Iggy Pop i ”Free”: Opušteno starenje

Dobio sam majicu, u tri boje bojenu

Nakon turneje za album ”Post Pop Depression”, najambiciozniji i najuspješnije realizirani samostalni album u više od dva desetljeća, Iggy Pop je, sasvim očekivano za nekog tko je prevalio sedamdesetu, osjetio fizičko i kreativno zasićenje. Njegova intrigantna, često neujednačena diskografija naučila nas je da u takvim situacijama Iggy uvijek bježi u svoje drugo ja, ono koje mu stoji na osobnoj iskaznici – James Newell Osterberg.

Snimljen uz pomoć gitaristice Noveller i trubača Lerona Thomasa, “Free” je miljama udaljen od pažljivog rekreiranja suradnje s Bowiejem na ”The Idiot” uz pomoć Josha Hommea, koje je obilježilo prethodnika. Umjesto toga, Iggy još jednom otkriva svoju mekšu, uvjetno rečeno šlagersku stranu. Slično kao “Avenue B” (1999.) i “Préliminaires” (2009.), u pitanju je album koji predstavlja jazzom obojen barski pristup prošaran recitatorskim dijelovima. Slušatelji navikli na njegovu divlju ”Stooge” personu mogu ostati iznenađeni takvim stilskim odabirom. No Pop, koji ovdje čak i uglazbljuje jedan neobjavljeni tekst Loua Reeda, svoje vokalne i tekstualne nedostatke nadoknađuje jedinstvenim šarmom i karizmom zbog kojih ga je lako voljeti, čak i kad je nepotrebno vulgaran kao u posveti internetskoj pornografiji u ”Dirty Sanchez”.

Osim navedenog, “Free” ističe još jednu Iggyjevu vrlinu – pronalazak suradnika koji znaju nadopuniti i naglasiti njegov stil. Sa svojim preciznim retro fetišizmom, Homme je bio sjajan izbor za obilježavanje definitivnog kraja The Stooges (nakon smrti bubnjara Scotta Ashetona i saksofonista Stevea Mackaya) svjesnim pozivanjem na legendarni i utjecajni samostalni prvijenac. Eksperimentalna gitaristica Sarah Lipstate i trubač Leron Thomas su pak glazbenici koji svoje instrumente tretiraju raznovrsno i eklektično, često onkraj njihovih tradicionalnih uloga i mogućnosti. To ovdje dolazi do izražaja čak i u vrlo konciznim dva i pol ili trominutnim formatima. Takva umjerena zvučna ekscentričnost omogućuje Iggyju da se odmakne od bazičnog hard rocka, koji je obilježio veći dio njegove samostalne karijere u osamdesetim i devedesetim, pa čak i prvi povratnički album The Stoogesa “The Wierdness” (2007).

“Free” podsjeća na Bowiejev “Blackstar” u odbacivanju rock instrumentalizacije, načina života i klišeja u korist pseudojazz instrumentalizacije koja, filtrirana kroz suvremenu optiku, namjerno priziva njegove zaboravljene korijene u beat poeziji. Još jedna očita poveznica je pomireni, vrlo svjestan pristup starenju i smrtnosti. Premda je daleko od sjajnog tekstopisca, Iggy Pop precizno sažima sentiment čitava albuma preko delikatne gitarske zvučne slike u izvedbi Noveller u završnoj ”Dawn”.

Because the dark is like a challenger

And he will point out the sore point

The wanting point

In my stage of the game

He’ll point out memories

Basic, basic memories

The few moments that make life any fucking good

And he’ll put those in my face

In the dark

If all else fails‚ it’s good to smile in the dark

Love and sex are gonna occur to you

And neither one will solve the darkness

Ta razina pomirenosti s životom koji prolazi reflektirana je u naslovnici albuma na kojoj Iggy izlazi iz oceana u sumrak, ali i u nedavnom sjajnom eseju Amande Petrushic iz New Yorkera  u kojem se, između ostalog, opisuje njegov rigorozni ritual prije nastupa.

U svojih pola sata, album na koncu ipak ostavlja daleko opušteniji i manje fatalistički dojam nego “Blackstar” ili “You Want it Darker” Leonarda Cohena. Ne samo zato što se čini da Iggy još ne misli umrijeti, nego zato što se od “Fun House” preko “Raw Power” i “Lust For Life” do “Ready to Die” iz 2013., u njegovoj samostalnoj i karijeri s The Stooges, oduvijek provlačio taj neumitni, nihilistički osjećaj kraja. Čini se zato logičnim da sad kad mu se konačno približio, djeluje smirenije i lišeno mladenačke želje za brzim sagorijevanjem, koja ga je proganjala veliki dio karijere.

”Free” možda nije njegov posljednji album, vjerojatno nije ni definitivni smjer i možda za godinu-dvije uslijedi još jedan hard rock album. No, sve na njemu sugerira sliku autora koji je napokon pokopao uspomene na mlađeg sebe i prihvatio činjenicu da i budalaši imaju rok trajanja, čak i onda kad ga sami ne određuju.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More