Kultura je spala na sterilno igranje efektima

Kaledioskop je naziv igračke koja iskrivljuje svijet koji kroz nju gledamo čineći od njega neobičan simetričan uzorak. To postiže uz pomoć zrcala koja su postavljena u njezino cilindrično tijelo kroz koje gledamo kao kroz dalekozor. Razlamanje prizora u plohe s asocijacijama na cvjetove ili mandale koje se međusobno prožimaju, tonu jedna u drugoj i rađaju se jedna iz druge stvara efekt koji stvarnost svodi na apstraktni ornament. A, što bi bila bolja metafora suvremenog društva u kojemu je relativizam jedina temeljna vrijednost, zbog čega su svako znanje ili sud podložni dekonstrukciji, razlaganju, izokretanju i subverziji, negoli takva naprava. S jedne strane ona je oružje protiv dogmi, naučenih istina i nametnutih autoriteta, ali s druge i alat za uklanjanje bilo kakvih ideja stvarnosti i istine, kriterija, standarda, pa konsekventno tome i bilo kakvog utemeljenja razlikovanja dobrog i lošeg (gledano moralno, kvalitativno, pa i utilitarno). I sve to, kao i kaledioskop, kroz puku igru, to jest kroz korištenje jezika, alata ljudskog uma koji nam stvarnost može približiti i učiniti praktičnijom, ali i udaljiti zahvaljujući svojim potencijalima za manipulaciju.

Kada gledam neke izložbe suvremene umjetnosti, ponekad mi se čini da je postmoderni kaledioskop toliko izrezuckao ideju umjetničkog stvaralaštva na najsitnije konfete koji se bacaju u oči umornoj publici ne bi li je se zadivilo njihovim lepršavim šarenilom. Čisto sumnjam da je to bio razlog zbog čega je likovna umjetnica Ksenija Turčić svoju prostornu video instalaciju otvorenu u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu nazvala Kaledioskop, ali ona se u mnogome uklapa u takvo prilično površno shvaćanje ne samo umjetnosti, nego i novih tehnologija, pa i specifičnih mogućnosti izraza videa.

Ideja izložbe je u teoriji zanimljiva – pokazati na velikim projekcijama u interijeru Umjetničkog paviljona ono što se vidi kada iz iste točke gledamo njegov eksterijer, dakle na neki način dati Paviljonu staklene zidove. Kadrovi pretpostavljaju prolazak vremena, a i različite rakurse u različitim vremenskim uvjetima. Po kiši, snijegu, suncu, u doba Adventa, ili usred ljeta gledamo djelić grada između Tomislavca i Strossmayerovog trga. Korištenje historicističkog interijera Umjetničkog paviljona više je puta bilo poticajno za suvremene umjetnike, koji su svojim instalacijama na neki način stvarali most između sadašnjeg likovnog ukusa i onog iz doba kada je Paviljon u Zagrebu sagrađen, dakle kraja 19. stoljeća. I Petar Barišić i Duje Jurić i Ante Rašić i Mirko Zrinšćak (da spomenem samo neke suvremene umjetnike koji su svojim instalacijama nastupali u Paviljonu) računali su na arhitekturu te zgrade, poštujući je kao grandioznu infrastrukturu svojih ostvarenja, često posve suprotnih estetskih predznaka. Rad Ksenije Turčić zadatosti izložbenog prostora posve negira, omatajući ga u potpuni mrak što je opravdano potrebama videoprojekcija. Ipak, ono što umjetnicu zanima također je vezano za specifičan prostor u kojemu izlaže, odnosno sve ono oko njega, njegov urbani plašt neposrednog fizičkog konteksta.

Daleko od toga da su sve dosadašnje prostorno specifične instalacije u Paviljonu bile uspješne, no ova zapanjuje lijenošću svoje izvedbe. Poigravanje s pojmovima vanjskog i unutrašnjeg, kao i instancama tradicionalne, statične, slike i suvremene, dinamične, koja također (želi ukazati ova izložba) može praktički visiti na zidu, na papiru zvuči prilično obećavajuće, ali kada stupimo u Paviljon shvatimo zašto je za umjetnost dobra ideja zapravo sekundarna, a efektno obrazloženje umjetnikove intencije tek isprika za nemoć ostvarenja. Jedini dojam koji je postignut je onaj kakofonije.

Stavimo li na stranu divne i prepametne namjere igre pojmovima i percepcijom, riječ je o tehnološki i idejno posve inferiornim efektima, izlomljenim i čudno nabacanim, nakrivljenim projekcijama (od kojih je jedna čak simetrično dijagonalno izlomljena, razlog čemu zaista izmiče, ali nije ni važan u sveopćoj nepromišljenosti)  koje se u najboljim segmentima mogu mjeriti s turističkom razglednicom, a u najgorim (kojih je znatno više) s nekim neinspiriranim studentskim radom. Kiše, snjegovi i stražnjica konja Frangešova kralja Tomislava spajaju se u jednu zamornu masu koja ne fascinira vizualno uopće, a na jednoj izložbi kojoj je cilj sprovesti ideju inverzije vidljivog i nevidljivog, koja uzima ime od jedne optičke sprave i koja videom, dakle pokretnom slikom, obuhvaća golem prostor s pretenzijom inovativnog ovladavanja njime, vizualna fascinacija je itekako važna, odnosno ključna za njezino vrednovanje. Poput pravog kaledioskopa, ova je video instalacija tek igrarija, no nažalost ne ona koja će zabaviti posjetitelje, a čini mi se čak ni svoju autoricu, ostajući na razini neobvezujućeg kavanskog brbljanja.

I već je vjerojatno više vremena uložio čitatelj ovog kratkog prikaza, nego što je umjetnica potrošila na razmišljanje o svom ostvarenju. Šteta prestižnog zagrebačkog prostora, šteta kritičke pažnje i, dakako, šteta kulture, koja je spala na sterilno igranje efektima. Videoumjetnost zahvaljujući mogućnostima montaže, a posebno uz pomoć današnjih programa koji omogućavaju svakakve intervencije u snimku, može biti iznimno živahna i razigrana, pa čak i kada se odbace visokoumjetničke pretenzije i imperativi filozofskih i društvenih poruka. U njoj može zaživjeti ludički duh vašara na kojima su lokalni eksperimentatori zadivljivali publiku na prijelomu 19. i 20. stoljeća,  puštajući im neobične i duhovite filmove. Ova izložba ostavlja dojam da se autorica dosađivala pri njenoj izradi čak više od publike koju je izložila svojoj umotvorini. Ali, odavno je umjetnicima u Hrvatskoj bitno samo održati izložbu, odraditi je i staviti u svoju biografiju kakva god da jeste.

No više od izložbe koju ne smatram uspjelom rastužuje ono što se događa nakon nje. Mislim prije svega na medijsko makinalno reproduciranje suhih alklamacija. Kritičari tako pronalaze značenja i teoretske dubine potpuno bez strasti, poput otuđenih radnika na trakama koji s velikom vještinom, koja im je već prešla u refleks, sastavljaju svoj dio neke naprave i ne pitajući se više za njezinu krajnju svrhu – je li riječ o pegli za kosu ili djelu tenka. A nakon javnih lauda slijedi siktanje i okretanje očiju kolega umjetnika i odjednom hrabrih kritičara po kavama i pivama, po kavanama koje su, kako se čini, jedine naše platforme za slobodnu misao, neopterećenu diplomacijom međuljudskih odnosa, mrežama svih tih sitnih stvaraoca našeg provincijskog gradića uvjerenih kako sudjeluju u nečem velikom i važnom.

Feđa Gavrilović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...