sestra Robina Hooda. Autorica glasom pripovjedačice i komentatorice svoju majku i sestru dobrotvorku nije usporedila, primjerice s dobročiniteljicom majkom Terezom, nije ni pokušala jer tada bi to bio posve drukčiji tekst, i duh pripovijedanja ne bi obilovao ironijom.

Pripovjedačica u romanu nastupa kao nosivi lik, akterica koja u sebi nosi gorčinu iskustva nestajanja izmjestivši tu bol u tekst i uokvirivši ju autobiografskim postupcima. U tom složenom zahvatu ne kazuje sve o sestri-majci, dapače vrlo će malo čitatelj saznati o sestrinskoj ulozi dobre majke Zore. Autobiografsko Ja ustvari pripovijeda isprekidanu i fragmentarnu priču o sebi i o majci iz dvije međusobno različite pozicije.

Prva se prepoznaje, i može se pratiti, iz kuta promatračice i komentatorice putem majčinih zabilješki. No u samom početku čitatelju se obrazlaže i objašnjava glasom pripovjedačke instance, naravno iz očišta kćeri, zašto majka ne vodi dnevnik povezan s danima i događajima, dok istodobno ispisuje razne životne situacije kako joj dođe.

Ona ne želi voditi klasičan dnevnik zato što dnevnički zapisi ostaju zatvoreni ”u lelujavoj sadašnjosti i /nemaju/ nikakav dodir s budućnošću.”

Ipak, uporno je bilježila određene situacije, doživljaje, ljude, ali bez vremenskih odrednica. Radila je to iz dva razloga, prvi je bio manjak sadržaja ”koji su joj nedostajali u životu”. Drugi razlog je žudnja za osvješćivanjem drugoga unutar vlastite samosvijesti, i budući da samosvijest ne može podnijeti život u jednoglasju, žudjela je duboko u sebi za sugovornikom ”koji vidi, čuje i pamti isto što i ona.” Očito su isti motivi i autoricu potaknuli da se prepusti sinergiji pripovjedačice dobivši tako sugovornicu koja pamti isto što i ona. Naime isto čuju, isto vide.

Listajući fotoalbume i čitajući majčine zapise pripovjedačica je pratila ljude i događaje koji su nakon oslobođenja ostavili trag u životu njezinih roditelja, majke Zore i oca Zdenka, točnije u razdoblju od 1947. do 1971. godine. Tijekom vremena majka je napredovala na poslu, postala je ekonomistica u tekstilnoj tvornici i ostala je raditi ”u kancelariji gdje su se obračunavale plaće”. Otac je bio sekretar generalnog direktora tvornice Pamučne industrije Duga Resa. Dobili su stan, i 1953. rodila im se kći Irena, koja ponovo ispisujući tekst rezimira stvarnost ne bi li usporila njezino izmicanje.

Majka je uvijek bila okružena prijateljicama, intenzivno se družila, razmjenjivala je recepte, iskustva i dojmove. Redovito je odlazila u kupovinu s prijateljicama, i dok su one povremeno flertovale, majka bi vrlo indiskretno upotpunjavala unutarnje sadržaje ”koji su joj nedostajali u životu”. No, ostala je uz njih, nikoga nije osuđivala, ali nije dijelila njihove nazore. Čitala je svakodnevno i pomno pratila časopise, filmove, festivale, komentirala je političke događaje i zdušno bilježila umjetničke manifestacije nećaka Miroslava Šuteja. Kad god se ukazala potreba i kad je mogla, pomagala je drugima prema vlastitoj procijeni, činila je to sa zadovoljstvom i bez sustezanja.

Irena Lukšić u autobiografskom tonu iscrtava i oslikava ljude i događaje, obiluje dokumentarizmom redovito popraćen snažnom autorefleksijom. Međutim u odrastanju kćeri, osobito u vrijeme njezina školovanja, majka je ostala distancirana, a otac je ionako cijelo vrijeme bio statist, rijetko protagonist. Odrastanje i sazrijevanje kćeri pripovjedačice i komentatorice zajedničkog života koji otječe ”u lelujavome vremenu” bilo je dodatno opterećeno majčinom bolešću u drugom dijelu romana. Majka je sve više vremena provodila u Institutu za tumore, no o svojoj bolesti nije željela razgovarati, pogotovo ne s kćerkom. U najkraćim crtama fragmentarno i bez produbljene analize oslikana je majka-sestra Robina Hooda iz distancirane pozicije pripovjedačice, koja u autorefleksijama traži naknadno osmišljavanje života provedenog s majkom.

Druga pripovjedačka pozicija nosi identifikacijski pečat i zbog toga je izraženija autobiografska crta u završnom dijelu romana. Ključan događaj u vrijeme mladenaštva pripovjedačice bio je veliki vojni manevar na području Karlovca i Duge Rese ”Sloboda 71, manevar opštenarodne odbrane Jugoslavije.” Otac je kao rezervni oficir bio angažiran u vojnim operacijama, a bolesnu majku je trebalo smjestiti na sigurno. Nisu je mogli ostaviti samu u stanu, i to je postao ozbiljan problem jer nitko od njih nije mogao ostati s majkom. I u gimnaziji svi su đaci, pa i ona sama, morali biti na raspolaganju za različite akcije.

U tim trenucima u tekstu nestaje distance s kojom pripovjedačica promatra događaje i osobe. Naracijom ponovo proživljava sav onaj strah i nelagodu u situaciji u kojoj majka postaje suvišna, a njezina kći gotovo ne može zamisliti da majka nestane iz života dok se oni igraju rata. Sve su joj te okolnosti pojačavale napetost i postala je opterećena i depresivna. Poželjela je pod svaku cijenu izbjeći sudjelovanje u manevriranjima, no nije mogla. Uglavnom, majka je odvezena u bolnicu, a ona je na kraju odradila svoje sudjelovanje na završnoj svečanosti u Karlovcu slušajući prigodne govore i ovacije sugrađana.

Okvir kojim autorica kroz pripovjedačku svijest gradi romanesknu strukturu sačinjen je od majčinih zabilješki, zapisa i komentara povremenih i nevezanih za vremenske točke koje definiraju zbivanja i sve čine dovršenim na urednoj crti postojanja. Distanciranim pripovjedačkim promatranjem i fiksiranim refleksijama gradi se u tekstu adekvatna platforma s koje se pokušava naknadno razumjeti motiv majčinih zahvata. Istodobno se događa izmirenje i odustajanje od težnje da pronikne u srž zapisa, ponašanja ili kazivanja. I nije joj drugo preostalo nego da prihvati nedorečenost i nedovršivost kao temeljno načelo u koje se majka uzdala kao dobra sestra i majka.

Naime događalo se u obiteljskim albumima i u majčinim tekstovima, osebujnim zabilješkama, da određeni ”lik nestaje iz albuma /ili su/ stranice iz čudnog razloga ostale prazne.” Iznenadne praznine pripovjedačka svijest poštuje, i zaustavljala se svaki put gdje je majka stala ili nešto prekinula i presjekla. Čitatelj može pomisliti da je namjerno zakinut, a zašto, neće mu uvijek biti jasno. S istom se zakinutošću suočava i autorica.

Po čemu je roman Irene Lukšić roman o ”posljednjoj utopiji XX. stoljeća”? Jugoslavija, zemlja u kojoj je odrastala bila je socijalistička i federativna i republika. Naime bio je to društveni i politički prostor, povijesni kontekst životne formacije same autorice i dozrijevanja njezine obitelji i okoline kojom se kretala.

Moglo bi se u duhu melankolije reći da je utopijsko u tekstu potvrđivalo ono svakodnevno prisutno kao zakinutost i nedovršivost. Sve se to pozicioniralo upravo u nadi koja je povremeno zasjala u majčinim zabilješkama i autorefleksijama koje su u tekst naknadno upisane.

Uz to čitatelje svakako očekuju različiti slojevi ”iščitane stvarnosti /…/ na bogatoj fabularnoj razini” u kojoj se ponavlja nada koju uzurpira ono nezadrživo utopijsko sraslo u vapaju autorice pojačanom pripovjedačkom dramatikom: ”Mama je izgledala bolje. Mama je izgledala bolje. Bolje!” A onda je zazvonilo ”očajnički”. Pukla je nada i sve utopijsko u njoj i to baš po sredini, bila je pogođena u najvitalnije točke trajanja, i strah u glasu pripovjedačice ponovo je zavapio samo ”da stvari /ne/ zatrpavaju stvarnost.” Ostao je strah od nestajanja, samo je utopija tinjala dok ”sadašnji svijet izmiče.”

I autorica i njezina pripovjedačka svijest znaju da utopija ostaje kao jedino nasljeđe budućima kao što je majka njoj ostavila tu trajnu dilemu o posljednjoj utopiji. Na osobnoj razini to nije uvijek tako, i zato ona donosi odluku koja jedino preostaje pripovjedačkoj svijesti kao takvoj, naime valja se što prije zakopati ”u neke nove teme i otvoriti novo životno poglavlje.”

U trenutku kada posumnjate da je posljednja utopija tu među vama, da dolazi i zakopat će ovaj svijet, tada se više neće otvarati nova životna poglavlja i svijet će vam posve izmaknuti. Dotad – čitajte!

Miroslav Artić

       

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...