“Iako se nismo prvenstveno bavili emocijom, emocija je ono što gledatelji prepoznaju”


Foto: Marin Gospić
Love will tear us apart i Boys don’t cry dva su dijela trilogije koja smo mogli vidjeti petog dana na pozornici zadarskog kazališta lutaka u sklopu Zadra snova.

Ovo je plesna predstava potpisana: koncept: Saša Božić, koreografija: Saša Božić i Petra Hrašćanec, izvode: prvi dio: Petra Hrašćanec, a drgi dio Petra i Marko Jastrevski.

Plesne predstave smo navikli gledati na Zadru snova i termin Novo kazalište već na spomen asocira na fizički teatar, eklektizam, ispitivanje, konceptualno, eksperimentalno.

Ova predstava minimalizira takve postavke modernog. Ona se bavi plesom prvenstveno i to ne u hijerarhiji misao – ples – recepcija već ples – misaoemocija. “Afirmirati ples kroz sve što on može biti”, rekao je Saša Božić u razgovoru nakon predstave.

Svaki kontekst kroz koji iščitavamo priču što se gradi iz pjesme u pjesmu naš je vlastiti kontekst nastao tijekom gledanja predstave u komunikaciji plesača, plesa, glazbe i nas. Ne s tendencijom da istražuje neko psihološko ili fenomenološko kolektivno stanje, Petra plesom artikulira individualan način koji svi razumijemo. Kroz pjesme koje smo slušali ili ih slušamo ona ples postavlja i vraća u bazičnu poetiku plesa. Ples kao fenomen ljudske prirode i tijela da reagira pokretom na ritam, na misao, na zvuk, na zapamćeno, proživljeno. A to imamo svi, a ne samo plesačica koju smo gledali i utoliko ova predstava izbjegava kliše.

Na relaciji povezivanja s publikom iskorišten je neposredan kontakt obraćanja i ples koji nije virtuzno tehnički savršeni umjetnički pokret podignut na pijedestal udivljenja spram savršenog umjetnika već ples koji zove na komunikaciju, koji je intiman, opušten. Pleši kao da plešeš samo za sebe, rekla je. Svime što su plesači tijekom predstave rekli provučena je rešetka priče što cijelu otplesanu playlistu drži na okupu i daje sadržaj koja se referira i na emotivni i na psihološki i na socjalni kontekst. Za koga plešemo, izvodimo, prikazujemo, koji je to trenutak na koji reagiramo pokretom i što nas vodi da plešemo dalje bez obzira isplesavamo li emociju ili smo zaleđeni situacijom koju pokušavamo shvatiti.

Kako priča raste od Joy Division preko Toxidomoon, Oasis, Joan Baez i dalje tako i gledatelj upliće vlastito iskustvo i na taj način sudjeluje u umjetničkom procesu: plesač ples publika. “Iako se nismo prvenstveno bavili emocijom, emocija je ono što gledatelji kroz tri godine koliko predstavu izvodim prepoznaje”, rekla je Petra.

Možda zato što gledajući ovu predstavu mozak nije opterećen dešifriranjem značenja iskustvo slobode i radosti plesa lako prelazi, ponekad nepremostivu, putanju od izvođača do gledatelja.

I dok u prvom dijelu Love will tear us apart izvođačica izvodi plesne numere na odabrane ljubavne pjesme muških autora, drugi dio Boys don’t cry istražuje naslijeđe žeskih kantautorica 60-ih godina, dijelom pjesme koje su nastale u valu protesta i aktivizma. Spoj ovih u dramaturgiju ugrađenih suptilnih elemenata, poetike plesa kao elementarnog ljudskog fenomena, kolektivnog pamćenja urbane generacije odrasle na rock and rollu i iskustvima koje prisjećanje, osjećanje, komunikacija, umjetnost kao proizvod, pitanje vlasništva, slobode, motiva, naguća rezultirao je odličnom predstavom koja me podsjetila na jedan zadarski grafit koji kaže “ako želiš biti sretan, budi!” to sam i ja pomislila gledajući predstavu. Ako želiš plesati, pleši! Jednostavno.

Staša Aras

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...