Ideali, bunt i eksplozije duha 68′, a u nasljeđu povlačenje i letargija

Prošlo je pedeset godina od društvenih događanja koja je, posve prigodno, pratio vrlo poseban i prepoznatljiv soundtrack. Kraj šezdesetih godina XX. stoljeća obilježile su ”mini revolucije”, lokalizirane eksplozije pokušaja dokidanja nepravdi, rata i mržnje, a utjelovljenja ideala – odnosno utopija, rekli bi cinici.

Glazba koja je pratila ta događanja snažno je utjecala na modernu popularnu kulturu, koja i danas nosi i neprestano reinterpretira obilježja tog vremena. Postoji li uostalom danas netko tko ne prepoznaje mnoge prve taktove pjesama nastalih 1968.? Ima li onih koji ne znaju da je iz tih pokreta, slobodarskih i antiratnih, proizašao i tadašnji duh koji je oslobodio takav šareni kreativni zamah? No, povijest će pokazati da je hipijevska iskra bila samo kratki bljesak, zapamćen, ali nedovoljno moćan da zapali veće požare promjena, a počeo se gasiti već te ”revolucionarne” godine.

U drugoj polovici šezdesetih mladenačka kontrakultura pomalo postoje srednja struja, u prvom redu u Velikoj Britaniji i Americi. Glas generacije baby boomera u SAD-u počeo je jačati nabujalim prosvjedima protiv rata u Vijetnamu, borbom za rasnu ravnopravnost kojoj je ubojstvom Martina Luthera Kinga nanesen ozbiljan udarac te, u nešto manjoj mjeri, borbom za ravnopravnost spolova i manjinska prava. S europske strane Atlantika, studentski prosvjedi javljali su se u Francuskoj, tadašnjoj Čehoslovačkoj i Njemačkoj, gdje su mladi aktivisti bili nositelji bunta protiv kapitalizma, odnosno komunističkih režima.

Gledano kroz pop-kulturnu prizmu, nakon šarenila kalifornijskog ”ljeta ljubavi” 1967. i psihodeličnog pokreta koji je te godine doživio vrhunac s albumima poput ”Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band” The Beatlesa, ”Piper at The Gates of Dawn” Pinka Floyda i ”Surrealistic Pillow” Jefferson Airplanea, rock-glazba već 1968. započinje polagani povratak na zemlju. Taj bazični pristup rock-glazbi doduše nije trajao dugo jer je početak sedamdesetih ponovno uveo druge, zamišljene svjetove u vidu neoklasičnim ekscesom obojenog progresivnog rocka te mistično-mitoloških narativa jednog od najvećih rock-bendova prve polovice sedamdesetih, Leda Zeppelina.

Te 1968. prizemljenje nije očito samo u oštroj satiri kalifornijskog pokreta ”flower power” na ”We’re Only in It for the Money” Franka Zappe i njegovih The Mothers of Invention, nego i na ”Beggars Banquet” Rolling Stonesa na kojem su ekspresno napustili ne baš najbolje prihvaćeno psihodelično eksperimentiranje s prethodnika ”Their Satanic Majesties Request”. Uz sedmominutni komad samba bluesa kao podloge za Jaggerovo prepričavanje povijesnih i recentnih događaja iz perspektive Vraga, dobro poznati ”Sympathy for the Devil”, album zaokružuju eksplozivna ”Street Fighting Man” te naizmjence iskrena i sarkastična oda ”običnom” čovjeku ”Salt of the Earth”.

Mrak koji se u nekoliko navrata javlja na ”Beggars Banquet” poprimit će dodatne dimenzije na sljedećem albumu ”Let It Bleed”, naslutiti preranu smrt gitarista Briana Jonesa i tragične događaje na besplatnom koncertu u Altamontu 1969., koji se s ubojstvom Sharon Tate smatra početkom kraja kratkotrajne, percipirano idilične, hipijevske ere.

Dok su Stonesi pogodili atmosferu trenutka agresivnim, izravnim tonom kakav im je uvijek i najbolje pristajao, The Beatles su objavili ”Revolution”, u kojoj ideju nasilnih promjena dočekuju sa zamjetnim skepticizmom te su obasuti kritikama radikalnijih krugova. Nedostatak osjećaja za eksplozivnost trenutka ne čudi ako se zna da je većina legendarnog ”Bijelog albuma” nastala tijekom tečaja transcendentalne meditacije u Indiji, a rezultat je ne samo nevjerojatno raznolik i zanimljiv set pjesama, nego jedan od najboljih dvostrukih albuma u povijesti, do danas savršen nacrt za sve one s ambicijama izdavanja kompleksnog epskog albuma.

Drugi ”revolucionarni” dvostruki album 1968. bio je ”Electric Ladyland” Jimi Hendrix Experiencea, ujedno i posljednji studijski koji je Hendrix snimio s basistom Noelom Reddingom i bubnjarom Mitchom Mitchellom. Za razliku od konciznih, psihodeličnim popom ozračenih prethodnika ”Are You Experienced” i ”Axis: Bold as Love” iz 1967., ”Electric Ladyland” predstavio je Hendrixa ne samo kao genijalnog gitarista i zvijezdu u usponu, nego i kao kompletnu autorsku ličnost. Preuzevši ulogu producenta, Hendrix je potpuno prihvatio ideju o ”studiju kao instrumentu”. Pritom je u glazbu inkorporirao niz elemenata afroameričkih formi poput funka, soula i RNB–ja, a tu je fuziju kasnije odveo do zvukovnog ekstrema na ”post-Experience” izdanju ”Band of Gypsys”.

Bez obzira na naznake korjenitih promjena i relativno mlak prijem albuma The Doorsa ”Waiting for Sun”, Jefferson Airplanea ”The Crown of Creation” i The Grateful Deada ”Anthem of the Sun” kod tadašnje kritike, psihodelija je 1968. i dalje bila prevladavajući trend u rock-glazbi. O tome svjedoče i neočekivane, utjecajne i kultne fuzije s njuorlinškim RNB-jem poput ”Gris Gris” Dr. Johna ili američkim i britanskim folkom čiji su predstavnici ”The Notorious Byrd Brothers” The Byrdsa, ”Sweet Child” Pentanglea ili ”The Hangman’s Beautiful Daughter” The Incredible String Banda.

Svijet soula, koji je uvijek bio zapaženiji po jakim singlovima, negoli zaokruženim albumima, u 1968. obilježili su pak moćna, dojmljiva ostvarenja ”Lady Soul” Arethe Franklin te ”The Dock of the Bay” i ”The Immortal Otis Redding”, dva posthumna izdanja kralja soula Otisa Reddinga, koji je u prosincu 1967. poginuo u zrakoplovnoj nesreći. Amalgam popularnih formi ”bijele” i ”crne” glazbe označio je album ”Cheap Thrills” Big Brother and the Holding Company, najviše zbog toga što je njihova izražajna, soulom inficirana pjevačica Janis Joplin izrazito odudarala od zvuka ostatka bendova sa psihodelične scene San Francisca.

No ako jedan album istodobno potpuno odudara, ali i potpuno utjelovljuje ne samo 1968., nego i njezin utjecaj na daljnje događaje, onda je to ”Astral Weeks” Vana Morrisona. Enigmatično, izrazito osobno, folk rock remek-djelo preskočilo je revolucionarnu i avanturističku prirodu društvenog trenutka te dalo naslutiti izolacionističku i elegičnu prirodu svijeta koja će tek doći. Taj album i njegov autor kao da su naslutili letargiju koja će nakon bljeskova energije s kraja šezdesetih ne samo zahvatiti generaciju baby boomera, nego i sve nadolazeće generacije koje će se mahom povući dublje u sebe, daleko od komunalnog naboja koji je obilježio razdoblje šezdesetih.

Karlo Rafaneli

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...