prvo slovo kulture

Urbanizam u Hrvatskoj je u stanju inducirane kome: što ćemo s “betonskim spavačima”?

Nedavno sam u jednom članku, ovdje na Arteistu, najavila početak ovogodišnjeg izdanja žilave pravovjerne borbe za spas umjetnosti od konzumerizma, odnosno naših turističkih destinacija od ‟kruzerizmaˮ. U istom tonu nastupio je neki dan i novi dubrovački gradonačelnik Mato Franković kad je najavio obračun s prekomjernom brojkom kruzeraša, a nije se libio niti obećati da će osloboditi javne površine Grada od svega što ih čini fatalno neprohodnima.

Osim što mi se njegovo slatkorječivo obećanje općenito svidjelo, skroz mi dobro ide uz ovu poslasticu koju sam vam spremila s dozom ljetnog žara i fjake.

Čini li se i vama da čitamo i pišemo još više dok naše knjižare i izdavačke kuće propadaju? U inat toj ružnoj situaciji, naručila sam nedavno knjigu primamljiva naslova Grad (ni)je kuća: O dijalogu između novog i starog Splita / Urbanistička predigra, autorice dr. sc. Ane Šverko. Upravo je za nju arhitektica Šverko dobila ovogodišnju nagradu Neven Šegvić za publicistički, kritički, znanstveno‐istraživački i teorijski rad na području arhitekture za 2016., koju dodjeljuje Udruženje hrvatskih arhitekata (UHA). Čini mi se da ne može nikako biti slučajno da je prestižnog Šegvića dobila knjiga koja potiče na dodatno promišljanje o mjerilu urbanističkog projektiranja, u kojem se istražuju i kreiraju javni prostori. Ponuđena nam je kao slamka spasa u ova čudnovata vremena borbe protiv urbanizacije Srđa, bitke za park na Savici, rasprava oko urbanističkog uređenja Britanca i Trga Franje Tuđmana, pretjerane apartmanizacije, kruzera koji će uskoro dobiti dozvolu da uplove na Stradun i da se usidre nasred Dioklecijanove palače, vremena u kojemu ne znamo što bismo s baštinom – kako bismo je štitili i još teže – što bismo zapravo štitili…

Potaknuta Šegvićem razgovorala sam s entuzijastičnom Anom koja za svoju knjigu jednostavno kaže da se ‟dogodila u pravo vrijemeˮ. Na pitanja o turizmu uvijek će odgovoriti konstruktivno kritizirajući kruzerski turizam koji gradove ne potiče na cjeloviti razvoj, a turistima nudi tek uvid u ‟ljusku gradaˮ. Ana vidi rješenja te površnosti u vidu cjelovite prezentacije starih gradskih jezgara, kao i njihove infrastrukturne povezanosti s obližnjim lokalitetima i drugim potencijalnim urbanim žarištima, čime bi se interes s povijesne jezgre proširio na čitav grad, i automatski ukazao na nedostatnost ‟kruzerskogˮ pristupa. Bez zadrške tvrdi da smo zaboravili na ljude – i one u ulozi turista, ali još više na domaće stanovništvo.

Ako hoćemo biti istinski putnici i doživjeti duh grada, kao prvo to ne možemo u jedan dan, a kao drugo – možemo ga prepoznati u gradu u kojem žive optimistični ljudi, koji imaju motiva da brinu za svoj grad, i koji će druge motivirati da duh grada potraže i u najskromnijim kvartovima. Ljudi čine grad, i zato je i jest toliko bitno staviti naglasak na javni prostor koji pripada svim građanima, i zbog njih i postoji. Bilo koja privatizacija javnog prostora zasjenjuje perspektivu stvarnog života grada, a pretjerano, i strateški kratkoročno impregniranje njegovih izoliranih dijelova turizmom oduzima ih građanima.

Kako bi što preciznije ilustrirala što točno želi reći, Ana rado spominje Roberta Adama, jednog od najznačajnijih istraživača Dioklecijanove palače:

– Kad čitamo knjigu o Palači Roberta Adama, vidimo da je on promatra u kontekstu gradske luke, brda Marjana, pučkih predgrađa, pa čak i šireg konteksta kaštelanskog zaljeva i otoka. Prikazuje je kao dio većeg, i nadasve živog, interaktivnog grada. Ako putnik iz 18. stoljeća gleda prostor u cjelini i doživljava ga i kroz prirodni pejzaž i kroz mentalitet stanovnika koji oslikava odjećom ljudi i njihovim aktivnostima, zašto bismo mi bili uskraćeni za jedno takvo slojevito iskustvo i dolazili tek po jednu izoliranu, ponuđenu sliku grada, kao da smo došli u neki zabavni park? – pita se Ana Šverko.

Za zaštitu baštine gradova i spomenika kaže da su često parcijalni i da se obnavlja „kako tko unutar svog malog sustava najbolje zna, no bez neke jasne, šire strategije ili ideje, štoviše bez ispitivanja utjecaja obnove na javni prostor oko samog spomenika, koji pripada svima“.

Kad kažete da „grad nije kuća“ upućujete i na to da Split nije samo Dioklecijanova palača, jednako kao što recimo Dubrovnik nije samo Stari grad. Što možemo učiniti da Split ponudi posjetiteljima još nešto osim sadržaja u Palači? Isto pitanje vrijedi i za Dubrovnik. Turisti dobivaju dojam da se izvan Starog grada nema što za vidjeti osim plaža i Srđa.

– Previše smo usmjereni na izolirane povijesne jezgre, i općenito na privatni interes. A da bi ono privatno imalo istinsku vrijednost i da ne bi ostalo izolirano od zajednice, potrebno je jednako tako posvećivati pažnju zajedničkom prostoru. Drugim riječima, javni interes je dugoročno u privatnom interesu, baš kao što je budućnost povijesne jezgre vezana uz budućnost grada u cjelini. Povijesni gradovi u suvremenom kontekstu su često fragmentirani, jer su povijesne jezgre u pravilu fizički zaustavljene u vremenu, i ne dopuštaju veće adaptacije. Split i Dubrovnik su u tom smislu odlični primjeri. Međutim, ono što imamo na raspolaganju za stalno funkcionalno, pa u velikoj mjeri i formalno kodiranje i dekodiranje jest javni prostor, koji se proteže daleko izvan granica spomeničke cjeline. Kada se javni prostor povijesne jezgre shvati kao dio kontinuiteta javnog prostora cijelog grada, tada mogućnosti za njegovu mijenu i vitalnost postaju bezgranične. Osim toga, ako postoji kontinuitet kretanja i oni koji žive na periferiji aktivno žive u centru jer su s njim fluidno povezani.

Koje su to mogućnosti koje nudi javni prostor i kako ih pomiriti s podivljalim turizmom u tim gradovima?

– Već samim sadržajima možemo mijenjati sliku grada. Drugi je značaj mjesta koje ima knjižare, kulturne sadržaje, lokalne obrte, a ne samo kafiće i restorane. Turizam sam po sebi ne mora biti negativan. Ipak, turisti koji dolaze u Dubrovnik kruzerima, nemaju mogućnost posjetiti recimo ljetnikovce u Rijeci dubrovačkoj. Gradska jezgra bi trebala biti prva među jednakima, a mi svodimo cijele gradove samo na nju, i ne marimo za baštinjen povijesni urbani krajolik u cjelini. Povucimo paralelu sa Splitom. U svom kultnom Vodiču kroz Split, pjesnik Jure Kaštelan kaže da Split ima dvije odrednice: prirodnu – Marjan i ljudsku – Dioklecijanovu palaču. Premda su jako blizu, čak niti ove dvije lokacije nisu adekvatno povezane. Upravo bi javni prostor trebao stvarati veze među dijelovima grada. Tek kada imaš vezu među dijelovima grada možeš imati i kreativnu interakciju. Od Marjana bi se kroz pješačke ulice, parkove i trgove uz malo truda moglo šetati, ili voziti biciklom do Solina, i doživjeti tako različita lica grada. Takve mogućnosti otvorenog doživljaja grada nužno šire prostor i za puno dulji i angažiraniji boravak turista u gradu, i generiraju sadržaje za puno više različitih tipova putnika nego što je to danas.

U uvodu u Vašu knjigu profesor Donlyn Lyndon sa Sveučilišta Berkeley, na kojem ste i Vi magistrirali urbanističko projektiranje, kaže da nas u svojoj izvrsnoj studiji vodite kroz duboko istraživačko putovanje, kroz pejzaže vremena, mjesta i događaja koji nam nude nove horizonte promišljanja i pružaju dalekosežnije poglede. Lyndon piše i da Vaša knjiga predstavlja pristup novim oblicima urbanog života koji propituje aktualne teze o očuvanju prošlosti i usmjeravanju budućeg razvoja. Kako je došlo do tih širih pogleda na urbanističku situaciju u Splitu koju zasigurno možemo preslikati na druge naše povijesne gradove?

– Urbanističko projektiranje magistrirala sam 2002. i kada sam se vratila u Split, stvarno nisam znala gdje konkretnije primijeniti ta znanja, sve dok deset godina kasnije nisam angažirana kao vanjska suradnica na splitskom Studiju arhitekture, gdje uz arhitekta Sašu Begovića vodim predmet „Istraživanja u urbanističkom planiranju“. Tako sam upoznala studente koji su htjeli učiti više gradu tj. o temi urbanističkog projektiranja. Zanimalo ih je kako bi se oni mogli time baviti, kako mogu pomoći da se usklade i naizgled nekompatibilni razvojni interesi, kao što su izrazito dinamični javni i komercijalni sektor, odnosno da se na vrijeme usklade interesi politike, struke i društva. Jer upravo bi urbanistički projektanti svojim sveobuhvatnim i interdisciplinarnim istraživanjima, mogli u tim složenim odnosima preuzeti ulogu ključnih posrednika, presudnih medijatora. Na prvu sam rekla „kod nas nikako“. U Splitu je nekad postojao Urbanistički zavod Dalmacije koji su uz ostale odjele bitno određivale sastavnice Odjel za urbanizam i Odjel za povijest graditeljstva. Nažalost, gašenjem Zavoda propuštena je prilika za njegovim razvojem i prerastanjem u neki suvremeni, neovisni Institut. Mi danas nemamo Institut za urbanističko projektiranje, a nemamo niti u gradovima recimo Odjel za urbanističko projektiranje, niti sustav raspisa natječaja koji bi omogućio da se provodi takav kontekstualiziran pristup projektiranju javnog prostora, odnosno koji bi potaknuo na formiranje većeg broja radnih grupa i interdisciplinarnih ureda primarno posvećenih toj tematici.

Cijela europska prošlost je taloženje slojeva i zato europski gradovi žive upravo kroz adaptibilnost, kroz rušenja, obnavljanja i nova građenja.

– Urbanističke službe u gradovima nisu kapacitirane tako da bi se mogle baviti onim što bi im trebalo biti u fokusu, a to je izrađivanje ozbiljnih, primjenjivih strategija razvoja grada od mjerila kvarta do regionalnog mjerila koje se konstantno unaprijeđuju. Znala sam da moj odgovor studentima nije zadovoljavajući pa sam dodala „može se uz puno entuzijazma i odlaska na stručno usavršavanje u inozemstvo i najvažnije – povratka“. Treba se stvoriti određena kritička masa koja bi ukazala na potrebu i potencijal za stručnim angažmanom ove vrste, a onda se dogodi i institucija. Osim toga, četrnaest godina radila sam u polju praktične konzervacije, a paralelno se sve više fokusirala na povijest arhitekture, čime se danas primarno bavim. Ta su različita iskustva formirala moj pristup i omogućila su mi da kroz ovu knjigu pokušam ujediniti urbani razvoj i konzervaciju kao integrirane pristupe, koji se kod nas gotovo uvijek percipiraju kao nespojive suprotnosti. Opstanak našeg urbaniziranog svijeta održava ravnoteža trajnih prostora i građevina – spomenika, i onih promjenjivih, podložnih rastu i transformaciji, koji upravo svojim mijenama u skladu s urbanom dinamikom zapravo omogućuju život spomenika. Iz te osnove logično proizlazi međuovisnost konzervacije i razvoja.

Sigurno ste boraveći u Americi primijetili ogromnu razliku u njihovom pristupu urbanističkom planiranju.

– Naši se pristupi urbanističkom planiranju razlikuju koliko i sami europski i američki gradovi. Evo na primjer, na mjestu srušenih newyorških ‟blizanacaˮ izgrađen je spomenik. Da se u Europi radi spomenik na mjestu gdje je neka arhitektura izbrisana, Europe ne bi bilo. Europljani stoljećima grade na ruševinama; gradovi podnose sustave urbanih hijerarhija i podhijerarhija, i to ih čini tako vitalnim svjedocima vremena i tako magičnima. Cijela europska prošlost je taloženje slojeva i zato europski gradovi žive upravo kroz adaptibilnost, kroz rušenja, obnavljanja i nova građenja. Amerikanci su nešto što im doduše prirodno nedostaje, a to je potreba za propulzivnom disciplinom koja u fokusu ima artikuliranje živog javnog prostora, ustanovili kao urban design, odnosno urbanističko projektiranje, disciplinu koja je itekako potrebna i europskim gradovima koji danas ubrzano rastu i mijenjaju se. Tradicionalni pristup urbanizmu prečesto ne može dati zadovoljavajuće odgovore na pitanja koje današnji gradovi postavljaju, jednostavno zato što nema brzinu i fleksibilnost kojom bi pratio tako širok spektar potreba za promjenama. U tom je smislu korisno američko iskustvo, jer, baš kao i u svakoj kreativnoj sintezi, možemo mnogo naučiti jedni od drugih.

Čini mi se da je urbanizam u Hrvatskoj u nekakvoj vrsti «inducirane kome». To je potvrđeno i na dodjeli Medalje za urbanizam, nove nagrade koju od ove godine dodjeljuje Hrvatska komora arhitekata. Medalja za urbanizam nije dodijeljena jer nije bilo niti jednog projekta koji bi mogao biti nominiran. Je li situacija u domeni urbanizma zaista tako loša?

– Kako uopće dodijeliti godišnju nagradu za urbanizam? Kada je urbanistički, ili prostorni plan gotov? Osim toga, nije urbanistički projekt arhitektonski projekt. O tome sam često razgovarala s kolegama kada smo razmišljali o nužnosti restrukturiranja tradicionalnih UHA-nih nagrada, i mogućnosti vrednovanja takvih projekata i unutar sustava nagrada UHA-e. Urbanistički su planovi predugoročni i presloženi, i postavlja se pitanje kako ih vrednovati i tko je sve zaslužan za njihovu uspješnost. Ono što bi se svakako na tom području moglo vrednovati, pa tako i poticati, je projektiranje javnog prostora, u smislu trgova, ulica, parkova. No, što bude jasnija distinkcija između urbanističkog planiranja i projektiranja, to će biti lakše ustanoviti kriterije za vrednovanje dostignuća na području urbanizma.

A što se tiče samih nagrada…Nagrade Udruženja držim sasvim dovoljnima i čini mi se puno logičnije poraditi na tome da se one razviju; ujedine s novoustanovljenima, ili pak zajednički restrukturiraju, odnosno, koliko je to redovito s vremena na vrijeme potrebno, prilagode duhu vremena. Poanta je u tome da se Komora ne bi smjela percipirati kao konkurencija, ili još gore zamjena Udruženju koje ju je stvorilo. Upravo obratno, sada kada je UHA dobila novo, mlado i progresivno vodstvo, Komora ima priliku da ga podrži i pomogne Udruženju arhitekata u nezgodnoj financijskoj situaciji. Stvaranje antagonizma i razlika nikamo ne vodi. Mala regionalna Društva arhitekata koja su iznimno aktivna također ulijevaju veliku nadu da će UHA nadići probleme s kojima se nosi.

Što se može učiniti po pitanju strategija urbanističkog razvitka gradova?

– Interdisciplinarnost! Urbanizam koji nam danas treba je apsolutno interdisciplinaran. Uz arhitekte, u timu koji se bavi urbanističkim projektiranjem trebali bi biti i sociolozi, pravnici, inženjeri prometa, pejzažni arhitekti, dizajneri. Urbanizam je preslojevit i preodgovoran sustav djelovanja da bi ovisio o odlukama nekoliko arhitekata i političara. Gradovi bi trebali biti puno više orijentirani na službe strateškog urbanizma.

Pretpostavljam da i struka treba dati određeni doprinos po pitanju stvaranja urbanističkih strategija, ali i općenito po pitanju shvaćanja urbanističkog projektiranja.

– Često se niti ne pokušava shvatiti što znači urbanističko projektiranje. Recimo, kada se dobije natječaj za uređenje nekog trga onda se on u pravilu dekorira unutar zadane površine. Kakvo će biti popločenje, rasvjeta i druga urbana oprema, zapravo su pitanja koja bi trebala biti tek krajnji čin procesa puno složenijeg istraživanja. Struka mora inzistirati na istraživačkoj komponenti koja često potpuno izostaje, ili se svodi na entuzijazam projektanta, uglavnom po pitanju je li je li nešto malo više ili manje ekološki odgovorno riješeno. Istovremeno se ne razmišlja da bi urbanistički projekt trebao početi od integralnog uvida u zatečeno stanje, odnosno od nužne podrške interdisciplinarnog istraživanja.

Ako tako razmišljamo, istraživanje bi trebalo biti najduža faza nekog projekta?

– Ako želimo da samo projektiranje bude relativno kratko, a izvedba najkraća, onda bi istraživački dio definitivno trebao biti najduža faza u trajanju nekog projekta. Što se bolje pripremimo izvedba će biti kraća i jeftinija. Međutim, u nas gotovo i nema istraživanja, projektiranje je zato jako komplicirano, a izvedba traje beskrajno dugo i košta previše jer se nailazi na probleme koji nisu predviđeni. Jaka istraživačka komponenta se uvijek čita u realizaciji i ona neće nikada ostati izgubljena ili neprimijećena. Kontekstualni istraživački pristup može se postići primarno kroz edukaciju budućih gradograditelja.
Koji su onda prvi koraci koji se mogu poduzeti kako bi se gradograditelje ohrabrilo da se posvete istraživanju prije nego što počnu projektirati?
Potrebno je za početak inzistirati na stvaranju istraživačkih baza, a to su kvantitativne digitalne baze podataka. Da bi se moglo pristupiti analitičkom urbanizmu jako je bitno da se stvore ozbiljni sustavi s relevantnim podacima, koje se stalno nadograđuju. Tu bi bile informacije o broju stanovnika, o problemima u određenom kvartu, o nedostacima i prioritetima stanovnika. Bila bi to jedna identifikacijska karta grada, i jasan uvid u ono u čemu urbanist može pomoći, i što konkretno može napraviti i na najosnovnijoj razini: gdje nedostaju kante, gdje javna rasvjeta…Ona bi služila ukazivanju na pošteniji raspored prostora i poštenije intervencije u njemu. To je uistinu participativan proces, jer stanovnici određenog dijela grada sami najbolje znaju što im nedostaje, a na struci je da odgovori na te nedostatke. Gradovi dakle trebaju sakupljati i čuvati podatke o sebi koji će biti dostupni, kako bi se uz pomoć tih podataka moglo operirati na boljitak svih građana.

Dobro je da na to upozoravate. Često dobijem dojam da donositelji odluka znaju vrlo malo ili nimalo o povijesti gradnje nekog grada.

– Poznavanje povijesti gradnje grada je ključno za njegov budući razvoj. Čitav prirodni, pa onda i izgrađeni svijet, koji se na njemu stvara, ima svoju morfogenezu. U prirodi je lakše shvatiti smisao morfogeneze, jer njezini oblici bez našeg djelovanja iz jednog oblika prelaze u drugi. No ako morfološki analiziramo gradove, razlikujemo slojeve, i njihov slijed, kao niz morfoloških perioda. Grad je presložen organizam da bismo bez istraživanja intervenirali u njega. Preslobodni smo.

Preslobodni smo i prema ranijim razdobljima, a kada je riječ o 20. stoljeću nailazimo na još veći kaos u shvaćanju pojma slobode.

– U zaštiti arhitekture 20. stoljeća imamo i u samoj konzervatorskoj praksi neusporedive razlike naspram ranijih razdoblja. Ranije je odnos čovjeka i grada bio jasnije definiran jer se čovjek arhitekturom štitio: gradio je od prirodnih materijala, gradnja je bila veoma zahtjevan proces, pa nije materijalizirao ideje bez snažnog motiva i razloga. I onda dolazi 20. stoljeće s betonom koji omogućuje da ideju materijalizirate bez puno novaca, brzo, i sve to u pojednostavljenom duhu filozofije modernizma: da se ionako ne gradi za vječnost jer smo prekinuli s poviješću.

Čisti modernizam je predivan, materijalizacija ideje prostora svedena na minimalnu količinu koda je vjerojatno nenadmašan cilj arhitektonske estetike, no jako ga je lako banalizirati. To 20. stoljeće, s preizgrađenošću koje nam je ostavilo, vrlo često je neadaptibilno. Forme su nefleksibline i izvedene od materijala koji nije podatan konzervaciji pa su osuđene na propast. Za razliku od navedenih povijesnih prostori su redovito adaptibilne školjke. Generalno govoreći, konzervirati beton je skuplje od bilo kojeg izvornog materijala. Najčešća metoda je onda faksimilna obnova. Govorimo dakle, o potpuno različitom sustavu zaštite u teoriji i praksi.

Što ćemo onda s tim „betonskim spavačima“ 20. stoljeća?

Rem Koolhaas kaže da nam je 20. stoljeće ostavilo, uz vrijedne spomenike- istinske betonske spavače koje želimo probuditi u novom vremenu, još prisutniji junkspace, odnosno prostor nastao kao nusproizvod modernizacije, s kojim, kada više ne zadovoljava svoju primarnu funkciju, ne možemo ništa. Dobar primjer je arhitektura shopping centara, introvertiranih i unificiranih kutija za jednoznačnu funkciju, gotovo bez prozora. Klima uređaji su omogućili da se u tom interijeru osjećamo kao u eksterijeru. Ti prostori ne mogu podnijeti odvajanje funkcije i forme, a arhitektura pak može postati spomenik onda kada forma nadživi funkciju, i generacije korisnika. Arhitekturu 20. stoljeća treba vrednovati s naročitom pažnjom, jer su kriteriji osjetljiviji i složeniji. Bitno je znati sačuvati ideju koju najprije treba prepoznati, ali često nema mogućnosti niti potrebe za apsolutnim čuvanjem forme, kao u prethodnim razdobljima. Veliki dio gradnje 20. stoljeća stvarno jest junkspace o kojem Koolhaas govori. Međutim, ne mora niti to biti nešto loše. Mi smo stvarno uvelike iscrpili naše prirodne izvore za gradnju i sve više se razvija 3D printanje građevina. Premda zvuči pomalo utopistički, ja vjerujem u sve prisutniju tezu da će taj višak koje je ostavilo 20. stoljeće, ti suvišni betoni i porušene zgrade, postati novi resurs, odnosno da će se reciklirati kao materijal za nove gradnje.

Ana se smije jer oduševljeno kimam na njezinu ideju i nazivam je vizionarkom. Knjiga Ane Šverko zasigurno nije lako štivo za plažu, ali je ja usprkos tome nosim i na plažu. Ako vam se ne slaže uz sunce i more preporučujem vam je za sve druge kombinacije jer je čudesno inspirativno i širokokutno štivo koje grebe ispod površine za koju smo bili uvjereni da nema podslojeva.

Anita Ruso

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...