11. INmusic, sasvim osobno (2)

To se zove motivacija: čim sam se probudio, unatoč mamurluku, krenuo sam sređivati stan: ubacio hrpetinu odjeće u veš mašinu, hrpetinu suđa u mašinu za suđe, naprskao Arf posvuda po zahodu i, najvažnije, promijenio posteljinu. Za oko pola sata već je sve izgledalo puno bolje. Ako mi se posreći i Ana dođe k meni nakon Jaruna, neću se osjećati kao prljava svinja.

Cijeli dan na poslu vrtio sam u glavi detalje od sinoć. Kako me poljubila u taksiju. Kako mi je rekla da će na more u Jelsu. Išao sam na Google Maps provjeriti je li Jelsa na Hvaru ili na Braču. Na Hvaru je, naravno. Usput sam naciljao na Domobransku i pokušavao skužiti ispred koje smo je zgrade sinoć ostavili, gdje točno živi. Kad točno ide u Jelsu i na koliko dugo, moram je pitati.

Nakon jedne noći već sam zamišljao cijeli naš život zajedno, kako useljava k meni, nas dvoje pijemo vino na mom balkonu u toplo zagrebačko predvečerje, kao u reklami za IKEU. Sestra mi je jednom to prigovorila, da unaprijed sabotiram sve potencijalne veze jer ih svojim “premozgavanjem” odmah u startu ubijem, dokinem im spontanost. Evo ilustracije tog fenomena, tip je isti luzer ko i ja.

Zapravo, sad kad sam opet ovo pogledao, malo me prošla jeza. Da, to je definitivno taj sindrom. Čak i detalj s vegetarijanstvom.

Uglavnom, dan je mojoj glavi bio puno živopisniji nego u tvrdoj stvarnosti, i to premozgavanje me pred kraj radnog vremena učinilo nekako nesigurnim i iscrpljenim pa mi je trebalo dugo da se natjeram da je nazovem. Pokušao sam zvučati kul i vedro, ali razgovor je bio čudan, ona je glasno i dugo zijevnula kad sam je pitao hoćemo li se naći prije INmusica na nekom piću, za zagrijavanje. Onda se ispričala za zijevanje i rekla da je popodne zaspala, da tek dolazi k sebi. Osluškivao sam hoću li čuti u pozadini tog njenog dečka, ali sve je bilo tiho, samo ona, taj njen baršunasti glas od kojeg mi se grlo malo stegnulo od treme i uzbuđenja. Luzer, rekoh.

Dogovorili smo se da ćemo se vidjeti na Jarunu u 7, ja ću donijeti par boca piva u ruksaku. Imao sam još dovoljno vremena da odem doma i raširim opranu robu i da se okupam. Na Jarun sam došao taksijem.

Kako se nismo točno dogovorili gdje ćemo se naći, a meni je bilo glupo gnjaviti je zapitkivanjem jer nisam htio ispasti nasrtljiv, lunjao sam okolo po tratini pred ulazom i cjevčio pivo koje sam otvorio i pio da ubijem nelagodu. Pitao sam se izgledam li ko jedan od onih skupljača boca koji operiraju po Jarunu ovih dana, vidio sam neke kul mlade ljude za koje bez tih gomoljastih vreća ne bih nikad zaključio da su skupljači boca, nego festivalci. Spazio sam neku ekipu iz Požege koju sam znao iz srednje i prikrpao im se, samo napola slušajući što govore, zapravo sam stalno zvjerao pogledom okolo, tražio Anu. A onda me je nazvala i rekla da su oni kod ograde, tamo gdje smo jučer pili viski.

Pozdravio sam te svoje iz Požege i krenuo prema njoj, razmišljajući na koga je zapravo mislila kad je rekla “MI smo tu”; tko je to MI, ja sam očekivao da će to zagrijavanje biti samo naše, ona i ja, i već sam unaprijed mrzio tu osobu ili osobe s kojima je bila. Crne slutnje su se obistinile jer one su takve – crne su i obistinjuju se: stajala je s nekim visokim ćelavim tipom i mahala rukama u živom razgovoru.

– Ovo je Dario, rekla je kad sam im se približio.

– Marin – rekao sam i kimnuo tom Dariju bradom.

Je li to taj njen frajer? Je li joj to samo neki prijatelj s posla? Ali tip nije izgledao kao da radi u osnovnoj školi, nisam ga mogao zamisliti u zbornici. Izgledao je kao da radi, ne znam, u Bauhausu. Zbog tih bicepsa ispod majice.

I da skratim priču, da, taj Dario je bio njen dečko. To je taj za kojeg mi je u taksiju u ponedjeljak rekla “komplicirano je”. Sad sam vidio da zbilja jest; nismo još ni stigli do onog prvog stejdža na kojem sviraju Šveđani, a već su se počeli svađati. Svađali su se ko moji starci; s puno sarkazma i oko ničega. Pitao sam se koliko su već dugo zajedno. I osjećao sam se, naravno, kao jebeni višak; vukao sam se za njima na korak udaljenosti i slušao kako se gorko podjebavaju oko, mislim, toga gdje je trebalo parkirati ili tako nešto. Zato mi je bilo drago kad smo nabasali na ekipu s kojima smo bili večer ranije; oni su bili dosta nabrijani na Skunk Anansie, sjedili su na ruksacima i zezali se i čekali da počne.

I baš kad je trebao početi nastup, najavili su da Skunk Anansie ipak neće nastupiti zbog ozljede pjevačice, Skin je prebila kičmu. Totalno razočaranje. Dario je bijesno stezao mišice ispod svoje uske majice. Njene frendice su se objesile. Činilo se kao da je smak svijeta. Odlučio sam da ću se opet napiti jer trijezan ne mogu podnijeti toliko razočaranja: prvo taj Dario, a onda Skunk. Otišao sam na po turu, a kad sam se nakon nekih 15 minuta vratio, Dario više nije bio tamo. Otišao je gledati utakmicu na Hidden Stage.

– Ko ga jebe – rekla je Ana.

Kao zamjena za Skunk Anansie na glavni stejdž izašli su Kawasaki 3P, što je proizvelo jedan kolektivni “Blah” i onda još nekoliko “Meh”. Nekako je bilo neprirodno to, da Kawasaki upadne umjesto headlinera na INmusic. Osim toga, slušao sam ih barem deset puta u zadnjih deset godina, nije tu za mene bilo uzbuđenja više… Tako sam mislio. A onda je, nakon par pjesama, kad smo prihvatili situaciju u kojoj smo se našli, atmosfera postala čudesno dobra, Kawasaki je rasturio, mase su bile zapaljene, ljudi su oko mene divljali.

– Kako su dobri! – oraspoložila se Ana. Virio sam joj odozgo u košulju koju je te večeri obukla, običnu bijelu, s jednim gumbom raskopčanijim više nego što bi bilo čedno. Ali ipak je sve bilo drugačije nego sinoć, nešto je nepovratno izgubljeno s ukazanjem tog Darija,  kojeg sam mrzio. I njoj je bilo nelagodno, osjećao sam to. Uhvatio sam je par puta da me gleda onim srnećim pogledom.

Nakon Kawaskija otišli smo uhvatiti kraj utakmice, inače me nogomet ne zanima, od svih igrača znam samo za Srnu i Modrića, ali ne znam ni kako izgledaju ta dvojica. Znam i za onog krvavog, ali ne znam mu ime. To govori sve o mom odnosu prema nogometu. Nisam znao ni protiv koga igramo, mislio sam da smo protiv Argentine. Tek sam kasnije skužio da je ovo europsko, a ne svjetsko prvenstvo. Ali ipak me je, neću lagati, ponijelo kad je onaj neki obranio. I taj gol kasnije. Osjetio sam adrenalin i pomislio na naciste, na huligane i mitinge, kako je lako izmanipulirati masama. Čopor je zarazan, o tome sam razmišljao. Jer još nisam bio dovoljno pijan. To smo riješili na šanku nakon utakmice, a prije početka Florence and The Machine.

Sad, da sam ovaj tekst napisao iste večeri, sve bi bilo puno oduševljenja prema Florence. Jer me oduševila. Bila je odlična, kako se od nje i očekivalo. Ali s nekoliko dana odgode, sad kad je u slici i PJ Harvey koja je nastupila u srijedu, ljestvica mi se malo pomjerila i jebiga, u usporedbi s PJ Harvey, Florence je samo blesava hipicanerica s dobrim glasom, to je sve.

Ana voli Florence. Zaljubljeno ju je gledala. Nije pjevala pjesme, samo ju je gledala, kao da želi upiti svaki, i najmanji detalj. Ja sam tulio refrene, to je jedino što sam znao. To wreeeeck, to wreeeck, to wreeeeck, did I build this ship to wreck!? Onda je Florence stala nagovarati ljude u publici da se okrenu jedni prema drugima i da se grle. Baš sam htio komentirati kako je vjerojatno čvaknula ekstazi, koje su to spike, kakvo grljenje čovječe, i skroz me iznenadilo što je Ana to primila bez ironije, i spremno mi se primaknula i zagrlila me kako me nitko nije zagrilo već godinama.

Raspao sam se, čovječe. Privio sam je uz sebe onako kako se privijaju ljudi na aerodromu. Osjećao sam kako joj srce lupa, ili je to bilo moje? Ili je to u nama vibrirao bas, jer stajali smo pokraj zvučnika. Kako god, bilo je to lijepo. Kezio sam se ko Strippy od sreće nakon toga.

A onda je, naravno, odnekud izronio Dario, nabildani sroljo kojeg sam mrzio, nitko ga nikad nije mrzio ko ja u tom trenutku. Došao je do nje i zažvalio je, tu ispred mene. Stajao sam ko kip soli. Ona se prvo išla izmaknuti, ali onda kao da je odustala. Naprosto su se tu kraj mene žvalili dok je jebena Florence tulila o ljubavi.

Trebao sam tada otići. Ali nisam. Stajao sam tu još nekoliko minuta i zurio preda se. Onda sam se okrenuo, ko fol ugledao sam nekoga tamo malo dalje, i krenuo se izvlačit iz gužve.

Mislim, nije me trebalo to iznenadit. Upoznao sam curu koja je u vezi. U “polu-vezi”, rekla je. I da je komplicirano. Ali očito ne toliko komplicirano. Jebiga. Hodao sam prema izlazu, putem sam ovim svojima otipkao poruku da idem, neka se zabave, i čujemo se sutra.

Netko je iza mene dovikivao moje ime…

Ovdje ću stati jer mi je vruće. Jebeno je vruće danas, ovo nije normalno. Idem se istuširati. Napisat ću kasnije i treći nastavak u kojem će biti riječi o PJ Harvey i o tome kako je završilo to s Anom. I je li uopće završilo…

Marin Raster

 

 

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More