Nije u šoldima sve: ‘Ovo je stvarno bilo divljanje na svaki mogući način’


Foto: Martina Maračić
Nakon prikazivanja na Pula Film Festivalu, film Vis-à-vis redatelja Nevia Marasovića postao je jedini u protekle tri godine ovog festivala koji je srdačan pljesak od novinara na kraju projekcije.

Ovaj hrvatski film snimljen na američki “sundanceovski“ način nastao je u nezavisnoj, “no budget“ produkciji, daleko izvan sustava koji ponekad ne pokazuje sluha za mlade ljude s kamerom. No, krajnji produkt pokazao je da nije u šoldima sve, već da ipak nešto leži i u ideji, talentu i strasti koja se prelijeva na veliki ekran.

Film je ovih dana prikazan i na aktualnom Zagreb Film Festivalu, a o istom smo porazgovarali s redateljem Neviom Marasovićem te producentom filma kojim je i kritika i publika ostala oduševljena, Danijelom Pekom.

Ovaj ste film radili s jako malim budžetom. Koliko je bilo borbe da bi se uz minimalno novca napravio maksimalan proizvod?
Nije bilo borbe, sve je bilo užasno jednostavno. Ovo je toliko specifičan film po načinu rada da bi nam budžet samo onemogućio da napravimo pola stvari koje smo radili. To je suludo za reći, ali ovaj je film trebao neimati nikakav budžet jer smo hrpu toga ponavljali, radili kako želimo, u pet ujutro slali obavijest da preksutra snimamo, … Tako da je bio vrlo specifičan način rada koji je bio neortodoksan za film. Nema šminke, nema kostima, nema scenografije, samo gluma, odnosi, prirodne lokacije i prirodno svjetlo.

Biste li onda rekli da novac koči tu kreativnu stranu?
Ovisi. Većinu je filmova inače nemoguće ili jako teško raditi bez novčane potpore, ali da – u ovom bi nas slučaju budžet kočio jer ovdje ništa nije rađeno na način kako je to uvrijeđeno da se na filmu radi, ovo je stvarno bilo divljanje na svaki mogući način – od improvizacija preko mijenjanja u hodu do toga da smo u jednom trenutku imali cijeli film pa sam ja četrdeset posto filma izbacio i sve krenuo snimati ponovno. Da smo imali ograničen budžet, više ne bismo imali novca za ponoviti tih četrdeset posto.

Znači konačan produkt nije ono čega ste se vi prvo dosjetili, bilo je tu dosta improvizacije?
Ne, nismo se imali čega dosjetiti jer nije ni postojao prvotni sinopsis. Mi smo samo imali ideju da želimo napraviti redatelja i glumca koji tvore neki odnos. Kakav je to odnos, što se točno dogodi i zašto – to nismo znali, samo smo išli s tim. To je bio veliki rizik, ali smo uspjeli te konce držati u rukama i jako treverzno i promišljeno svaki dan raditi, dodavati, analizirati što smo snimili, izmišljati što ćemo sutra. Na kraju smo bili svjesni da bi se moglo dogoditi da kažemo: Ovo je potpuno glupo, spremit ćemo u ladicu i bit će nam fora pogledati kad navečer budemo pili pivo.

Kako ste uopće došli na ideju snimanja ovakvog filma?
Sve je počelo od prvotne ideje da želimo snimiti film o glumcu i redatelju koji idu na Vis i razvije se odnos. To je konkretno inspirirano time da je Janko Popović Volarić trebao glumiti u filmu Comic Sans na kojem sad radim po normalnoj proceduri. Prošle godine smo išli malo kod mene na Vis da malo čitamo scenarij pa da čujemo kako to zvuči kad se tekst izgovara, ali uopće nismo radili o tome nego smo počeli o nekakvim privatnim stvarima pričati i tako smo se pet dana samo šalili i pričali o životu, ljubavi i poslu. Tako smo se dosta zbližili i od nekih polu-prijatelja i poznanika postali jako dobri prijatelji, pa se u jednom trenutku dogodilo da smo rekli: Ovih nekoliko dana je bilo toliko ludo da bi trebalo snimiti film o tome. I tako smo se na to odlučili. Od prve ideje da idemo dva glumca i ja s kamerom i snimamo bezveze što nam padne pod noge je to počelo rasti sve više i ozbiljnije. Na kraju smo pristupili stvarno jednoj profesionalnoj ekipi u kojoj ovo nikome nije prvi film i svi smo već upoznati s poslom. Tu nam se pridružio i Rakan Rushaidat s kojim smo radili probe na bazi odnosa, ali ne i onoga što ćemo raditi jer još nismo znali što će to biti. I tako smo krenuli prema Visu, i kad smo bili na trajektu smo rekli: Ajmo, sad akcija!

Kakve su bile reakcije ljudi prije nego što je film doživio premijeru na Pula Film Festivalu?
Zadnju verziju prije Pule nitko nije vidio. Imali smo jednu privatnu projekciju za nas, ekipu koja je bila uz film u svim mogućim fazama, i odlučili smo da više nikom to nećemo pokazati jer je to sad gotovo i prekasno je bilo da bilo što mijenjamo, a i već smo u hodu čuli dosta mišljenja. Išli smo s tim što smo imali, bili smo zadovoljni, smatrali smo da je film super i jedino nam je to bilo važno. Ljudima od povjerenja smo tijekom snimanja pokazivali verzije koje su nastajale u razvoju, pa smo tu uzimali neke sugestije i primjedbe, a to nam je pomoglo da dođemo da nekih saznanja kojih se sami ne bismo sjetili. Kad je bila složena zadnja verzija, nismo imali pojma kako će ljudi reagirati. Nama je bilo dobro, al smo se bojali da je to samo nama dobro. Onda nam je nakon prve projekcije prišao filmski kritičar Arsen Oremović i rekao: Čestitam, ovo je genijalno!

Po dosadašnjem iskustvu, postoji li nekakva naznaka da biste se uskoro mogli upustiti u sličnu avanturu?
Sljedeći film ili dva će sigurno biti rađen uz normalni budžet, ali želim barem još jednom u životu snimiti film na način na koji smo snimali Vis-à-vis jer je to toliko lijep način rada da bih ga rado opet ponovio jer nema nikakvih ograničenja i stresa, nitko te ne sputava ni u čemu. Sigurno bi zbog neke želje za igrom s glumcima i cijelom ekipom volio još jednom snimiti film na taj način, ako priča i stil budu kao što smo to radili, samo je poanta da mora biti toliko jednostavno.

Jasno je da vam ovo nije bila namjera, ali ovo se može protumačiti i kao svojevrsno pokazivanje: Evo, ipak se može napraviti nešto iz ničega!
Nije to bila namjera i mi to uopće nismo krenuli raditi zato, nismo krenuli raditi film ničemu usprkos, da nešto dokažemo. Sve je proizašlo iz toga što smo od početka bili ludi za tom pričom koja nam je bila genijalna i u to smo uspjeli uključiti sve koji su to progurali. Naravno da se može – nismo mi prvi koji su napravili nešto iz ničega, napravilo ih je nekoliko u Hrvatskoj prije nas. Ovaj uradak ne glumi da je to veliki film, nismo išli raditi wannabe veliki film ali bez novaca. Ovo je zaista mali, intimni film koji točno to pokazuje. Od početka do kraja prevladava ta jedna iskrena i topla priča.

Katarina Hrgović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More