Ingrid Antičević i Velečasni Sudac protiv imperijalističkog terora

U napadu totalnog, suludog entuzijazma odlučio sam izaći na ispit iz engleskog kod profesorice Viviane Radman. S njom sam jednom u studentskom klubu, uz lonac vrele S-Buget kave, čitavih sat vremena raspravljao da li je Nabokov imao pravo kad je Dostojevskog napadao da je izrazito loš stilist i pisac.

Profesorica Radman osula je tada Nabokova drvljem i kamenjem, nazvala ga je impotentnom pedofilčinom koji je na deset strana opisivao nijanse boja na bubamarinim krilcima uvjeren da tako dokazuje literarno majstorstvo i osjećaj za sinesteziju. Dodala je da bi se Nabokov savršeno uklapao među predavače na ovom našem, zagrebačkom Filozofskom fakultetu.

Mislio sam da ću je na ispitu opet uspjet, zagrebački rečeno, zašprehat spikom o Dostojevskom i da ću ispit proći bez da guknem i riječi engleskog, osim vrckastog tenk ju na kraju, dok će mi u indeks nonšalantno svojim čuvenim naliv-perom na kojem piše I love Oscar Wilde upisivati ocjenu vrlo dobar. I onda će mi stara, izbezumljena od sreće kao losos u mičigenskom mrijestilištu, iskeširati bonus pare na račun. Pa ću, umjesto u po sirutki i ulju usmrđenim studentskim menzama, moći ručati kotlete i grah u retro ozračju pivnice “Tomislav”.

Mimo svih mojih očekivanja, profesorica Radman mi se, čim sam zakoračio u njezin kabinet, počela obraćati isključivo na engleskom. Na svaku njezinu rečenicu smušeno sam kimao glavom. Kurca nisam razumio što govori. Sjeo sam joj nasuprot i nevoljko joj pružio indeks.

Onda mi je na engleskom postavila pitanje u kojem sam razabrao samo to da nešto spominje Dostojevskog. Znatiželjno se zagledala u mene, očekujući valjda lucidan, poticajan odgovor. Nesigurno sam otpočeo, pogledavajući svako malo u pod:

– Dostojevski is d best rašn vrajter. Her fader is kiled ad rašn…, kako se ono kaže, kmetova. Dostojevski lajkid Tolstoj, bat Tolstoj is not veri mač lajk Dostojevski. Dostojevski is vrajt d best novel “Kriminalejd end… kazna”…

Ispala je teška bruka. Profesorica Radman prvo je mislila da je zajebavam, da sam na ispit došao napušen i da joj prodajem neke fore, to joj je čak bilo simpatično. Ali onda je, riječ po riječ, shvatila da ja skoro pa ne znam ni beknut engleski. Postalo joj je čudno kako sam se uopće uspio proći prijemni. Naglo se uozbiljila.

Znojio sam se ispod pazuha od nelagode. Pokušao sam sve izvrnuti na šalu. Kao ono, pa i naša političarka Ingrid Antičević govori engleski kao trulo pile, a ipak su je izabrali da u europskom parlamentu predstavlja Hrvatsku. I tamo se bez kompleksa javlja za riječ na engleskom i blamira se pred čitavim svijetom gore nego da je na maturalnom plesu dobila napadaj proljeva baš u trenutku kad ju je njezin dragan u sentišu čvrsto trbuhom pripio uz sebe.

Profesorica Radman samo je mrtva ozbiljna samo kratko prokomentirala da je to teška, nedopustiva sramota. Hladno me pitala zašto to uopće spominjem. Zar se želim uspoređivat s neukom Ingrid? Što onda uopće tražim na Filozofskom fakultetu? Zašto u tom slučaju ne studiram agronomiju, stočarstvo… Ali i tamo treba znat engleski, sjetila se. Danas svatko treba znati engleski. Ako ga ne znaš, to je kao da si nepismen, zaključila je.

– Ali pisci ne moraju baš svi znati… – procijedio sam bespomoćno. – Momo Kapor nije znao i još se time hvalio… Čuo sam da ni Jergović ne zna… A nije ga znao ni Dostojevski…

Tu sam pojačao glas:

– Da, vaš omiljeni Dostojevski nije znao ni riječi engleskog. On je mrzio i prezirao taj tetkasti jezik na kojem je kobilje soptao Oskar Vajld dok se krvnički buzurirao po londonskim pušionicama opijuma…

– Kolega Svirac, pripazite na jezik, niste na placu.

– I koji kurac sad svi napadaju tu nesretnu Ingrid? Dobro, ne zna engleski, pa šta… Možda rastura ruski, možda je “Idiota” čitala u originalu…

– Idiot ju je postavio u europski parlament… To je nedopustivo, kao i to da ste vi bez znanja engleskog uspjeli proći prijemni ispit. Kako se to dogodilo, pitanje trebalo bi postaviti rektoru…

Opet me oblio znoj ispod pazuha, kao vjerojatno i nesretnu Ingrid dok je izgovarala sve one rečenice na izretardiziranom engleskom. U naletu inspiracije, počeo sam prtljati nešto o Vajldovom “Sretnom princu”, kako sam kao mali plakao kad god bi majka prije spavanja čitala tu tužnu i tako plemenitu bajku. Time sam profesorici Radman napokon uspio malo odvući pažnju s tog usranog engleskog.

– Meni je to najljepša ikad napisana bajka – napokon se malo opustila. – Ona je dokaz kako je Wilde uza sve svoje poroke bio jedna divna, neizrecivo plemenita duša.

– To dokazuje i njegovo po meni najbolje djelo pisano u zatvoru, De profundus – kovao sam željezo dok je vruće, uvlačio je u spiku na hrvatskom.

– Kakav De profundus… De profundis! – iskolačila je oči.

Postalo mi je jasno da sam si zakucao zadnji čavao u lijes neznanja. Ne znajući šta bih drugo, a u velikom strahu od rektora i pokretanja istrage o mom upisu na Fakultet, jednostavno sam iskočio kroz otvoreni prozor kabineta i sumanuto se zatrčao preko psećogovnastog travnjaka.

Zaustavio sam se tek ispred Limba. Ušao sam unutra i naručio troduplu lozu da dođem sebi. Lasić i šankerica sprdali su se s govorom Ingrid Antičević u europskom parlamentu. S njom smo valjda jedini u čitavoj Hrvatskoj suosjećali Jergović, ja i njezina uža obitelj. Jergović će, pomislio sam, ovih dana valjda jedini i stupiti u njezinu obranu u kolumni u Jutarnjem. On uvijek ima snage i kuraže stati kontra raspomamljene svjetine željne poruge i krvi. U ovom trenutku potpuno sam ga razumio. Popio sam još jednu duplu lozu za njega i njegovu mlijekodajnu kozu Bijelku o kojoj mi je s tolikim udivljenjem i respektom govorila na ispitu profesorica Maša Kolanović. Ah, koliko je Kolanovićka mekodušnija i opuštenija profesorica od Radmanice… U teškim sam govnima ako me Radmanica prijavi rektoru.

– I karizmatični velečasni Sudac jednom se u medijima pobunio protiv tog nametnutog terora izdrkanog imperijalističkog engleskog. Ako me otjeraju s fakulteta, fakat ću se otići zaredit u sjemenište – najavio sam Lasiću.

Onim skokom s prozora Radmaničinog kabineta u visokom prizemlju istegnuo sam ligament i sad kad mi je adrenalin od bijega nestajao, osjetio sam snažnu bol i zatezanje u preponama. Mučilo me i to što mi je indeks ostao tamo na stolu, kao taoc u neprijateljskom logoru.

Konobarica me pokušala malo smirit.

– Ako ne otjeraju političarku Ingrid iz uglednog europskog parlamenta, zašto bi tebe s fakulteta?

Pa da, fakat! U tom slučaju žalit ću se Helsinškom odboru, sve ću dići na noge. Neću se predat bez ispaljenog metka, odlučio sam ispijajući nadušak novu lozu.

 Književna Groupie

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...