INmusic, sasvim osobno (1)

Ovog tjedna, svijet se dijeli na one koji su na INmusicu i one koji nisu. Od onih koji nisu na INmusicu, većina nikad nije ni bila. Jer da jesu, bili bi i ove godine. A budući da nikad nisu bili, moraju nekako sebi to olakšati. Olakšavaju si tako da sebe uvjere da se na INmusic i ne isplati ići. Zbog blata. Zbog jebenih hipstera. Zbog jebenih hipijevskih vjenčića u kosi koji ih baš nerviraju. Zbog muškaraca koji nose jebene platnene vrećice. Zbog jebenog razvodnjenog piva, zbog komaraca, zbog toga što se u masi osjećaju nelagodno. Zbog skupe ulaznice. A ni lineup ove godine nije nešto.

Ovo ne pišem da bih propovijedao. Pišem iz vlastitog iskustva; sve ove razloge navodio sam svakog ljeta unazad deset godina koliko sam propuštao festival. Svakim od ovih “razloga” zapravo sam se tješio, kako se već ljudi tješe kad nekako podsvjesno, duboko u sebi, znaju da propuštaju nešto dobro.

Ove sam godine prvi put na INmusicu i reći ću samo dvije stvari koje apsolutno ne stoje. Ne, ne možeš reći da lineup ne valja. Popis izvođača je, ono, razoran. Florence and The Machine, čovječe! PJ Harvey! My Baby! The Kooks! Django Django! Wilco! I ne, karta nije skupa. Za tristo kuna, tri dana ovakvog iskustva. Ni jedan festival u ovoj hemisferi ne košta manje. Budite iskreni prema sebi i priznajte otvoreno: škrti ste. To je jedini razlog za nedolazak na INmusic koji mogu uvažiti. Jebeno ste škrti i da bi ušparali tih 300 kuna zakidate sebe za nešto što bi vas moglo oplemeniti, učiniti vam živote kvalitetnijima. Skučene škrtice. Gdje ste sad? Ležite ispred televizije i čekate Otvoreno da vam besplatno digne adrenalin? Jer kad se žestite na politiku, znači da ste živi. Jeste li zbilja?

Okej, serem. Jebe me se tko ide na INmusic, a tko ne ide i koji su mu razlozi. Osim toga, bolje da nas je manje. Samo želim reći, super je na Jarunu i tih 300 kuna koje sam dao za festivalsku ulaznicu najbolje je uloženih 300 kuna.

Mislio sam ovaj tekst složiti, ono, u stilu “Deset razloga zašto posjetiti INmusic”, to je klikabilno. Ali sam odustao od toga, ne da mi se. Mamuran sam od sinoć, a kad sam mamuran povraća mi se od brojki na ekranu. Slova još mogu podnijeti. Zato sam i završio ovako, kao knjiški smor, a ne imućni IT-jevac. Ha ha. Glupa fora, još jedna, jebiga. Ne očekujte puno od mene, mamuran sam. A i inače.

Znači, umjesto tih deset razloga za ići na INmusic, ja ću naprosto napisati kako je meni bilo.

Započelo je u ponedjeljak. Padala je kiša i dan je bio za ostat doma i pit čaj, što si nisam mogao priuštiti jer sam rob i moram raditi za mizernu plaću u kompaniji koju ovim putem ne želim reklamirati. Znači da sam u devet bio u uredu i razmišljao o tome kako bi super bilo da sam doma i da mogu pit čaj. Eventualno gledat neku seriju. I pomislio sam, eto đavle, nisam trebao kupit ulaznicu za INmusic. Bit će blatnjavo. I to razvodnjeno pivo. I ti cvjetni vjenčići posvuda.

Prijateljica s posla bila je nabrijana skroz i na pauzi mi je uživljeno pričala kako joj je prošle godine bilo super, iako je padala kiša. Prepričavala je kako se neki tip valjao po blatu i gmizao po lokvama, dok su oko njega ljudi pijano plesali, negdje u doba fajrunta. I svi su, kao, bili sretni. I bila je tamo neka divovska njihaljka koja radi tako da se puno ljudi popne i dogovori u kojem će se smjeru njihat i kako je to divan primjer zajedništva na djelu. Naježio sam se od tih hipijevskih spika i još jednom zažalio zbog bačenih para. Da, to me peklo. Jer sam škrtica. Već sam se zamišljao kako stojim s čašom piva u koju mi sipi kiša, u blatu do koljena, kroz noge mi prolazi blatnjavi čovjek-glista, a iza mene se pijano ljulja ta divovska njihaljka. Smučilo mi se.

Popodne se razvedrilo pa sam pred kraj radnog vremena osjetio neki polet, uzbuđenje. Prošlo me kad mi je objavljeno da moram ostati prekovremeno, dovršit neko izvješće na koje sam već bio zaboravio. Pa sam ostao u firmi još sat i pol i odrljao to ofrlje, da što prije mogu otići. Bio je dogovor da se na Jarunu, kod Žirafe (to je ona šugava baraka u kojoj se kava prodaje za pet kuna, a pivo za osam) nađem s prijateljima, ovim jednim iz Požege s kojim sam išao u srednju, ovim jednim koji isto piše za Arteist, i njegovom curom koja proizvodi nakit i jednom je izašla u onom prilogu Jutarnjeg lista, Dom i dizajn. Naravno da je imala vjenčić u kosi. Evo ilustracije tog fenomena.

Julien Duval, vjencic u kosi

Popili smo jedno pivo za tim šankom sklepanom od trule naplavine i nervozno gledali preko jezera, prema otoku. Zvukovi s raznih pozornica su se miješali. Bas je vibrirao. Žabe su kreketale. Sunce je tamo negdje zalazilo iza oblaka. Odjednom, bilo mi je silovito drago da sam tu i jedva sam čekao krenuti. I ovi moji isto. Priključili smo se rijeci ljudi koja je kao kolona zombija hodala šetnicom prema ulazu.

Zamijenili smo ulaznice za narukvice i sreli neku ekipu od te cure dizajnerice nakita, njih pet sjedilo je na dekici ispred ulaza i pilo viski. Išlo mi je na živce to nepotrebno zadržavanje, htio sam unutra. Ali nakon par gutljaja zapričao sam se s tom jednom curom, našli smo zajedničku temu oko koje smo oboje strastveni: nabrajali smo što sve mrzimo u vezi ljudi koji su sjedili oko nas na tom masovnom pikniku. Ona je rekla da mrzi cvjetne uzorke općenito, ne samo vjenčiće. I traper u kombinaciji s cvjetnim uzorcima, i pišanje na javnim površinama. I to što je Florence and The Machine pokrala Kate Bush, koja je od nje puno bolja umjetnica. S tim se nisam složio, ali bilo mi je zanimljivo slušati njene argumente. Ženska je pametna, zaključio sam. Svidio mi se njen glas, nekakav baršunasti alt, reklo bi se. I duhovita je. I ima duge noge. Nekakve je tajice nosila, metalik roze. Gore običnu sivu majicu s kapuljačom. Zove se Ana.

Kad smo ustali s te deke, malo me zanijelo, shvatio sam da bih trebao pojest nešto i držat se samo piva. Još nismo ni ušli unutra, a već sam bio blago pijan. Bilo mi je drago kad su nam se te cure priključile pa smo svi skupa krenuli unutra. Putem sam pričao s Anom. Kad je išla zaobići neku lokvu, pridržala se za moju nadlakticu. Ali me onda odmah pustila. Kasnije sam je namjerno vodio po najblatnjavijim dijelovima terena, maltene sam je gurao u lokve, al ona to nije kužila jer je bila unesena u razgovor.

Obišli smo čitav otok, Šumu Striborovu, Hidden Stage, World Music Stage, pa pozornicu s nekim švedskim bendovima, i Teslin toranj koji izgleda kao spolovilo u erekciji i koji smo odmah prezreli zbog ekipe koja je trulila unutra i buljila u spotove Davida Bowieja ko da doma nemaju YouTube. Ana je predložila da se, u slučaju da se izgubimo u gužvi, sastajemo ispred Tesle. Vrlo brzo nakon toga nas dvoje smo se izgubili.

Uzeli smo pivo na šanku i lunjali okolo dok nije počeo Gutterdammerung koji smo htjeli vidjeti samo zato što smo naivčine koje padaju na ekstatični PR. Najavljivali su to ko ukazanje blažene djevice Marije, i nismo mogli sakriti razočaranje kad smo skužili da su nam prodali muda pod bubrege i da je ta tobožnja senzacija zapravo filmić u kojem se neki ostarjeli rokeri preglumljavaju s nekim gitarama. Ono, metal spika. Ko da sam opet u Požegi devedesetih. Ana je rekla da joj je najgora stvar na svijetu solaža na gitari, ono kad usred neke pjesme gitarist ide pokazat kako dobro svira pa čitavu minutu davi tu gitaru i kao nešto solira i da je to podsjeća na ubijanje domaće životinje radi mesa. Pitala me onda kakav je moj stav prema mesožderstvu i ja sam, labilna ulizica, slagao da prelazim na vegetarijanstvo jer sam ocijenio da je to bio dobar odgovor na ovo diskvalifikacijsko pitanje. Ali ovo je imalo i posljedice – priča o hrani probudila je Ani apetit pa je predložila da idemo do štandova s hranom nešto pojesti. Bilo je tamo svega, kebaba, meksičke hrane, pita i burgera… Ali, naravno, Ana se uputila prema veganskom štandu. Nisam imao izbora nego stati do nje u red. Naručio sam nešto što je izgledalo kao mesne kuglice i što je koštalo 39 kuna.

– Voliš falafel?, pitala me Ana. Kimnuo sam glavom, iako mi je lice, pretpostavljam, izgledalo kao kiseli kupus kad sam zagrizao taj sendvič.

Trideset devet kuna za falafel. Platio sam i Anin. Osamnaest za pivo, a to je bio tek početak. Raspoloženje mi je splasnulo. Onda su odnekud izvirili ovi naši, koji su na Dammerungu il kako se već zove onaj film, izdržali malo dulje.

Nakon tri dana na Jarunu, sad mi se već dani miješaju, ne znam koje smo točno još bendove slušali tog dana, a ne da mi se guglat. Najjasnija slika koju imam su Anine metalik roze tajice koje svjetlucaju u mraku i njena ruka u mojoj kad sam negdje oko dva shvatio da frfljam i da mi se sve okreće. Bio sam pijan i dostojanstvo se gulilo s mene ko zmijska koža. Imao sam još taman dovoljno bistrine u sebi da uzmem Anin broj i pozdravim se s ekipom. Razuman uzmak, bolja polovica hrabrosti, kao što kaže Slamnig.

Ana je rekla da ide i ona. Pa smo nas dvoje s tim nekim busom Pokorny koji kruži oko Jaruna, krenuli prema izlazu. Pravo je čudo što nisam povratio do kraja te vožnje, a ni kasnije, u taksiju koji smo jedva našli nakon valjda pola sata, svi su bili zauzeti. Bilo mi je žao što sam se tako oblokao, pomislio sam, bila je to odlična prilika da nešto poduzmem u vezi Ane. Doduše, čak i da sam bio trijezan, nije bilo šanse da je pozovem doma k sebi jer mi je stan sramotno neuredan, a posteljinu mi je zadnji put promijenila sestra kad je došla u Zagreb polagat neki ispit, to je bilo prije više od mjesec dana.

– Ja sam tu u Domobranskoj, rekla je.

Uhvatila me panika, Domobranska je bila blizu. Udahnuo sam duboko, rekao u sebi “Jebeš sve!”, i primaknuo joj se da je poljubim pa šta bude. Ona to nije očekivala pa se instinktivno nekako okrenula i ja sam joj poljubio sljepoočnicu. Awkward moment. Onda kao da joj je bilo žao, primaknula mi se opet, ali ja sam se, nesiguran ko što jesam i pokoleban, već odmaknuo. Awkward moment, još jednom. Ipak sam joj se primaknuo opet da je poljubim, ali onda se ona panično uzbrbljala o tome kako je u vezi, zapravo u nekakvoj polu-vezi, i da je to zapravo komplicirano.

– Dobro – rekao sam, jer što drugo reći na to?

Taksi je već stao i vozač je čekao, gledao nas je u retrovizoru. Ana je sjedila kraj mene i gledala me srnećim pogledom, kao da joj je teško otići. Onda mi se primakla i poljubila me, što ja sad više nisam očekivao, pa je i taj poljubac ispao nekako čudan. Kad je izašla, laknulo mi je. Sutra ćemo se vidjeti, sve će bit bolje, mislio sam. Ja ću paziti da budem samo pripit, a ne i pijan. Bit ću više kul. Sredit ću stan, za svaki slučaj. Vidjet ćemo.

Evo, ovdje ću stati. Nisam u formi, dugo nisam pisao, a kome se uopće i daju čitat ovako dugački tekstovi? Nastavak ću napisati kasnije popodne, možda ga odmah objave. U tom nastavku bit će zanimljivih opservacija o INmusicu i rasplet priče o Ani. Zapravo serem, uglavnom će sve bit o Ani.

Marin Raster

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...