Knjige, Hrvati i Interliber: Uozbiljimo se

I ove godine, 42. put za redom, zagrebački  međunarodni sajam knjiga Interliber (12. – 17. studenoga) pokazuje brojne svoje slabosti, ali to više nije nikakvo iznenađenje. Problemi Interlibera sustavne su i organizacijske naravi; pritom je teško procijeniti radi li se ovdje o nedostatku ideje ili o promašenoj predodžbi toga što bi jedan takav sajam trebao biti. Izjave pojedinih predstavnika nakladničkih kuća ukazuju da je riječ o ovom drugom, no, njihovo shvaćanje Interlibera kao knjižare (navodno, pravih knjižara gdje bi se te knjige trebale prodavati – nema) nije nešto što možemo samo tako prihvatiti.

Inherentna vs. ekonomska vrijednost knjige

Dakako, suludo bi bilo nijekati važnost ekonomske strane jednog sajma, ali još bi veću grešku počinili ako bi pristali na takvu vrstu banalizacije kulturnog potencijala knjige. Suprotno onomu što nam pojedine strane danas pokušavale prodati, knjiga nije samo jedan u nizu proizvoda u procesu ponude i potražnje; inherentna vrijednost koju ozbiljna knjiga posjeduje (kao pedagoški, svjetotvorni ili čak revolucionarni objekt) daleko nadilazi novčani iznos utiskan na njezinim koricama (iako, treba reći, sadržaj između korica često ne vrijedi puno više od ništice, u što se lako možemo uvjeriti i na Interliberu).

Doduše, dojma sam da se ove godine smanjio broj izdanja koja su izlagači godinama dovlačili i prodavali na Interliberu po cijeni od jedne do nekoliko kuna, što se može problematizirati ne samo iz etičke, nego i iz ekonomsko-logističke (iz perspektive nakladnika, relevantnije) perspektive. Ipak, lošiji od šunda koji se prodaje nizašto je šund koji se prodaje po visokoj cijeni. Jednako tako, ne može se reći da u ponudi nije bio velik broj sjajnih novih i relativno novijih naslova po pristupačnijim cijenama. Potpuno je drugo pitanje koliki iznos smatramo prihvatljivim.

Novi paviljon, stari problemi

Već tradicionalno, peti paviljon izgledao je ozbiljnije. Kažem to unatoč tomu što se na samom ulazu nalazio (urnebesni) štand sveprisutnog pop-intelektualca koji je u koaliciji s Franckom servirao svoj Kratki espresso u dvosveščanom izdanju. Ne znam, možda je to zapravo simpatično kao i sama kampanja koja je svemu prethodila, a zbog koje su ga mnogi uvrstili u predsjedničke kandidate. „Vašarski“ karakter znatno je primjetljiviji bio u šestom paviljonu gdje su, između ostaloga, u dobrom dijelu prostora prodavane igračke. Za cirkusku točku pobrinuo se ravnozemljaš Elvis Duspara koji je marljivo širio svoj nauk. S druge strane, taj je paviljon ponovno okupio brojne antikvarijate, što će uvijek cijeniti oni posjetitelji koji preferiraju i traže starija ili rjeđa izdanja knjiga. Ovim dvama paviljonima pridodan je i paviljon 7A, no, ugodnu, pomalo intimnu atmosferu ovog prostora nije popratio adekvatan sadržaj.

Službeni narativ o povećanju izložbenog prostora, broja (inozemnih) izlagača i programskih događanja, nudi lijepu sliku, ali sve to zapravo ne znači previše, niti su ti eventualni iskoraci u konkretnijem smislu povećali kvalitetu sajma. Organizatori bi trebali shvatiti da problemi Interlibera polaze od kvalitativnog, a ne kvantitativnog deficita. Pokušava se srušiti rekord posjećenosti kao da se pri vrednovanju uspjeha sajma primjenjuju kriteriji suvremenog (lošeg) žurnalizma, gdje se uspjelost pojedinog teksta procjenjuje na temelju klikova mišem. Ali to je već boljka cjelokupnog društva u postojećem trenutku.

Kultura svima ili ipak lemozina za rasterećenje gužvi?

Floskulama službenih izjava oko Interlibera doprinos su dali i državni dužnosnici koji su sudjelovali na otvaranju sajma. Od razgovorljivijeg predsjednika vlade Plenkovića mogli smo tako čuti da je Interliber „festival hrvatske kulture i književnosti“, a onda i klasične, prazne priče o potrebi kulture u društvu i njezinom progresu. Uvijek ista frazeologija jednog politikantskog imaginarija. Ubrzo po njihovom odlasku počela se stvarati prva gužva; podsjećam, radilo se o utorku usred radnog vremena, i to dok je vani čitavo vrijeme padala kiša. Čovjek bi na trenutak mogao osjetiti ponos zbog tako živog interesa Hrvata za kulturu; ili čak povjerovati u međunarodnu prepoznatljivost i relevantnost Interlibera. Šalu na stranu, gužva kakvoj svake godine svjedočimo na prostoru Velesajma i na prometnicama oko njega, najveći je minus Interlibera koja je i ove godine bila glavna vijest bacajući sjenu na suštinski važne stvari: knjige i čitanje.

Proteklih se godina povremeno o tom stidljivo govorilo, valjda u strahu od dobivanja etikete elitista, ali uvođenje naplate ulaza na Interliber riješilo bi problem ovakve gužve (vjerujem da bi cijena od recimo dvadeset kuna veoma efektno filtrirala dobar dio slučajnih prolaznika, nezainteresiranih za knjigu). Takav je u slučaju impozantnog sajma knjiga u Beogradu koji se održao nešto malo prije Interlibera. Pojedinačna ulaznica koštala je 250 dinara što je malo više od 15 kuna, a kolektivna 150 dinara što je oko 10 kuna. Osim toga, raznorazni influenceri koji sajam pohode zbog pomodnosti i koji će već sljedeći tjedan pronaći novi predmet fetišizacije, tako bi barem platili tih nekoliko fotografija uz naslov knjige koji im se u tom trenutku učini najrelevantnijim za njihovu marketinšku strategiju i imidž koji žele ostaviti na društvenim mrežama.

Ima tu još nekoliko tipova promatrača i šetača koji nisu u potpunosti sigurni što tamo traže, ali najveću gužvu na Interliberu stvaraju razredi učenika koje se iz nekog razloga organizirano dovodi, iako od tih brzinskih pregleda oni nemaju osobite koristi. Oni najmlađi, naravno, zadivljeni su svim tim šarenilom i ne sumnjam da je to za njih lijepo iskustvo, ali škola ne treba i ne može preuzeti na sebe posao roditelja. Učenici viših razreda dovoljno su odrasli da sami (ili još bolje, s roditeljima) dođu potražiti što ih zanima.

Svi oni koji će se nad ovim komentarima sablazniti pod devizom „kultura treba biti dostupna svima“, već danas mogu početi štedjeti za ulaz na Interliber 2020. godine: ako dnevno odvoje 50 lipa, već prije ovogodišnjeg Silvestrova imat će ciljanih dvadeset kuna. Oko jednog ćemo se sigurno složiti – ulaz za djecu svakako treba ostati besplatan.

Novac prikupljen od ulaznica mogao bi se iskoristiti za unapređivanje programa, kako klasičnih druženja s autorima, tako i znanstvenih tribina i okruglih stolova gdje bi se govorilo o aktualnim društvenim problemima. To može biti i u opuštenoj atmosferi kako su to odradili Damir Karakaš, gore spomenuti „predsjednički kandidat“ ili predsjednik nogometne reprezentacije Luka Modrić. U svakom slučaju, zanimljivih gostovanja bi trebalo biti puno više. Doduše, ne bi bilo moguće dovesti Michelle Obamu, kako je priželjkivala jedna gospođa u petom paviljonu, nezainteresirano prelazeći pogledom preko nakladničkog niza Vrhovi svjetske književnosti.

Knjižare i knjižnice na aparatima…

Što se cijena samih knjiga tiče, uvijek će biti prigovora. U odnosu na hrvatski standard, možemo reći da su cijene relativno visoke, ali i to treba povezati s veličinom naklada, koje pak koreliraju s kulturom čitanja u pojedinoj zemlji. Teško je očekivati jeftina, masovno tiskana džepna izdanja u državi gdje je tisuću prodanih primjeraka knjige uspjeh. Ono što uvijek iznova iznenađuje jest inzistiranje pojedinih izdavačkih kuća na tvrdim koricama koje se već dugo sve rjeđe viđaju na policama velikih knjižara poput francuskog knjižarskog diva Giberta u kojem se najveći klasici nalaze tanko ukoričeni, što će reći – cjenovno su pristupačniji. Oni koji knjigu promatraju kao umjetnički objekt sigurno neće žaliti platiti poseban dizajn korica, ali budimo realni – oni se u Hrvatskoj broje u promilima. Istini za volju, na Interliberu se svake godine može pronaći barem nekoliko sjajnih izdanja dostupnih po cijeni fritula koje se prodaju ispred paviljona. Za stotinjak kuna moguće je izaći s Interlibera s naramkom kvalitetnog štiva. U sljedećih nekoliko dana saznat ćemo i što se na ovogodišnjem sajmu najbolje prodavalo.

U nizu problematičnih pitanja nameće se za kraj pitanje dostupnosti knjiga, tj. odnosa centra i periferije. Recimo, u Zagrebu i većim centrima postoji sjajno organiziran sustav gradskih knjižnica i ako zavirimo u njihov online katalog, vidjet ćemo da su relevantnije književne prinove mahom posuđene i rezervirane za daljnu posudbu. Skupoća knjiga znatno se više osjeti na hrvatskoj periferiji, gdje se mnogo rjeđe nađe tako razrađen sustav knjižara s naslovima koji prate svjetske trendove. Tu je vidljiviji fenomen „smrti knjižara“.

Unatoč gore spomenutim nedostatcima, Interliber neizbježno ima svoju ulogu i relevantnost, a Zagrebu i Hrvatskoj nadasve je potreban. Zato bi morao postati više nego što trenutačno jest, jer ako je samo ogromna knjižara, kako neki sugeriraju, onda ne zaslužuje ovoliku pažnju posjetitelja i medija. Vrijeme je da se uozbiljimo.

Dino Staničić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More