Individualne slobode – novi fetiš ljevice bez autoriteta

Reakcije na “kritične situacije” zanimljive su ponajprije zbog toga što otkrivaju mnogo toga: ne samo skrivene pobude onih koji reagiraju na njih nego, često, i mnoge elemente što dokazuju upravo suprotno od onoga što oni žele reći. Frojdovci u tome ili sličnom smislu govore o mehanizmima “poricanja”. Ali čini mi se da nije potrebno biti osobito upućen u psihoanalizu ili uopće u psihologiju da bi se znalo kako pod pritiskom izvanrednih, traumatskih ili graničnih situacija na površinu izbijaju remetiteljske i prevratne sile, koje otkrivaju prikriveno ali i preokreću hijerarhije i vrijednosti, dovodeći do toga da se ono što je dojučeras izgledalo jako pokaže slabim, ono što je donedavno izgledalo novo pokaže starim, što se smatralo bjelodanim i samorazumljivim pokaže iznimnim i neobičnim, i obrnuto. Svaka kriza dostojna tog imena posjeduje to neuklonjivo apokaliptično svojstvo – u skladu s doslovnim i pravim značenjem te zlorabljene riječi (grč. apokalypsis = otkrivanje, izlaženje-na-vidjelo) – i što je neka kriza veća to proizvodi više takvih revelacija i to su one značajnije.

U tome svjetlu, reakcije na Covid-19 doista su znakovite, i mnoge od njih već sada, na samom početku krize, potvrđuju iznesenu tezu. Takva je zacijelo reakcija nacionalista i populista, koja iznenada otkriva i njihove prave pobude (koje su, uostalom, i dosad bile prilično bjelodane) i njihovu nesposobnost, i to upravo razmjerno njihovim nastojanjima da se i dalje prikazuju sposobnima, onima koji “drže stvari pod kontrolom”. Takva je i reakcija preostalih, nasreću već dosta malobrojnih “klimatskih skeptika”, koji su uprli uvjeravati da sadašnja zaraza nema nikakve veze s oštećivanjem i razaranjem ekosustava, i što se više trude u to nas uvjeriti to nas više uvjeravaju u suprotno. S druge strane, međutim, i još zanimljivije i značajnije, takva je i reakcija nekih od onih koji su se već odavno afirmirali kao vodeći kritičari kapitalizma, suvremnog društva, politike i kulture – onih koje zovem predstavnicima određene ljevice.

Karakterizacija je čisto praktične prirode: govorim o određenoj ljevici da izbjegnem komplikacije koje bi upotreba bilo kojeg određenijeg epiteta neminovno izazvala. Ta ljevica na koju mislim prepoznatljiva je u prvom redu po svojem specifičnom, uvriježenom nastupu. Ona nastupa kao autoritativna kritička avangarda i u svakoj se prilici – pa i ovoj – služi svojim uobičajenim taktikama, svojim oprobanim konceptualnim oružjem, svojim uvriježenim mots d’ordre, neupitnim parolama-nalozima. Sada, međutim, zbog radikalno izmijenjenih okolnosti, zbog aktualne situacije koja je očito nadilazi, gotovo čitav taj nastup pokazuje se komično proturječnim a njezino oružje otužno zarđalim. Pokazuje se, možda jasnije nego ikad, da današnji određeni ljevičari ne samo da se ne nalaze u predvodnici, već stupaju u zabačenim redovima zalaznice, zajedno sa svojim reakcionarnim protivnicima.

Imamo li to u vidu, nećemo se na primjer suviše začuditi kad otkrijemo da jedan od najuglednijih određenih ljevičara kao što je Giorgio Agamben u vezi s pristupom epidemiji – koju smatra “izmišljenom” – izražava gotovo identične stavove kao brazilski predsjednik Jair Bolsonaro ili zamjenik guvernera Teksasa i notorni desničar Dan Patrick. Naravno, reakcija otmjenoga talijanskog filozofa na prvi se pogled čini bitno drukčijom. No pogleda li se malo pažljivije, postaje jasno da se reakcije tih ljudi razlikuju jedino po rječniku i načinu na koji se opravdava realno slična pozicija. Tako otmjeni talijanski filozof zacijelo ne kaže otvoreno i nedvosmisleno, kao grubi teksaški guverner, da bi se starije generacije i kritično bolesni trebali svojevojno žrtvovati “za mladost i budućnost svoje zemlje”.

Ali kaže, premda uvijeno i jezikom načičkanim formulama crpenim iz spisa Michela Foucaulta i Carla Schmitta, da bi starije generacije i kritično bolesne trebalo nesvojevoljno žrtvovati u ime “slobode”. Isto pozivanje na “slobodu” protiv omraženih državnih mjera nalazimo i u drugih ikona određene ljevice. Tako kod Petera Sloterdijka, određenog ljevičara koji se već desetljećima prikriva pod krinkom neodređenog kritičara kulture, koji pak opravdava istu poziciju izražavanjem bojazni od nadolazećeg državnog autoritarizma i sveopće “medikokracije” te “činjenicom” da je “ova bolest banalna i ni po čemu drukčija od onih koje je čovječanstvo oduvijek poznavalo”.

Osim kao jasan znak dokle kult Nietzschea može dovesti, te su reakcije znakovite osobito zbog toga što ukazuju na dvije općenitije, važne i međusobno povezane promjene. Jedna se tiče odnosa ljevice prema liberalizmu, druga odnosa ljevice prema znanosti. Budući da su ti odnosi međusobno povezani i kontrastni, počet ću s potonjim.

Tradicionalno, ljevica je općenito bila izrazito “znanstvenička”. Znanstvenici su bili njezin kler.

Iako bi se radikalniji fukoovci i drugi osobenjaci još od kraja šezdesetih znali tu i tamo usprotiviti toj sveopćoj scijentifikaciji, oni su tvorili neznatnu manjinu u orbiti službene ljevice, koju većina ne samo da nije slušala nego je najčešće i kudila. U ta dobra stara vremena, činilo se da znanost pruža odgovore na sva pitanja, ili da tek što ih nije pružila. Ona je bila prosvjetiteljska sila u svijetu, pogotovo protiv mračnjačke i zaostale religije. Religiozni su bili “zloguki proroci” i iracionalni pesimisti što se tiče ljudske sudbine, dok su znanstvenici bili razumni i vedro su gledali u budućnost. No stvari su se u međuvremenu znatno promijenile, pa i preokrenule. Znanstvenici su iznenada prestali biti tako veseli, tako optimistični. James Lovelock još je donedavno bio isključen iz svjetske znanstvene zajednice zbog svoga zastrašujućeg pesimizma; danas, svjetska znanstvena zajednica sedam je puta pesimističnija nego što je James Lovelock ikad bio. Razumljivo je da je taj preokret bio popraćen i konverzijom na ljevici, na određenoj ljevici posebno. Uglavnom, dok su znanstvenici tvrdili ono što je određenim ljevičarima išlo u prilog – da Boga nema, da je sve objašnjivo evolucijom, da ne postoji nikakav “duh” nego samo “materija”, da naša civilizacija postojano napreduje, da ćemo uskoro na Mars itd. –, određeni su ljevičari bili mahom okorjeli scijentisti ili barem simpatizeri.

Sada kad znanstvenici više to ne tvrde, i čak tvrde uvelike suprotno, određeni su se ljevičari bijesno okrenuli protiv nekadašnjih saveznika i autoriteta, optužujući ih za izdaju i šurovanje s Neprijateljem. Oni se pritom najčešće hvataju za Foucaultov pojam “biopolitike”, koji pretvaraju u mot d’ordre za žigosanje paklene sprege medicinara (i dalje svojevrsnih praktičnih oličenja znanosti kao takve) i političara do koje je na tajnovit način došlo. O zamašnosti tog obraćenja svjedoči činjenica da njegove tragove otkrivamo čak i u određenih ljevičara koji nikad nisu bili scijentisti, a fukoovci su postali tek nedavno i silom prilika. Tako na primjer, dok je još prije nekoliko godina na sva usta hvalio medicinsku profesiju zbog prakse genetskog inženjeringa i mogućnosti što ih ta praksa otvara, Sloterdijk sada osuđuje medicinare kao potencijalne “medikokrate” i ugrozitelje individualnih sloboda.

Jer zapravo se radi o individualnim slobodama, i ničemu drugom. One su postale novi fetiš određene ljevice.

Ta liberalizacija utoliko je značajnija što izgleda očituje glavnu nemoć ljevice općenito da proizvede diskurs – da se poslužimo jednom od njezinih kultnih riječi – koji bi bio javno relevantan. Nesposobna doprijeti do masa, nesposobna pokrenuti revoluciju, nesposobna čak i pružiti kritiku sistema koja bi bila upotrebljiva izvan sveučilišnih zidina, izgubivši i potporu znanosti, određena ljevica pronašla je posljednji bastion u obrani individualnih sloboda – diskursu koji je u dobra stara vremena bio njezin najgori neprijatelj, gori i od onoga ekstremne desnice. Ne čudi stoga da je ona u tome procesu izgubila svako razumijevanje i za koncept javnog zdravstva. Za koncept, naime, koji počiva u temelju institucija kao što su Crveni križ ili Liječnici bez granica, a koji danas nailazi na tako ozbiljnu kušnju.

Kad je moj djed, prijatelj i bliski suradnik Andrije Štampara, kasnije predsjednik Jugoslavenskog Crvenog križa, 1924. poslan od tadašnje javnozdravstvene službe Kraljevine Jugoslavije u Kraljevicu kako bi proveo program što su ga Štampar i on osmislili za suzbijanje malarije koja je izbila na otoku Krku i okolici, on vjerojatno nije bio provoditelj medikokratskog državnog terora u zametku. I neovisno o službenim ciljevima i postignutim rezultatima, njegov primjer, s bezbrojnim drugim primjerima, pokazuje da je ideja javnog zdravstva kompleksnija nego što nas žele uvjeriti određeni ljevičari. “Biomoć” je svakako pradrevna i temeljna realnost, ali u zdravstvenim projektima na djelu je oduvijek bila i suprotna moć – moć brige za drugog.

George Tooker
George Tooker

Liječnik koji odlazi u dobrovoljnu izolaciju na više-manje izolirani otok zaštititi ugroženo stanovništvo ne čini to nužno da, spašavajući “gole živote”, dodatno izolira njegovo stanovništvo kako bi ga se moglo bolje nadzirati, već možda upravo suprotno, čini to da ga izbavi među ostalim i od izolacije u kojoj se dotad nalazilo. Naravno, s pozicije određenih ljevičara, koji su se mahom prometnuli u cinike, svi koji vjeruju u to su neprosvijećene budale, koje u svojoj zaslijepljenosti ne primjećuju kako se njima manipulira. U najboljem slučaju, to su slabići koji nisu sposobni prigrliti ničeovsko učenje o amor fati i pomiriti se sa svojom “uobičajenom ljudskom smrtnosti” (Sloterdijk), pa ih treba naučiti kako da to učine prepuštajući ih dotičnom fatumu. (Osobno me taj stav neodoljivo podsjeća na onaj, “srednjovjekovni”, prepuštanja svega u ruke Providnosti i gledanja na pošast kao na Božju kaznu).

Ne želim time reći da su Foucaultove analize i pojmovi pogrešni ili nevažni ili nevažeći. Naprotiv. Ali su relativni i ograničeni, i opasno se njima služiti kao neupitnim istinama. Oduvijek, i mnogo prije kristalizacije koncepta javnog zdravstva u moderni i uopće prije nastanka moderne države, s tendencijom nadzora i prinude supostojala je i oprečna tendencija autentične socijalne brige za nemoćne, i sve ukazuje na to da su i u “predantibiotičko doba” mnoge zajednice organizirano brinule za svoje zdravstveno ugrožene članove, nemajući u cilju podvesti ih pod svoju pasku.

Ideja javnog zdravstva nikad se nije temeljila, pa ni u svojim neartikuliranim prapočecima, isključivo na poimanju zdravlja kao vrhunske i jedine vrijednosti očuvanja “golog života”, kao što autoritativno tvrdi Agamben, nego usporedo s time i usuprot tome i na poimanju zdravlja kao univerzalne vrijednosti, koja obuhvaća i treba obuhvaćati sve, a ponajprije najugroženije.

Idolizacija slobode svojstvena određenoj ljevici po svoj je prilici znak njezinog konačnog poraza, ali i još gore, zapravo je izdaja njezina vlastitog naslijeđa. To naslijeđe je, dakako, ono ovjekovječeno u glavnoj devizi Francuske revolucije, “Sloboda, jednakost, bratstvo”. Određena ljevica zadržava samo prvu riječ devize, ili joj u najmanju ruku daje središnje mjesto. Ali time izvršuje očitu uzurpaciju: središnje mjesto ne pripada slobodi nego jednakosti, koja vodi k bratstvu, kao spona koja povezuje početak i kraj, prvi korak i dovršenje. Devizu treba čitati u njezinu prirodnom redoslijedu slijeva nadesno. Sloboda je početak, prvi korak, preduvjet za ostvarenje jednakosti i bratstva.

Sama, odcijepljena, izolirana, sloboda je samo još jedan mot d’ordre, i borba za nju tada se neminovno svodi na borbu za vlastite privilegije.

Određeni ljevičari, koji često predstavljaju sebe kao novoprosvjetitelji i nastavljači tradicije Revolucije, zapravo su njeni izopačitelji, falsifikatori – predstavnici su onoga što je Charles Péguy još davno nazvao “intelektualnom partijom”, koja je izdala “mistiku Republike” u korist “politike” i njezinih mots d’ordre.

Treba shvatiti određene ljevičare, pa i biti milostiv prema njima. Njima su, štono riječ, sve lađe potonule. Oni se više nemaju ni za što primiti, ni za kakvu dasku osim te svoje slobodice, a i ona očito sve više popušta. Treba ih shvatiti i treba biti blag prema njima, pa i priznati im da u mnogočemu imaju pravo – na primjer kad upozoravaju na opasnost povratka autoritarizama koji bi se u datoj situaciji mogli prihvatiti kao nešto normalno, na opasnost “normalizacije izvanrednog stanja” – ali više ih ne treba slušati kao autoritete.

Njihovo je vrijeme, kada su oni bili autoriteti s utjecajem širim od svojih katedri, prošlo. Mene oni najviše podsjećaju na one kultivirane francuske pacifiste između dva svjetska rata koji su se suprotstavljali ideji rata protiv Hitlera u ime uzvišenih miroljubivih vrijednosti staroga svijeta – s kojim su 1945. i padom Vichyja i sami idejno propali. U svakom slučaju, određeni ljevičari više ne žive u zajedničkom svijetu, svijetu svih ljudi, jer su se samoizolirali od njega. I premda još katkad imaju pravo, i premda još ima onih koji im vjeruju, općenito govoreći njih su u ulozi utjecajnih autoriteta odavno zamijenili znanstvenici.

Svatko tko je upoznat s mojim tekstovima zna što mislim o znanstvenom kleru i scijentističkim dogmama. Ali u sadašnjim okolnostima i s obzirom na sve rečeno, i ovaj sam put sklon bezrezervno ponoviti s onom klinkom s Aspergerovim sindromom, čija mi se spontana reakcija na pandemiju, dok ona još nije bila pravo ni započela, i opet čini zrelijom, razumnijom, utemeljenijom, humanijom, a na kraju krajeva i prosvjećenijom od reakcija većine pametnjakovića s doktoratima iz humanističkih znanosti: “Ujedinimo se iza znanstvenika i stručnjaka.”

Marko-Marija Gregorić

Naslovna slika: Mirko Ilić

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More