Iracionalizam, gospodo!

de chiricoNedavno sam čuo simpatičnu vijest, kako je aktualni venezuelanski predsjednik Nicolás Maduro, promatrajući ptice poput rimskog augura, u jednoj od njih vidio svoga prethodnika Huga Cháveza, primivši taj znak kao blagoslov svoje vladavine.

Ovaj markezovski detalj navodi me na misao kako je poticajno utjeći se iracionalnom u svakodnevnom, pa i javnom životu. Pa iako mi osobno nije blizak nikakav misticizam, astrologija ili praznovjerje, vjerujem da je izvor umjetnosti ono zaumno, onkraj svakodnevnog, pa i osjetilnog.

Izrazito mi je zabavno u mnoštvu nasumičnosti koje se izlijevaju svaki dan tražiti neke povezanosti, mistične niti koje tu tupu masu, barem u mojoj imaginaciji, pretvaraju u Baudelaireovu začaranu šumu simbola. Ove godine, kada se stogodišnjica Prvog svjetskog rata obilježava tribinama, tematskim brojevima časopisa, filmskim projekcijama i izložbama, kada bezbrojni nemušti eseji pokušavaju uzroke i posljedice tog nama neshvatljivog sukoba transponirati u današnji svijet, pada mi na pamet de Chiricov portret Apollinairea iz 1914.

U izlomljenom, zelenom prostoru, slikar je pokazao tek nekoliko elemenata: u prvom planu mramornu bistu sa crnim (sljepačkim) naočalama, pored nje ribu i školjku, na bijelom kvadru (ne zna se jesu li ugravirane u mramoru, petrificirane, otisnute, ili ništa od toga) iza kojega se pomalo cinično naviruje silueta velikog pjesnika. Tom crnom sjenom prolaze dvije linije – krivulja na ramenu i krug na sljepoočnici. Tražeći u ovom dosadnom svijetu zrno magičnosti, interpreti su taj krug povezali s činjenicom da je Apollinaire 1917. ranjen baš u glavu. Ozljedi je podlegao 1918. godine.

Zgodan raspon – portret na početku rata predviđa njegov kraj i smrt njegova subjekta, pratitelja kubista i njihovog prvog teoretičara, koji je u toj umjetnosti vidio čist užitak u formi, anatemizirajući „temu“, poput niza esteticista s prijeloma stoljeća.

Formalno raščlanjivanje iste će linije na njegovu profilu vidjeti kao kompozicijski element koji služi oživljavanju i isticanju značenja te crne plohe pred zelenom pozadinom, kao i naglašavanju njezine razlike naspram sjena iste boje u uglovima nelogičnog prostora. A pjesnikova smrt i metak koji mu se zario u mozak su, dakako, slučajnosti.

Mekani potezi na školjci i ribi sa strane daju slici sfumatičnu atmosferu sna, kao i jake sjene na torzu s naočalama. Moguće je iščitavati simbole – sljepoća kao dublji vid koji se atribuira tradiciji u liku antičke biste, ili vizije morskih plodova kao simbola dubine podsvjesnih stanja iz kojeg proizlaze neprozirna značenja. Objekti su na slici stisnuti, kao da se senzacije i ideje prijeratnog Pariza kojih su de Chirico i Apollinaire bili protagonisti naprosto prelijevaju u svijesti umjetnika ili se nadnose nad nju; kao u Dnevniku o Čarnojeviću Miloša Crnjanskog, gdje se istih godina, mladi ljudi pozdravljaju sa: „’narodna pesma gospodo’, ‘prerafaelizam gospodo’, ‘uzajmite mi jednu krunu gospodo’, ‘sindikalizam gospodo’ […] ‘Polinezija gospodo’“.

Iracionalizam, odnosno čak njegov „viši ratio“ glavni je model po kojemu je portret nastao i po kojemu se može shvatiti, uz mističnu, „proročansku“ priču, koja u sebi ima kvalitetu mitske predaje, legende iz povijesti avangardnog pokreta. Tu je čak i arhetipska uloga mudraca (teoretičara, onog koji shvaća bit) koji je pao žrtvom, nakon što je postavio temelje na kojima će kubisti, nadrealisti i ostali doživjeti procvat poslije ratne katastrofe.

Nekad sam zazirao od ovakvih pričica. Ali više ne odbijam magično, praznovjerno i mistično, kako ne bih izgubio cijeli jedan (konstruirani) svijet koji se može pronaći u umjetničkim djelima. Dakako, odbacujući posve ono racionalno gubimo uvid u konstrukciju tog čudesnog svijeta, koja je često fascinantna kao i on sam.

Feđa Gavrilović

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More