Ines Bojanić: Princip mi je upošljavati mlade ljude koji će donijeti žar i ambiciju

Ines Bojanić

Velika Gorica je prema podatcima Državnog zavoda za statistiku iz 2011. godine bila šesti najnaseljeniji grad u Hrvatskoj, a u zadnjih nekoliko godina jača i kazališna ponuda toga grada. Danas Scenu Gorica vodi glumica Ines Bojanić, koja ovih dana zaključuje još jednu uspješnu sezonu.

Ines, napustili ste stalni glumački angažman u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu i odlučili ste se voditi Scenu Gorica. Kako to da ste se odlučili na takav potez?

– Čisto iz privatnih razloga. Živjela sam blizu Velike Gorice, u selu zvanom Odra, preko puta Američke ambasade. Bila sam doma s djecom. Zbog porodiljinog dopusta nisam još bila nastavila s radom u HNK Varaždin i htjela sam nešto raditi sa strane, što mi neće oduzimati toliko puno vremena od klinaca, a gdje ću moći zadovoljiti svoje umjetničke potrebe. Došla sam u kazalište Scena Gorica, upoznala sam ravnateljicu Pučkog otvorenog učilišta i u jednom dugom, dugom prvom razgovoru, osim što sam joj govorila što bih ja htjela glumiti, rekla sam joj kako bih ja htjela da izgleda kazalište kad bih ja bila na nekakvoj poziciji. I to se njoj jako svidjelo. Rekla je da joj se moj koncept sviđa i da tada nisu imali nikog tko bi umjetnički vodio Scenu Gorica i zamolila me da dođem i da joj predložim program i napravim strateško planiranje unutar četiri godine, kako bi vidjela uklapa li se to u ukupni program Učilišta. I to je na kraju ispalo jako dobro. Zaposlila sam se i već sam tri godine na mjestu umjetničke voditeljice. Taj me posao jako usrećuje i ispunjava.

Po kojem ste principu odlučili kreirati svoj program?

– S obzirom da sam dosta dugo bila samostalna umjetnica, a potom sam došla u HNK Varaždin koji u to vrijeme nije radio puno produkcija, pogotovo ne s mladim ljudima, i kako mi je uvijek nedostajalo što nisam odigrala više djevojčica, dječaka, vila i slično, odlučila sam se angažirati mlade ljude, glumce, dramaturge i redatelje te pokazati što mlade snage mogu. Princip mi je bio da upošljavamo mlade ljude, netom s akademije, koji će donijeti nešto novo, žar i ambiciju. Upravo ono što je teško prepoznati kod dosta glumaca koji provedu duže vremena u nekom od ansambala. Sam repertoar kreiram tako što čitam velik broj tekstova te među njima biram one koji mi se čine prikladnima za Scenu Gorica. Također, dajem priliku redateljima, glumcima i dramskih piscima da mi dođu s prijedlogom teksta ili idejom o tekstu ili predstavi te ako mi se ideja svidi, pustim da se ona i realizira. Još bih nadodala da u Gorici žive umjetnici koji u Gorici do unazad tri godine nikad nisu radili. Scenografkinja Marta Crnobrnja, čarobnica scene, došla je raditi na sceni Gorica upravo s predstavom „I živjeli su sretno…?“ i nastavila je suradnju s nama. Katarina Radošević Galić, kostimografkinja koja je surađivala s gotovo svim domaćim redateljima živi na Odri. Rene Medvešek je rođen u Velikoj Gorici, zatim glumci Marija Kolb, Filip Detelić, Mirel Huskić i drugi. Misao mi je bila da se uposle mladi umjetnici koji su rodom iz Velike Gorice.

Vodite dakle kazalište bez ansambla. Jeste li zagovornik angažiranja glumaca po projektima ili stalnih glumačkih ansambala?

– Mislim da se svi ansambli trebaju razvezati i odvezati od gradske i državne „kese“ te da se za produkcije glumci biraju putem audicija. Nama je ovdje prekrasno što imamo mogućnost da za svaki projekt sam redatelj odabere glumce za projekt ili organiziramo audicije. Tako se događaju čuda.
Dolaze ljudi koji žele raditi na tom projektu. U ansamblima se događa da „dođe“ nekakav tekst i napravi se podjela uloga i ti ljudi, kojima se možda tekst, redatelj ili uloga koju su dobili ne sviđa, bez obzira na to moraju raditi na projektu. Ovdje dolaze ljudi koji apsolutno žele raditi na projektu kojeg pripremaju, koji su voljni raditi i koji su u stanju dati sve od sebe da predstava ispadne najbolje moguće. S četiri produkcije godišnje, ja sebi ne mogu dopustiti da svaka od njih ne bude na visokom profesionalnom nivou, koji zadovoljava i struku i publiku. To ni sebi ni Velikoj Gorici ne mogu dopustiti. Idemo uvijek prema izvrsnosti!

Usudite se ipak uči u rizik. Angažirate mlade dramske umjetnike. Koje ste sve prednosti, a koje mane uočili pri angažiranju mladih snaga?

– Mana nema. Barem nemam loših iskustava. Prva predstava koju sam producirala je bila „I živjeli su sretno…?“ u kojoj su i igrali i dalje igraju četiri mlada glumca s akademije. Oni početkom rada na predstavi još nisu bili profilirani, nisu bili u žutoj štampi niti se često pojavljivali na televiziji. Od svih predstava na Sceni Gorica, upravo je ta predstava odigrana najviše puta i predstava je dobila odlične kritike, nagrade i bila je najposjećenija u Gorici i po gostovanjima u Hrvatskoj. Putovali su i s Brodom kulture i tako prošli 14 gradova diljem Dalmacije. U međuvremenu su se ta četvorica mladih glumaca izprofilirala i izborila za svoje mjesto u zagrebačkim produkcijama. Uspjeh te predstave je možda iznimka, a možda i pravilo koje potvrđuje da pravila nema. Kad sam počela raditi moj prvi izlazak pred publiku bio je u kazalištu Mala scena. Sjećam se tog svog žara i ambicije. Gorila sam za te predstave i uz svakoj sam dala sve od sebe i u tom mi je trenutku bila najvažnija na svijetu. Onda kako sam počela glumiti po drugim kazalištima i stalno se zaposlila u ansamblu vidjela sam da taj žar i ambicija polako nestaju. Godine nose svoje. Nisi isti s dvadeset i četrdeset godina. Smiriš se. Osnuješ obitelj. Dobiješ djecu i više nemaš taj žar. Mladost je mladost. To sam prepoznala i to ovdje, kao što se vidi, daje rezultat.

Spomenuli ste da je predstava dobila nagrade. Scena Gorica ih je u zadnje tri godine dobila za niz produkcija. Koliko je nagrada dobiveno otkad ste došli na mjesto umjetničke ravnateljice i jeste li dobili koju inozemnu nagradu?

– Scena Gorica djeluje od 2009. godine i osnovala ju je glumica Senka Bulić. Unutar njezine produkcije dobivene su dvije nagrade te je imala trostruko veći budžet od današnjeg budžeta Scene Gorica. Ja sam došla 2013. godine i od tada smo dobili 11 nominacija, a od tih je nominacija ostvareno 9 nagrada: za mlade glumce, za najbolje predstave, redatelja, tekst… To je sublimacija rada Scene Gorica u ove zadnje tri godine. Znači da se ipak isplati raditi s mladih ljudima.

Počeli ste raditi koprodukcije sa zagrebačkim kazalištima. Omogućava li Vam to da igrate više nego što biste da samostalno producirate predstave?

– Da. To moram iskreno priznati, koprodukcije su divna stvar, pogotovo sa kazalištima koje nose ime. Ušli smo u koprodukcije s kazalištem Teatar Exit, s kojim smo napravili predstavu „Kreket“, koja je također puno gostovala. Ta je predstava osvojila i najviše nagrada Sceni Gorica. Predstava „Antun Tun“ nastala je u koprodukciji s kazalištem Žar ptica. Premijera je bila 28. veljače, a do sada smo ju već odigrali pedesetak puta, što je velika stvar u današnje vrijeme, odigrati predstavu toliko puta u tako malo vremena.

Koliki je interes publike u Gorici za dječje predstave u odnosu na predstave za odrasle te koliko godišnje imate premijera predstava za djecu, a koliko za odrasle?

– Večernja scena Scene Gorica nije u potpunosti zaživjela i to zbog nekoliko faktora. Prvo jer imamo premaleni budžet da bismo se mogli dovoljno dobro izreklamirati, odnosno napraviti adekvatnu marketinšku strategiju koju bismo mogli sustavno provoditi i po Velikoj Gorici i po Zagrebu. To se prije, kad je bio trostruko veći budžet moglo. Druga stvar je velika mana Velike Gorice – blizina Zagreba. Kad krenete iz centra Velike Gorice u kazalištu „Gavella“ ili ZeKaeM-u ste za dvadeset minuta i poslije možete izaći u centru Zagreba. Taj cjelokupni večernji zagrabački izlazak u Velikoj Gorici nije zaživio. Gostujuće predstave koje mi dovodimo u Veliku Goricu nisu velike ansambl predstave jer nam je dovođenje masovnijih produkcija financijski neostvarivo jer takve predstave po gostovanju koštaju dvadesetak tisuća kuna.

Gdje je velikogorička publika, osim u Zagrebu. Velika Gorica ipak ima 70 tisuća stanovnika, što nije malen broj?

– Stanovnici Velike Gorice nikad nisu u potpunosti imali uspostavljenu gledateljsku vezu sa Scenom Gorica. Gospođa Senka Bulić je dio budžeta uložila u marketing, tiskovine i prodaju predstave. Imala je financijsku mogućnost angažirati vanjske suradnike za prodaju predstave i potpuno je logično da joj je bilo iznimno važno da joj predstave igraju. Tada se Scena Gorica dosta reklamirala i po Zagrebu te je zagrebačka publika dolazila u Goricu. Sada, na žalost, nemamo financijskih sredstava za tako „agresivne“ kampanje. Dio velikogoričke publike nije prihvatio avangardne predstave kakve su se radile. Velika Gorica, ne biste vjerovali, kada sam došla imala ispod dvadeset redovitih konzumenata kazališnih predstava. Sad smo mi tu brojku doveli na oko 160-180 redovnih posjetitelja, međutim i dalje predstavu ne možemo izigrati u Gorici. Na večernjoj sceni odigramo naše produkcije dva do tri puta i ponovimo ih za Goričkih večeri i to je to, što se tiče Velike Gorice.

A što je s kazalištem za djecu? Odgajate li buduću kazališnu publiku?

– Organiziramo radionice i dramske grupe kako bi današnja djeca i mladež postali i ostali stalni posjetitelji kazališta, ali ujedno i da djeca ostvare svoje unutrašnje afinitete prema glumi, režiji, dramaturgiji, glazbi… Djeca se odlaskom u kazalište nauče kazališnom bontonu i vrednovanju. Saznaju na radionicama puno o piscima i autorima kojima se bave na radionicama i čije tekstove izvode na svojim dramskih grupama.

Velikogoričku djecu „izlažete“ različitim žanrovima. Na primjer „Ulični skitači“ imaju glazbena intermezza, odnosno riječ je o mini cabaretu, zatim postavili ste tekst nagrađen Malim marulićem „Dječak koji je tražio zmaja“, a zadnja premijera Vam je odlična neverbalna predstava „Neispričana priča“. Namjeravate li i dalje upoznavati djecu s različitim kazališnim izražajima?

– Naravno! U današnje vrijeme kad su djeca uronjena u svijet interneta i brzog odrastanja preko tehnike treba im ponuditi veliki izbor. To ih osvještava o svemu što bi ih dalje u životu moglo zanimati. Moraju stvoriti odnos prema kazalištu, a njega ne možeš dobiti samo jednim te istim repertoarom i jednim te istim predstavama. Moraju djeca u sebi preko predstava razvijati svoju maštu i kreativnost,
a to je moguće smo ako im se ponude različiti programi.

Vratimo se temi bez koje je nemoguće realizirati bilo kakvu produkciju, a to je neizostavni – novac. Spomenuli ste smanjeno financiranje u odnosu na 2009. godinu. Iz kojih izvora financirate svoje programe i uspijevate li pronaći sponzore?

– Ja sam sama u Sceni Gorica i briga o svemu prepuštena je meni. Marketing Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica mi je ispomoć oko premijera, tehniku mi također daruje POUVG i ja nemam pod sobom kazališni aparat da bih mogla odrađivati isključivo svoj primarni posao. Odnosno, umjetnički dio posla, pronaći predstavu, dogovorit se s redateljem, napravit troškovnik za sljedeću godinu… Bilo bi zgodno kad bi se kazalište moglo odvojiti i kada bismo mogli funkcionirati kao samostalno tijelo. Financiramo se iz gradskoga proračuna. Hvala gradu Velika Gorica što prepoznaju djelovanje i značaj Scene Gorica. Potpomaže nas i Zagrebačka županija. Nevjerojatno je i meni zbunjujuće da u protekle dvije godine, pogotovo s obzirom na osvojene nagrade i uspjehe, nismo dobili podršku Ministarstva kulture. To su dvije godine u koje smo procvjetali. U dvije i pol godine ostvarili smo po mom mišljenju nešto što malo kazališta u Hrvatskoj može, osim 9 osvojenih nagrada, još tri nominacije, ostvarili smo sudjelovanja na domaćim i međunarodnim festivalima te brojna domaća i inozemna gostovanja te naše produkcije redom dobivaju pozitivne kritike i dobre reakcije od gledatelja. „Za nagradu“ smo o Ministarstva kulture dobili nula sredstava. Što se sponzorstva tiče, sve se može, ali treba imati team ljudi koji bi radili na tome. Meni samoj je sve isposlovati nemoguće jer bih morala neprestano biti na radnom mjestu i više od 24 sata dnevno, što nipošto ne bi bilo dobro, koliko zbog umora i zasićenja koje bi nastupilo, toliko i zbog moje djece.

Ostaje li Vam vremena za glumu?

– Imam ambicija. Htjela bih opet zaigrati na sceni, ali sam postala jako isključiva. To znači da bih htjela odabrati redatelje i glumce s kojima ću raditi, koje cijenim i volim i da to bude jedna lijepa produkcija. Lijepa u financijskom smislu, da ne moraš svaku kunu šest puta prevrtiti. Htjela bih da to izgleda kako treba, da se radi ako treba i godinu dana. To su moje želje koje se nadam da će se ostvariti u budućnosti.

I za kraj, upravo vam je izašla zadnja ovosezonska premijera, već spomenuta „Neispričana priča“, što nas očekuje na Sceni Gorica početkom iduće sezoni?

– Spremamo koprodukciju s kazalištem Mala scena, operu „Amelija ide na ples“. Za „odraslu“ publiku za kraj godine pripremamo „Davež“ Sama Bobricka u režiji Stojana Matavulja. U originalu se tekst zove „Annoyance“, a projekt smo planirali raditi već prije dvije-tri godine i baš se veselim tom projektu. Sa Stojanom sam radila i u HNK Varaždin i u Vinkovcima, a imali smo i privatno kazalište. On je glumac i njegove predstave su uspješne upravo jer se u njima vidi rad glumca s glumcem. Na tekst sam naišla u Engleskoj i putem kući u avionu sam ga čitala i smijala se. Jako se veselim početku rada na predstavi i njezinom izlasku pred publiku.

FMV

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More