Svijet se dijeli na one koji su bili na INmusicu i one koji nisu

Iscrpni i posve osobni dojmovi sa zadnjeg INmusica

Okončano je i četrnaesto izdanje festivala INmusic, a tri dana na jarunskom Otoku mladosti još jednom su pokazala (ne samo zbog umornih nogu) da bi ovaj festival bolje funkcionirao u kondenziranoj, ali intenzivnoj varijanti. Koliko je god s jedne strane dobro da se izvođači na tri glavne pozornice praktički uopće ne poklapaju, toliko bi preklapanje žanrovski različitih izvođača omogućilo dinamičnije iskustvo u kojem ima manje mjesta za prazni hod. Svjestan sam da je to primjedba koja istodobno ide na štetu financijskih interesa festivala jer se u šetnji između pozornica i čekanju ipak dosta i potroši pa je malo vjerojatno da ćemo skoro ugledati tu ”bržu” inačicu događaja, koja i dalje nudi mnogo razloga za veselje i posjet, ponajprije onima koje privuku headlineri čiji su nastupi satnicom ravni samostalnom nastupu. Umjesto detaljnog pregleda iz dana u dan kakav smo na Arteistu imali prošle godine odlučio sam se na opušteniji i drukčiji pristup podijeljen u nekoliko kategorija.

Doajeni alternativnog rocka i poslastice za nostalgičare devedesetih i osamdesetih

Nedvojbeni headlineri cijelog festivala The Cure nastupili su treći dan i lako je pretpostaviti da je upravo legendarni bend bio razlog zašto je barem 40 % publike kupilo festivalsku ulaznicu s obzirom na to da im je ovo bio prvi zagrebački nastup u četrdesetogodišnjoj karijeri. Ometen puknućem razglasa negdje po sredini seta, bio je korektno izveden uz niz hitova i favorita fanova s pojačanim naglaskom na kultni ”Disintegration” koji ove godine slavi trideset godina od izlaska. Nošen dobro balansiranom set listom, koncert je ponudio pregršt razloga za zadovoljstvo svakom prosječnom fanu benda. No nekako se ne mogu oteti dojmu da takav tip kultnih izvođača za čije se pjesme publika izrazito emocionalno veže, slično kao i kod prošlogodišnjeg nastupa Nicka Cavea & Bad Seeds, jednostavno nije za festivalske nastupe premda ih današnja ekonomija diskografske industrije zbog isplativosti uvijek usmjerava na neprekidni krug ljetnih nastupa na otvorenom.

Suede su pak nastupili kao headlineri drugog dana, nažalost pred puno malobrojnijom publikom negoli The Cure i Foals prethodnog dana. Imajući na umu kvalitetu povratničkog opusa Bretta Andersona i ekipe mogao sam pretpostaviti da će koncert biti barem stepenicu više od prosječnog standarda nekada ogromnog benda koji se vratio nakon višegodišnje stanke. No energija kojom je bend prolazio kroz svoje starije i novije pjesme je doista zavidna i samo dodatno cementira dojam o njima kao ”mračnom Roxy Musicu devedesetih”. Bend je set pretežno bržih pjesma presijecao baladama poput ”Life is Golden” ili ”Wild Ones”, a to je doprinijelo dinamici zbog koje je skoro dvosatni koncert prošao u trenu.

Garbage su pak svoj nastup gradili na materijalu sa svojeg najuspješnijeg albuma ”Version 2.0” s kojeg su svirali čak sedam pjesama i time su svojevoljno zapečatili imidž idealnog benda za nostalgičare alternativnog rocka druge polovice devedesetih. Glavni problem s njihovim nastupom bio je, barem za mene, što je na ionako sva tri dana preglasnoj glavnoj pozornici njihov žestoko komprimirani electro rock zvučao doslovno kao s CD-a. Valjda je to sasvim normalno za bend u kojem su tri člana glazbeni producenti.

Kategoriju zatvaram nastupom Johnnyja Marra, koji je djelovao kao umorni cover bend vlastite karijere bilo da se radilo o solo materijalu, radu s The Smithsima ili Electronic. Dok se Morrissey, druga autorska polovica Smithsa, blamira nizom nepromišljenih, bizarnih i zapravo neugodnih političkih izjava, Marr se s vidljivim naporom trudi izvoditi pjesme koje su stvorile njegovu reputaciju kao jednog od najdarovitijih britanskih gitarista iz osamdesetih. On jednostavno nije pjevač stoga pjesme poput ”Bigmouth Strikes Again” ili ”Stop Me If You Think You’ve Heard This One Before” djeluju tek kao duhovi prošlih verzija. Šteta.

Aktualni i recentni izvođači

Kurt Vile je poznat po svom sporom, osunčanom, lijenom gitarskom zvuku i točno takav je bio i njegov nastup u kasno popodne prvog dana festivala. Nedostajala je samo ležaljka da upotpuni dojam. Drugog dana isti je termin okupirao Frank Turner sa svojim pratećim bendom Sleeping Souls. Turner je bivši hardokoraš koji kod hrvatske publike uživa velike simpatije, a sudeći po velikom broju Britanaca u prvom redu jednako je i sa sunarodnjacima. Njegova ”glazba za punkerska vjenčanja” zvuči mi pomalo prazno, baš kao i noviji materijal kojim pomalo nasilno pokušava otići u modernom radijskom power pop smjeru. S druge strane, Turner je pravi majstor ceremonije, njegova komunikacija s publikom prirodna je i opuštena te tako njegov prevladavajući optimizam zasjenjuje samu glazbu.

Slično se pak nije moglo reći za The Hives čiji je brzi, oštri garažni rock ostao nepovratno uništen nepotrebnim govorancijama frontmana Howlin’ Pellea Almqvista, koji je valjda 70 % koncerta potrošio na loše šale i naporni monolog čime je jednostavno uništio i najmanji osjećaj za ritam koncerta. Britanska atrakcija Foals su kao headlineri prvog dana odmah nakon The Hivesa izveli upravo suprotno i odradili siguran, profesionalan nastup. Nošeni možda najboljim zvukom na glavnoj pozornici, prošli su katalogom svojeg elektronikom obojenog post punka bez vidljiva napora te pokazali zašto su jedan od najpouzdanijih, ako već ne i najuzbudljivijih britanskih rock bendova posljednjeg desetljeća.

Laura Pergolizzi poznatija kao LP došla je na krilima megahita ”Lost on You”, no riječ je o autorici koja je usporedno s izvođačkom karijerom dugi niz godina pisala za druge izvođače, supotpisujući primjerice i Rihannin hit ”Cheers (Drink to That)”. Njezin elektro folk na pola puta između Mumford & Sons i Gossip očigledno je uspio uhvatiti duh trenutaka budući da su pjesme s posljednja dva albuma ”Lost on You” i ”Heart to Mouth” posijane posvuda, od radijskih postaja do soundtracka serija i reklama. Nedostatak originalnosti i relativno predvidljivu strukturu pjesama, mahom balada srednjeg tempa, LP nadoknađuje izvanserijskim vokalom negdje na pola puta između Pat Banatar i Roberta Planta pa zapravo i ne čudi rastući broj poklonika njezine glazbe koja u sebi spaja odbljeske različitih era radijskog pop rocka.

Mlade nade

Premda INmusic često biva okarakteriziran kao ”festival onih čije je vrijeme prošlo”, povremeno se potrefi da dođu bendovi čiji rad tek počinje podizati prašinu. Ove godine ta čast je pripala Fontaines D.C., mladom irskom post punk bendu čiji je ovogodišnji debi “Dogrel” pobrao more dobrih kritika. Njihov suhi, ulični post punk ne stidi se ni svojih brbljavih strofa ni himničkih refrena pa je stoga idealan za koncertno okruženje.

Stisnuti u kasni sat u ponedjeljak unutar ”Hidden stagea” čiji natkriveni intimni prostor zapravo jako dobro oponaša klupsku atmosferu, momci su svoj debi izveli sa svom drskošću i sarkazmom koji njihove pjesme nude, pa onda još malo i više od toga. Naravno, daleko od toga da je u pitanju neka pretjerano inovativna formula, ali pamtljive pjesme i opipljiva energija su recept pomoću kojeg gitarska glazba godinama nadoknađuje originalnost, a kad je bend tako očigledno naelektriziran kao Fontaines D.C predvođeni vidno nervoznim, ali dinamičnim frontmanom Grianom Chattenom, onda je to i više nego dovoljno.

Zeal & Ardor su pak bend koji je najviše odudarao od postave ostatka festivala, no njihov začudni spoj afroameričkih spirituala i black metala uživo funkcionira možda još bolje nego na jako dobrom prošlogodišnjem albumu ”Stranger Fruit”. Nastali kao projekt vokalista i gitarista Manuela Gagneuxa, Zeal & Ardor svojom proširenom šesteročlanom postavom dovode njegovu neobičnu, ali zapravo jako koherentnu viziju do punog epskog zamaha koji s lakoćom nadilazi i žanrovska ograničenja i efekt jeftine dosjetke na koji se ovaj projekt lako mogao svesti.

Kako je ovo i dalje štos?

U kategoriju čije sam ime elegantno ”posudio” od segmenta popularne emisije Johna Olivera idu samo dva benda, Thievery Corporation i Skindred. Ovi prvi stari su miljenici hrvatske publike. Slušajući njihov vječno isti spoj downtempa, world musica, duba i svega što se im se učini zgodno ubaciti ne mogu pronaći nikakav logičan argument za takvu ljubav osim da služe kao ne baš ugodna zvučna kulisa. Skindred su pak dio istog tog antiglobalističkog narativa s početka tisućljeća, samo su puno puno gori. Ovi neobjašnjivo popularni Britanci već godinama slove kao klupska atrakcija, a njihov nebulozni spoj nu metala, reggaea i hip-hopa toliko je nekoherentan da prije djeluje kao nakupina nepovezanih klišeja negoli glazba.

Karlo Rafaneli

Foto: Julien Duval i Teo Letnić za INmusic

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...