Nataša Mihaljčišin (I-GLE): Moda je poput prividne demokracije, svašta prigrabi i koristi

Razgovarao student novinarstva (FPZG) i nadamo se budući modni novinar Marko Plejić

Prva revija kojoj sam prisustvovao bila je dvojca I-GLE na Bipa Fashion.hr. I nije mi se svidjelo. Do tada sam pratio isključivo strane dizajnere poput Ricka Owensa i Rafa Simonsa te nisam mislio da u Hrvatskoj uopće postoje modni dizajneri.

Vjerujem da to govori dovoljno o tome koliko sam tada znao o modi – ništa. Kako je vrijeme odmicalo, sve sam se više vraćao na tu kolekciju od I-GLE. Istraživao sam njihov rad, proučavao detalje, obilazio dućane u Dežmanovu prolazu kako bih gledao kreacije uživo. Šavovi, boje, rezovi… Sve mi je počelo imati smisla.

Kada sam prije dva tjedna saznao da prestaju s radom nakon dvadeset dvije godine, odlučio sam razgovarati s Natašom Mihaljčišin koja je sve te godine s Martinom Vrdoljak Ranilović činila dvojac. Krišom sam ponio davno kupljeni prsluk s interneta. Začuđeno me upitala: ”Odakle ti?” Naime, riječ je o komadu s revije iz 2005. godine, koja se u rasplesanom ritmu mamba odvijala u ZKM-u.

I-GLE 2005, izvor: www.i-gle.com

Kako je nešto tako zaigrano moglo završiti? Kako ste točno prepoznale kraj, kao što piše u vašem oproštajnom pismu?

Ja bih prije rekla da je taj kraj prepoznao nas. U 10. ili 11. mjesecu prošle godine ne bih o tome ni razmišljale. Kako se brojni procesi u svima nama događaju nesvjesno, isto se tako i kolektivno događaju procesi. Ne možemo sve kontrolirati, bez obzira na to koliko se trudili. Prije ili kasnije pukneš. Mi smo prepoznale da se tu nešto događa. To nešto je tinjalo i muvalo se po Martini i meni. Onda smo sjele, zaključile i rekle – gotovo je.

Mnogo je dizajnera više puta promijenilo svoj stil izražavanja tako da njihovi trenutačni radovi nemaju veze s početnima. Zašto završiti, a ne jednostavno promijeniti stil?

Mislim da smo nas dvije cijelo vrijeme dosta različito radile iz kolekcije u kolekciju. Kada smo imale agenta koji nas je promovirao na stranim tržištima, tamo bi se uvijek tražio brend koji je imao nekakav prepoznatljiv stil. Puno oscilacija se, u tom smislu, ne tolerira. Čak i velike modne kuće u kojima se čini da se sve dubinski mijenja, zapravo se mijenjaju samo oni komadi koji se vide na reviji. Ono što čini nekakvu glavninu od koje oni žive, bazično su komadi koji su veoma dosljedni jedni drugima.

Naravno, mi smo isto imale neki stil koji je prepoznatljiv. To je kao kada imaš neki stil kojeg u stvari nisi ni svjestan. Estetika u čijim se okvirima krećeš. Zbilja smo puno odstupale od tog nekog dozvoljenog tipa. Jednu bi kolekciju napravile jako čistu i jednostavnu, a već iduću jako razigranu, prljavu i s mnogo detalja. Ta su odstupanja bila velika tako da mislim da nekakva promjena u stilu izražavanja tu ne bi ništa pridonijela.

Koja je bila reakcija na vaš odlazak? Kako ste se vi osjećali?

Neki su bili šokirani, bilo im je žao, ali su nam zaželjeli svu sreću u daljnjem radu. Ja sam se osjećala malo čudno. Ambivalentno.

Kako vas je tretirala hrvatska modna industrija?

Koja industrija? Ma nema modne industrije u Hrvatskoj. Ne možemo ovdje govoriti o modnoj industriji. To je nešto vezano isključivo uz razvijeni kapitalizam. Mi nismo dio toga. Zemlja smo koja se tek razvija. Nitko i ništa u modnom svijetu. Možemo biti nešto u tome ako se netko naš ode školovati u inozemstvo, pa onda tamo uđe u modni sustav. Drukčije funkcioniraju velike modne kuće od malih. To nisu ista pravila. Tamo rade krda dizajnera, a ovdje smo samo nas dvije.

Objasnile ste kako se Martina više bavila konstrukcijom odjeće, a vi pletivom. Na stranu taj tehnički dio, kako ste funkcionirale glede vizije? Je li svaka išla na svoju stranu pa je konačan produkt rezultat nekakve ravnoteže, kao Jin i Jang, ili su vam se vizije kretale u istom pravcu?

Ovisi. Kako kada. Dosta smo se mi poklapale. Nije bilo da radim od A do B, a Martina od C do D. Meni je super kada se nešto zajedno radi. Onda vidiš kako nastaje zajednička energija iz koje se nešto dalje stvara. Dosta se to ispreplitalo, zato i jesmo tako dugo radile zajedno.

S lijeva na desno: Goša Rubčinski, jesen/zima 2015. Vetements jesen/zima 2015. Heron Preston jesen/zima 2017, izvor: www.vogue.com

Ovo je već stara stvar, ali me zanimalo kako vi, kao hrvatska dizajnerica, gledate na trend svojevrsnog panslavizma koji se mogao vidjeti na pistama svjetskih modnih prijestolnica? Pogotovo u kolekcijama Rusa Goše Rubčinskog, Gruzijca Demne Gvasalija, pa čak i Amerikanca Herona Prestona.

Može biti zgodno. To je klasična kulturna aproprijacija. Nekoć se događala s afričkim motivima, a sada s nekakvim socrealističkim koji su modno zanimljivi. Moda nemilosrdno svašta prigrabi i svašta koristi. Na neki je način to i politički komentar. Nešto relativno novo i svježe pa je u tom smislu zanimljivo. Iskreno, tu ne vidim neki veliki politički iskorak, sve mi se to čini zaista površno.

Dženisa Pecotić je jednom rekla: ”Sve je već izmišljeno. Samo se mora znati kako to uporabiti, kako to prikazati. Nije pitanje što već kako.” Kako ste vi stvarale svoje radove? Kako ste ih prikazivale?

Ne bi rekla da smo se ponavljale. Barem ne namjerno. Svaki smo put htjele napraviti nešto potpuno drugo. Bilo bi nam dosadno da smo stalno nešto ponavljale. Ali, smatram da je ponavljanje, u neku ruku, sasvim legitimno. Teško ga je izbjeći. Nema tu nikada nekog doslovnog ponavljanja, uvijek je to interpretacija nečega.

Gdje je onda mjesto tzv. kulturi prozivanja koja se promovira među modnim entuzijastima na Instagram profilima poput Diet Prada?

Ne pratim to. Što oni rade?

Mnogo toga, ali glavna im je svrha da ukazuju na kopiranje među dizajnerima i tko je što prvi napravio.

Očito imaju vremena. Kome se da gledati svaku kolekciju što je ikad bila. Blago rečeno opsesivni bolesnici. Mene to nikada nije zamaralo jer ideje cirkuliraju. Možeš nenamjerno nešto napraviti, a da liči na nečije. Zara je napravila biznis od toga da kopira sve ostale, i to sasvim legitiman. Netko će se zadovoljiti kopiranjem, a netko će biti kreativan pa će ići dalje. To nekad prođe, a nekad ne. Meni bi čak bio kompliment da me netko kopira.

Počele ste s radom 1997. godine, upravo u vrijeme pojave interneta u nas, kako gledate na Instagram kao alat mode jer se upravo na toj platformi ostvario nevjerojatan boom? Koristi ga čak i Carol Christian Poell.

To sve ovisi od osobe do osobe. Svatko se različito izražava. Odlično je što možeš nešto napraviti, to objaviti i naći publiku koja će te pratiti, ali mislim da će tu sigurno doći do nekog zasićenja. Neke se stvari uvijek isfiltriraju, a prije ili kasnije, svatko otkrije svoje pravo lice.

I-GLE, 2018., izvor: www.i-gle.com

Jeste li u zadnjih dvadeset godina osjetili svojevrsnu pozitivnu promjenu u modnoj industriji – da moda više nije toliko elitna i ekskluzivna, usuđujem se reći i toksična, kao u filmu ”Vrag nosi Pradu”?

Ne bih rekla. Prividna demokracija. Poprilično prividna. Još je gore. Prošle sam godine bila na audiciji za modele kada su došli iz jedne francuske agencije ovdje birati cure. Pitala sam ih prema kojim kriterijima odabiru, a oni su mi odgovorili da im u milimetar mjere bokove. Ako su im bokovi širi od da ne kažem koje mjere – zbogom. Zar nije sada aktualan pokret za prihvaćanje prirodne ljepote, nastavila sam. Odgovorili su da na pisti najbolje izgledaju mršave cure.

Ne bih se previše sablažnjavala oko toga. To su neki kanoni koji postoje. Po njima se može, ali i ne mora ići. Strašniji mi je način na koji se proizvodi odjeća. To što je odjeća danas tako jeftina ima svoje uzroke koji su skandalozni. Od uništavanja prirode do jeftine radne snage.

To se događa i kod nas?

Ne. Hrvatska nema modni sustav. Mi imamo modni dizajn i pokušavamo se njime baviti. Imamo obrtnike, neku tradiciju, ali nikada nismo povezali tekstilnu i modnu industriju. Jedna jako nezgodna i nepoduzetnička klima.

Samo u Hrvatskoj?

Globalno. Ne bih rekla da je to neka hrvatska ekskluzivnost. To je jedna nepoticajna klima u kontekstu malih poduzetnika i proizvodnje.

Mislite li da se to može promijeniti?

Možda. Tko zna. Možda ćemo jednog dana blistati od toga. Možda će Kina postati glavna sila koja će diktirati sve. Ili Indija. To je posve moguće. Indija ima nebrojeno više ljudi nego mi, jaču tekstilnu i modnu industriju, resurse, vještine, dizajnere i ozbiljan tjedan mode u Delhiju.

I-GLE, 2018, izvor: www.i-gle.com

Da se vratim na modele, na vašoj predzadnjoj reviji u Gliptoteci imale ste jedan veoma interesantan izbor modela. Vašu su reviju nosili performeri iz drag kolektiva House of Flamingo. Čak je i Tihana Harapin Zalepugin, koja se uglavnom drži konvencionalnih modela, pozitivno prihvatila vaš izbor. Kako ste se odlučile da će vam baš drag kraljice nositi reviju?

Ta je ideja dugo postojala. Oduvijek smo htjele napraviti mušku kolekciju, ali jednostavno nismo stigle. Onda smo odlučili dati dečkima da nose ženske stvari. Oni su bili simpatični, znali su jednu našu prijateljicu i tako smo se našli.

Mislite li da je ostatak Hrvatske spreman na takvu promjenu? Ne samo na modnim pistama, nego na ulicama.

Voljela bih da jest, ali mi se čini da nije. Vjerojatno će biti s vremenom. Mislim da je pitanje seksualnosti, pitanje spola nezaustavljiv proces o kojem se sve više govori tako da vjerujem kako ima nade.

A volite li modu?

Da. Volim. Jako.

Marko Plejić

Foto naslovnice: Marko Plejić

* Intervju je nastao u sklopu projekta Arteistove abecede medijske pismenosti i radionice Kultura u kvartu te uz potporu Grada Zagreba u okviru programa i projekta udruga iz područja udruga mladih ili udruga za mlade.

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More