Interliberdžija protiv Japundžije

Samo da ovo nikad ne prestane, kad bi bar Interliber potrajao čitavih mjesec dana!

Vani odurna kiša, a ti lijepo šećeš po paviljonu, prebireš po izloženim knjigama, susrećeš se s piscima, urednicima, izdavačima, lijepo ti je, toplo ti je, jedina je mana što se ti paviljoni na Velesajmu brzo nekako usmrde od isparavanja iz tijela tolikih mnogih tijela koji preko dana neprekidno u rijekama pohode Interliber. Ali i taj vonj pomješan s vonjem svježe otisnutih knjiga daje svemu neki dodatni štih koji ja obožavam.

Ovo je mojih pet dana u godini! Nogometno prvenstvo ne pratim, ne zalazim u kladionice, ali zato dok traje Interliber ne pitaj me za ništa što nema veze s knjigama, čitanjem, serdarevićevskim diskutiranjem o pročitanim knjigama. Jednom riječju, ja sam fan Interlibera, ja ga obožavam kao što neki moji poznanici iz kvarta obožavaju Dinamo!

Evo, danas je drugi dan Interlibera, došao sam već u deset ujutro. Kavu sam si ponio u maloj, izviđačkoj čuturici tako da od onih svojih dvadeset kuna što ih dobijem u redakciji, ne trošim na taj napitak koji je nama literatima jako drag i poticajan, bez kojeg ne možemo, baš kao što nije mogao ni naš otac Balzac.

Pijući kavu direktno iz čuturice u šumarku ispred šestog paviljona, proučavao sam besplatni letak s programom dnevnih događanja na Interliberu. Danas jedna poslastica – Ivan Aralica na štandu „Školske knjige“ predstavlja svoj najnoviji roman meni iznimno intrigantnog naslova „Japundžije“. Japundžije, što bi to moglo značiti, možda neka podvrsta japanskih ninđi? Ili je to isto što i sapundžije… U tom slučaju taj bi roman lako mogao biti o Sanaderu i njegovom boravku iza brave. Aralica voli aktivno unositi stvarne osobe, naročito političare u svoju prozu. Uh, to bi doista moglo biti obećavajuće. Aralica je kao neki hrvatski Gunter Grass i u poznim godinama stalno nešto provocira, bori se, ne bježi od unošenja politike u svoje romane čak i po cijenu da im to naruši estetsku vrijednost. Ne čudi što često kao jednog od svojih najvećih uzora navodi Dostojevskog.

Bit će ovo uzbudljiv dan na Interliberu. A ja još imam čitavih dvadeset kuna u džepu. Lijepo je biti živ, lijepo je voljeti knjige, čitanje.

Na Araličinoj promociji ispred mene je sjedila aktivistica Željka Markić koju od jutra razapinju zbog izjave u kultnoj „Bujici“ da bi dijete prije dala u Dom nego na usvajanje homoseksualcima. Dve stolice dalje od nje sjedio je Tuđmanov sin Miroslav. Svečana atmosfera. Željka Markić blago je, nekako ponizno pognula ramena, kao da želi pokazati koliko je Aralica za nju velik pisac. I za čitavog trajanja promocije nije mu se niti u jednom trenutku zagledala u oči kao što su se jučer drske babe u publici bez imalo poštovanja zagledavale Vedrani Rudan na onoj njezinoj opscenoj promociji u susjednom, šestom paviljonu.

Dirnulo me to Željkino poštovanje prema starom piscu za kojeg sam po prvi put ovako uživo vidio da ima iste šake kao Victor Hugo, male, čvrste, bezdlake. Koliko su te male šake napisale opsegom velikih romana… I ti njegovi brkovi su mi dojmljivi, zbog njih me Aralica podsjeća na srpskog klasika Milorada Pavića, ali i na već spomenutog Guntera Grassa.

Promatrajući ga, poželio sam iz svoje proze jednom zauvijek izbaciti svaku natruhu kvorumaške poetike koja njeguje kratkoću, zbijenost, sklonost ka apsurdu, dvosmislenosti. Do vraga više s tim, pomislio sam, prozi treba dati široke, epske zamahe… Hrvatima doista treba njihov „Rat i mir“, a prema riječima urednice Miroslave Vučić, Aralica nam ga je dao, samo pod naslovom „Japundžije“. A japundžija je, objasnio nam je dobri Ivan, čobanska kabanica načinjena od vune i kozje kostrijeti. Dakle, kao neka čobanska inačica Gogoljevog „Šinjela“.

Jedino me nerviralo što su na promociju dovukli klince iz neke gimnazije; većina je njih svako malo prčkala po ajfonima koji su me svojim modernim dizajnom i signalnim zvukovima izbacivali iz starinske, japundžijske atmosfere.

Nakon promocije posluženi su kanape sendviči s pršutom. Veoma su mi prijali, kao i spoznaja da danas možda ni kune neću morat potrošit na hranu. Baš je bila ugodna atmosfera na tom domjenku. Jedino sam zajebo kad sam se malo previše polakomio i pokušao ukrasti primjerak „Japundžija“ s police. Ukebala me jedna od djelatnica „Školske knjige“, pa sam morao nakenjavat da sam novinar i da sam mislio da novinari mogu besplatno uzeti izložene primjerke kako bi ih recenzirali. Činilo se da je ženska popušila spiku. Rekla mi je da se za besplatni primjerak moram dogovoriti s urednicom. Sranje, a tako je malo falilo da strpam tu knjigu u torbu, baš sam se zagrijao za taj roman, u zadnje vrijeme volim čitati te debele romančuge, brusim se i na Jergovićev opsežni roman „Rod“ koji je isto pisan pomalo arhaičnim stilom, a struktura mu je nalik pletenju vunenih čarapa. Volio bih i sam nadrkati nešto slično, ne znam zašto, valjda me Aralica zarazio s tim „Japundžijama“, a ja sam Interlibedžija, što dođe na isto, jer i u ovom Interliberu ima nešto čobansko, ako ništa onda taj specifični miris koji sam gore spomenuo.

Uostalom, svoj roman „Štakorbar“ pisao sam po uzoru na Araličin kratki roman „Konjanik“, mozaično strukturiran, donekle pravocrtan, s mnoštvom umetnutih digresija i priča u priči, na primjer ona o djetinjstvu kardinala Alojzija Stepinca koja bi se Aralici zasigurno veoma dopala jer je nabijena nekom gotovo pa kršćanskom mistikom. Baš bih volio čuti njegov sud o tome. Volio bih da me dobri Aralica zakrili svojom čobanskom japundžijom i zaštiti me od svih mogućih oborina koje nam na glavu svakodnevno sručuje ovo moderno, nemuževno doba. Da pod Araličinim utjecajem istrijebim iz svoje proze sve one neukusne psovke, rudaničanske opscenosti… Iako i Aralica zna katkad umetnuti u svoje romane žestoke, paprene scene pastirskog seksa.

Previše sam se raspisao za danas, prekidam. Dvadeset kuna potrošit ću na štandu VBZ-a. Kupit ću na akciji kratki roman Guntera Grassa „Rakovim korakom“. Čuo sam da u njemu stari majstor unosi temu interneta koju i ja želim razraditi u svom novom romanu kojem je radni naslov „Klonulo tijelo boksača“, ali koji ću promijeniti jer se u romanu skoro nitko ne bavi boksom, niti će se baviti. Moram naći neki kraći, a opet mnogoznačniji naslov koji bi odgovarao temi. Možda „Pokretom miša“? Ma ne, u prošlom romanu imao sam u naslovu štakora, ne mogu sad miša. Iako mislim na onaj kompjutorski miš koji uopće nije životinja nego predmet. Kao što ni štakorbar nema nikakve veze sa štakorima. Možda bih onda ipak mogao ostaviti „Pokretom miša“? Ma ne, preidiotski je. Zašto se ja nisam dosjetio „Japundžija“, to zvuči tako moćno. Ako ništa, stavit ću bar da mi se glavni junak preziva Kulundžija.

Sad sam si toliko ispizdio mozak da bi roman najradije nazvao „Kurčina“, to zvuči skoro isto toliko moćno koliko i „Japundžija“. Fak, opet ludim… Ne smijem se toliko zamarati naslovima, Interliber je, trebao bih uživati u tuđim naslovima. Tako ću i učiniti. Idem kupiti Grassa.

Željko Špoljar

*Dnevnik Interliberdžije izlazit će ekskluzivno na Arteistu, dnevnim ritmom, do kraja ovog interliberovskog tjedna.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More