Ikonoklazam devedesetih i dvijetisućitih: Rušenje spomenika NOB-e u Hrvatskoj

Ivan FijolićGovoriti o spomenicima NOB-e i njihovom rušenju nije i ne može biti niti ideološki niti politički neutralno, kažu Lana Lovrenčić, Rebecca McKay i Tihana Pupovac, autorice izložbe “Spomenici u tranziciji: Rušenje spomenika NOB-e u Hrvatskoj” koja je postavljena u Galeriji Nova.

Izložbu organizira kustoski kolektiv WHW (Što, kako i za koga) te Srpsko narodno vijeće, i to u sklopu dugoročnog projekta Početi najbolje što se može (Kako govorimo o fašizmu?). Kroz obilje dokumentarne građe i fotografije razorenih i, u najbolju ruku, zapuštenih spomenika diljem Hrvatske, izložba otvara pitanje zašto je došlo do masovne devastacije spomenika NOB-e.

Uništavanje tih kulturnih poveznica s bivšom državom, privuklo je pažnju široke javnosti kad je prije nekoliko godina vandalski, preko noći, eksplozijom odsječena glava Augustinčićevu spomeniku Maršalu Titu u Kumrovcu. Taj je događaj iz crne kronike potaknuo kipara Ivana Fijolića da u početkom godine u Laubi postavi izložbu Neo NOB kojom je intenzivirao pitanje odgovornosti za huliganstvo nad spomenicima NOB-a. (Najviše je pažnje tada pripala Fijolićeva “rekonstrukcija” poznatog Augustinčićeva Maršala, kojemu je na ramena posadio glavu – Jovanke Broz.) Ukupno je u proteklih dvadesetak godina pobrojano nešto manje od tri tisuće razorenih ili oštećenih spomenika NOB-e.

Izložba u Galeriji Nova ima tri cjeline: rušenje, reprezentacija i novi koncepti. Najzanimljiviji dio čine fotografije snimljene diljem Hrvatske: ponegdje su kipovi u javnom prostoru bili objekt iživljavanja, nemuštog razbijanja, neke su spomen-ploče divljački razbijene, neki su spomenici obrasli u travu i drač, nekim je statuama ratnih junaka NOB-e sprejem naslikano donje rublje. U ove su “kreativne” intervencije redovito upisane poruke mržnje, uvrijeđenosti, ruganja ili pak nemara.

– Pitati se tko je, kako i zašto rušio spomenike zahtijeva razumijevanje nasilnog razaranja socijalne stečevine Jugoslavije – radničkih prava i organizacije rada, javnog zdravstva i obrazovanja, javnog prostora i društvenih institucija, industrije i privrede. Prvaci ovog velikog nacionalnog svoju pažnju posvetili su upravo kulturi i umjetnosti, kažu autorice, napominjući da je rušenje započelo prije rata, već u ranim danima 1990. godine.

Ivan FijolićKasnije, velik dio spomenika srušen je na područjima na kojima se nisu vodili oružani sukobi, mnoge su uklanjale institucije lokalne vlasti, nemali broj je uklonjen ili devastiran nakon rata, a u posljednjih desetak godina ono što nije bilo srušeno ili uklonjeno prepušteno je propadanju.

– Režim koji je fetišizirao čistoću (nacije, jezika, kulture itd.) napravio je rez sa društvenim odnosima stvorenima u socijalizmu, kažu autorice, detektirajući ishodište razaranja i zaborava.

Novi državni ustroj napravio je i rez sa simboličkim reprezentacijama prijašnjeg režima. Zato i ne čudi da su se među prvima na meti ikonoklazma našili spomenici Narodno-oslobodilačke borbe.

– Na našim prostorima jedna je revolucija pojela drugu, kaže Branimir Prijak koji je za srodni projekt u Historijskom muzeju BiH fotografirao najslavnije spomenike revolucije u susjednoj državi.

Izložba – otvorena do 17. studenog – kroz tematske će diskusije tražiti načine obračunavanja s rastućim društvenim antagonizmima i sve glasnijim populističkim politikama koje otvoreno prizivaju fašizam.

 

Maja Hrgović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...