“Izdavači u Srbiji rade za čitatelje, a u Hrvatskoj za Ministarstvo kulture”

Igor Marojević
Igor Marojević… Energičan, balzakovski tip. Sve stiže, uvijek je u nekoj akciji, piše, prevodi uređuje knjige. Urednik je u, snobovski rečeno, najprestižnijoj srpskoj izdavačkoj kući Laguna čija izdanja dostižu naklade o kojima mi u Hrvatskoj možemo samo sanjati.

Ima neke vizije o premrežavanju hrvatskog i srpskog tržišta, pokrenuo je biblioteku u kojoj objavljuje pisce s prostora bivše Jugoslavije. Usput je, prema Jergovićevim tvrdnjama, majstorski preveo one najdeblje Bolanove romane, iako sam za sebe kaže da ne podnosi debele romane. Od Bolana najviše cijeni kratki roman Čileanski nokturno.

Razgovor s Marojevićem do kasnih noćnih sati vodili smo u zagrebačkoj birtiji “Mali grad“ neposredno nakon promocije Marojevićeg romana Shnitt objavljenog u Knjigomatovoj biblioteci. Između ostalog, dotakli smo se i gorućih problema hrvatskog, književnog tržišta, a tema Marojevićevog romana Shnitt poslužila nam je kao dobra podloga za razgovor o odnosu Hrvata i Srba i o tome kako su Hrvati u NDH imali izuzetno povlašten tretman u Zemunu gdje im je ustaške uniforme čak došao izrađivati Hugo Ferdinand Boss!

Na početku romana Shnitt napominjete da se kao autor odričete svih ideoloških stavova iznesenih u knjizi? Pojasnite nam to malo i okvirno nas upoznajte s temom romana.

U doba o kojem pišem u Schnittu, dakle 1941-1944, Zemun je pripao Nezavisnoj državi Hrvatskoj no lokalni nemački funkcioneri su koristili srpskohrvatske napetosti da otežavaju konačnu predaju grada NDH. Tako se došlo do vrlo specifičnog odnosa u kojem su Hrvati bili zvanično povlašćeni u Zemunu, ali to – bar što se tiče centra varoši – nije bio slučaj i u praksi, u kojoj su Srbi bili brojčana većina a Nemci suštinski povlašćeni. Želeo sam da prikažem neku vrstu napetog multikulturalizma, gde je u Zemunu tog vremena bilo manje ubistava nego u valjda svim gradovima NDH i drugih, sličnih država. Naravno, okosnica tog multikulturalizma bio je strah od drugoga, a ne tome obratna prosvećenost.

Kao građansko lice, pristalica sam dotične ideologije ali kao prozni i dramski pisac želim da uperim najjače moguće svetlo na njene nedostatke. Uostalom, multikulturalizam je, u smislu ideologija koje ono ispituje, i jedna od dveju osnovica mog petoknjižja u nastajanju pod naslovom Etnofikcija, u koju sem Schnitta od objavljenih romana spadaju i Žega i Majčina ruka. To se može videti i po delu naslova, “etno-“, što pak s druge strane znači i: etnocentrizam.

Iz ovog odgovora dobivam dojam da je Shnitt čak više pisan za Hrvate nego za Srbe…

S obzirom na to da tematizuje jedan fragment, šnitu NDH, da. Međutim, smatram da je ustaški pokret, kao ekstremna, patološka reakcija na brojne srpske političke greške u Kraljevini SHS i prvoj Jugoslaviji, i bitno srpsko saznajno pitanje, u smislu: do čega sve možemo dovesti sopstvenom bahatošću, bez obzira na to što naša krivica ni izbliza nije srazmerna posledicama? Da je NDH bitno srpsko saznajno pitanje, uostalom, pokazali su svi oni nacionalisti kojima su, devedesetih, dok su veličali srpstvo usta bila puna Nezavisne države Hrvatske, a da su prećutali da nam je ta tvorevina bila pod nosem: u Zemunu.

Urednik ste u najuspješnijoj srpskoj izdavačkoj kući Laguna. Kakva je vaša percepcija hrvatskog i srpskog tržišta knjiga, razmjene autora? Ima li nade da se hrvatsko i srpsko tržište ikad isprepletu na sretan način?

Strukturni problem vidim u tome što u Srbiji postoji tržište knjige više okrenuto čitaocima, a u Hrvatskoj više Ministarstvu kulture. Naime, po mom uvidu, u vas cene diktira pre svega potreba izdavača da opstanu putem državnog otkupa, zato su po oko tri puta one više nego u Srbiji. Dok god politika cena u Srbiji i Hrvatskoj bude toliko različita i u tom smislu ne bude uspostavljen elementarni paritet, teško da će moći da se ponovo uspostavi zajedničko tržište koje bi valjda trebalo da nam svima bude primarni interes. Budući da sam dobrim delom realpolitičan, ovo ne kažem ni zbog kakve jugonostalgije, nego iz proste računice.

Do Hrvatske je odjeknula vaša nedavna izjava da je u Srbiji književnost bolja nego književna kritika. Imate li možda osjećaj da u Hrvatskoj stvar stoji bolji s književnom kritikom? Imate li neka pozitivna očekivanja spram hrvatske književne kritike? Sad kad je vaš roman doživio i svoje hrvatsko izdanje…

U Narodnoj biblioteci Srbiji ove godine je održana tribina povodom Svetskog dana knjige, na kojoj sam nastupio sa kolegama Anom Ristović i Dejanom Stojiljkovićem, koji je tom prilikom citirao moju tvrdnju da je u Srbiji književnost bolja nego književna kritika. To je zainteresovalo novinarku Melihu Pravdić, koja je pozvala u emisiju Drugog programa Radio Beograda “Sporovi u kulturi“ književnu kritičarku koja je trebala da objasni da je ta moja tvrdnja besmislena, i moju neznatnost. E-novine su našle tu polemiku, ili bar njen veći deo, dovoljno zanimljivom da je prenesu, pa su onda to učinila i dva zagrebačka portala. Više o tome ne bih, koga zanima nek ode na Knjigomat, E-novine ili Booksu koja je prenela digest polemike. Što se tiče eventualnog odjeka na Schnitt u hrvatskoj kritici, primećujem da se kod vas nažalost sve manje piše o knjigama, pa su moja očekivanja razumna.

U Schnittu ste prikazali odnos Hrvata i Srba u periodu od 1941. do 1945. godine. Kakav je taj odnos danas u odnosu na period Drugog svjetskog rata?

Mislim da su Srbi tada u odnosu na Hrvate imali, summa summarum, veći politički i moralni kapital, a da je u poslednjih dvadesetak godina situacija obratna. Kao što Srbi posle Drugog i, naročito, Prvog svetskog rata nisu umeli da mudro i suptilno koriste taj kapital, čini mi se da danas Hrvati ne umeju da mudro i suptilno koriste svoj. Govorim u globalu. Kao što bi se neutralan čovek čudio srpskoj bahatosti naročito u Kraljevini SHS i prvoj Jugoslaviji, tako mu ne bi bilo baš najjasnija količina ozlojeđenih ispada u Hrvatskoj po kojima bi se zaključilo da nisu Hrvati pobedili u ratu devedesetih nego Srbi. Razume se, postoje tu bitne razlike, ali u centru Zagreba i Istri lično se osećam uvek kao kod kuće. Nadam se da ni mojim zagrebačkim prijateljima nije loše kada me na ovaj ili onaj način posete u Zemunu, a pritužbe nisam čuo.

Kao urednik veoma čitanih knjiga, koliko sami mislite o čitatelju dok pišete vlastite romane?

O čitaocu razmišljam onoliko koliko mi je potrebno da moje rečenice budu razumljive na prvom nivou, bez obzira kakvo saznanje na drugom nivou čitanja nude. U tom smislu sam prihvatio duh vremena, te su nove verzije Žege i Schnitta, jedna kod Lagune a druga u izdanju Knjigomata, znatno manje hermetične u odnosu na njihove verzije iz 2004. odnosno 2007. godine. Inače bi se bez uplitanja u neke finese moglo reći da pišem za individualce, ali i da pišem o individualcima kada ih kolektiv ugrožava, što je slučaj gotovo uvek ali je to najizraženije u ratu.

Na primer, Schnitt je toliko nadideološki da su verzije onog što se dešavalo u Zemunu u Drugom svetskom ratu, ali i privatne ljubavne priče u njemu koje su često multikulturalne, ispričane iz više ideoloških uglova, kao parodija raznih vrsta novinskih napisa komunističke, ali i nacionalsocijalističke, ustaške, četničke i izmišljene, socijalnacionalističke provenijencije. Na kraju, ako moja proza nudi ikakvo etičko ohrabrenje, ona uliva čitaocu etičku volju za individualizmom.

Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...