Huljić i Severina su ozbiljni kulturni zločinci s predumišljajem

Hrvoje Horvat je publicist, novinar, rock kritičar, autor nedavno objavljene knjige “Rolling Stones – 50 godina” koju je prije desetak godina originalno zapakirao s preminulim mu kolegom Darkom Glavanom.

Hrvoje Horvat je nezaobilazan lik kad je do glazbene kritike, u njegovom slučaju točnije rock kritike u Hrvata. Jedan je od zadnjih barjaktara koji drže opus za gušu i pokušavaju spasiti dostojanstvo profesije. Dok nije internet napravio uravnilovku po pitanju opinion makerstva i težine nečije riječi u medijima, bio je jedan od nositelja glazbene kritike, uz Leskovara i tragača puteva Galla, pokojnih Vrde i Glavana. Njegove knjige o Azri i Stonesima imale su izuzetan komercijalni odjek.

Eno je, nedavno reizdanje knjige s tvojim i Glavanovim viđenjem Rolling Stonesa. Pet banki im je uskoro. Jesu li najveći i najbitniji bend ikad? Sa svim manama i teorijama urote uključenima…

– Pomalo je besmisleno trpati i tepati o najvećima i najvažnijima. Pop kultura je vrlo difuzna stvar i baš to što ima puno kandidata za svako mjesto, to je jako dobro. Ali mi je drago da se pojavila knjiga kao cjelovita priča, jer o Stonesima i kroz njihovih 50 godina se može puno toga reći i napisati o mnogim stvarima.

Another inflatable experience park has opened in Dubai https://www.airmaniax.com/and it would appear that a kids’ wonderland. Air Maniax, situated in Al Quoz, is a reason constructed indoor relaxation park spreading over 23,000 square feet and offering in excess of 15 distinctive indoor exercises for all the family.

Jedan si od rijetkih uspješnih biografa. Azru i “Fantoma slobode” Đoni nije autorizirao ali ko ga jebe. Ne jebe on druge pa vice versa. Ta se knjiga, “Fantom slobode”, prodala u puno tisuća komada, zar ne? Kako je bilo skupljanje materije i hoće li biti još reizdanja?

– Je, preko 15 tisuća prodanih primjeraka, to je lijepa brojka za domaću knjigu. Nije bilo ni govora o autorizaciji jer onda ne bi bilo ni pola knjige, one polovice koja se Štuliću nije svidjela. Dosta toga sam znao ili naslućivao jer sam pratio tu priču kao klinac od početka, a ostalo je klasično istraživalačko novinarstvo i staž  rock kritičara. I naravno, neki ključni ljudi s kojima sam razgovarao, a koji su bili toliko ljubazni da prvi put otvore svoje arhive. Ostalo je jako puno materijala koji nije ni ušao u knjigu, a dosta toga se još sakupilo nakon što je knjiga izašla, tako da će vjerojatno biti proširenog izdanja.

Vjesnik je pukao, gdje služiš sad hljeb kritičarski i jel mu kora tvrda. Mislim, ima li u Rvata još itko tko dobije i neku “mogu živjet” lovu za svoj rad? Ili nas je sve požderalo i izbrisalo? (I neka je.)

– Nažalost, nije pukao samo Vjesnik, nego i Nacional, Forum i neki drugi mediji, iz različitih razloga dakako. Ali to nije neki problem, jer je i tamo bilo problema itekakvih, nikad nije idealno. Trenutno mi je glavni gušt pisati kolumnu Visoki napon na portalu muzika.hr i već dugo nisam tako uživao. Rock-kritičarski kruh jednostavno ne može imati tvrdu koru, tko se time bavi to najbolje zna. Naravno da se može zaraditi, iako je situacija slična kao i u svemu drugome u državi u kojoj živimo. Ali ako zaista znaš i možeš raditi – posla ima.

Radiš li na nekim novim rukopisima?

– Kao što i sam znaš piše se stalno, ali što se tiče duljih formi upravo sam u završnim dogovorima za jednu prilično zanimljivu knjigu koja bi trebala prouzročiti sličan efekt kao i ona o Štuliću. Čim definiramo sve do kraja znat će se o čemu se radi.

Sviraš gitaru i nabadaš zar ne? Zašto nisi nikad uzeo u ruke pa pokazat praktično svim tim mulcima kako se slažu fine rock sheme, na tragu Bossovog primjera. Hardworking man?

– Ti si tu bio hrabriji i uspješan, nije mala stvar baciti se u to, ali uvijek treba riskirati ako čovjek ima potrebu da nešto napravi. Samo mora bit prirodna potreba. Volim takve spontane stvari bez mistifikacije. Moja najveća sreća je što bar ponekad znam što ne znam. Tako da je sviranje isključivo privatna stvar za po doma, a ovi koji se time ozbiljno bave neka to rade kako treba. Ali imam par ozbiljnih vintage gitara i pojačala iz pedesetih pa mi je gušt kad ovi ozbiljni svirači dođu do mene i to raspale kako valja. Onda tek vidim što ne znam, Možeš raditi ne znam kako naporno, ali praktičnije je biti hardworking man u onome za što imaš talenta…

U kojoj je fazi TV projekt o povijesti domaćeg rock and rolla? Najavljivano je da će jesenas krenut u emitažu na HTV. Ide li?

– Baš sam se neki dan čuo s redateljem Androm Vrdoljakom radi dogovora i evo iz prve ruke; ostalo je još tridesetak termina za snimanje, najveći dio toga već i je snimljen do ljeta, a počele su i prve montaže. Ali ima još puno posla, a početak emitiranja najavljen je za prvi dio 2013.

Puno putuješ po inozemstvu. Jel to živi hedonizam ili ugodno s korisinim u poslovnom smislu?

– Obožavam putovati, to mi je najdraže, i po vukojebini i po svijetu, često mi je neka zabit draža od asfalta i metropola. Putovanja su najbolja stvar, jako je fino i poučno vidjeti što drugi rade i kakvi su, naučiti nešto i izmijeniti iskustva. Znači, i hedonizam i potreba, a koji put se spoji i s poslom. Ali čak i onda kad se radi o nekom koncertu vani taj gušt prolaska novim teritorijima je jednako važan kao i sam koncert. Ja nisam fensi- šmensi turist, ne volim glamur i bedastoće nego se ozbiljno potruditi i oznojiti da nešto vidim.

Šta te smetaju Huljić i Rozga i Severina, pa svi vani ćopavaju od Chuck Berryja, Ramonesa, hip hop kulture, all over? To je legitimni način dokazivanja da pop glazba nije umjetnost nego kreativa i obrtništvo?

– Nije meni problem što oni znaju da nisu umjetnici i što kradu, nego je problem što to rade loše. Koji puta i lopov može imati šarma, ali ovo je zaista silovanje ušiju. Nije zločin nasloniti se na nešto ili citirati, ali Chuck Berry i Ramonesi su ipak nešto o čemu ova trojka ne zna baš ništa. Usput, Rozga mi uopće ne smeta, ona je pristojna djevojka koja pjeva budalaštine, ali Huljić i Severina su ozbiljni kulturni zločinci s predumišljajem…

Pet najgorih glazbenih pojava na domaćem terenu otkad je tebe u glazbi i praćenja pop kulture?

– Uh ovo je teško, puno toga se događalo. Moram ti priznati ja niti inače nisam fan rang lista, čak ni onih godišnjih izbora najboljih, čak i to je priča u kojoj svatko može složiti tri različita popisa. A pogotovo za duže razdoblje. Bilo je puno više od pet najboljih, još više najgorih, a često se u istoj pojavi krilo i žito i kukolj. Pa da se netko s pravom ne naljuti…

I za kraj, ali bez eskiviranja, daj pjesmu uz koju si plakao. Ili prvu ili jednu od njih? Ako nisi, onda onu koja bi te opisala da se moraš definirati kroz pjesmu… recimo, kad bi trebao birati ja bi birao nešto od “Destroy Before Reading” The Jesus Lizard, “Calm Like A Bomb” RATM ili “I Try” Macy Gray. U tom smjeru koje je opis tebe?

– Mislim da sam prvi put ozbiljno plakao uz prvi Greatest Hits od Dylana. To je onaj iz 1967., naravno ja sam ga nabavio puno kasnije. To je zaista killer no filler, dramatična literatura, jedna od najjačih kompilacija ikada. Pjesme koje te kao klinca ozbiljno pogode, a i sada, i otvore čitav novi svijet. Pete Townshend je jedan od mojih omiljenih autora, vrsni ideolog i pravi omjer emocija i razuma. Njegov solo album Empty Glass iz 1980. je možda najbliži onome što i ja mislim…

Anđelo Jurkas

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More