Hrvoje Hiršl: “Vizualno je nusproizvod koncepta i smatram da nema preveliku vrijednost”

Hrvoje Hiršl umjetnik je kojeg sam upoznala prije otprilike 6 godina na jednoj radionici o organizaciji kulturnih institucija koja se odvijala u Studentskom centru Zagreb i Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Ne sjećam se točno imena naših voditelja radionice, ali radilo se o dvoje nizozemskih umjetnika i profesora koji su zbilja došli naoružani hrabrim idejama i četverodnevna radionica me je kao tadašnju studenticu veoma zainteresirala. Jedini problem radionice bili su njihovi polaznici, od onih tipičnih zanovijetala koji stalno tvrde kako u Hrvatskoj ništa nije lako napraviti i da je cijela država jedan veliki korupcijski skandal do drugih kolega koji su malo podrugljivo gledali na pojedine «revolucionarne» ideje koje su bile opisane kao prezapadnjačke za naše prostore, štogod to značilo.

U toj našoj maloj ekipi polaznika gdje je glavna parola «Sve to zvuči super, ali to naši ljudi neće, daleko smo mi od toga…» naši voditelji su nas pokušavali odgurnuti od tog pesimističnog pogleda ne shvaćajući zašto se stalno vraćamo na iste postulate društva koji ne moraju biti nužno zadani za razvijanje jednog programa. Iako bi Krleža tada slobodno mogao ispisati još jednu lamentaciju Valenta Žganca, u jednom je trenutku situacija počela ići drugim smjerom kada su nas voditelji podijelili u manje grupe gdje sam se ja našla u društvu s medijskim umjetnikom Hrvojem Hiršlom.

Hrvoje je jedan od umjetnika čiji me način razmišljanja i savršeno elaboriranje misli odmah oduševilo. Njegov organski pogled na svijet koji se tijekom cijelog našeg obrazovanja objašnjava kao splet uzročno-posljedičnih veza, proširuje se na svijet koji ne traži svoje objašnjenje upotrebom već poznatih osjetila, načina razmišljanja ili ograničenom, jezikom nametnutom terminologijom kojom se uspostavljaju okviri za automatsko svrstavanje određenih značenja. Njegovi radovi upravo odražavaju svu kompleksnost društva od njegove organiziranosti, kolektivne inteligencije, ustrojstva politike i ogoljavaju višeslojnost koja se skriva iza naizgled jednostavnih, “zdravorazumskih”, ali i populističkih pojmova i ideja. S Hrvojem sam razgovarala o sponama umjetnosti i kibernetike, o usporedbi roja pčela s organizacijom društva ali i znanstvenoj metodologiji i njenom odnosu s umjetničkim narativom.

Tvoje područje djelovanja u umjetnosti dosta je specifično i zahtijeva određeno predznanje kako bi se rad razumio. Kako uspijevaš dokinuti taj vremenski prostor između rada i publike koja u današnje vrijeme ima sve kraću razinu pozornosti pri posjetu muzejskih izložbi ili pak sajmova / biennalea / triennalea?

-Činjenica je, da bi se umjetnički rad u potpunosti razumio, potrebno je imati jednu veću količina znanja i odmaka. Ali to vrijedi za svaku profesiju, sve imaju svoju terminologiju i metanarative koje ih definiraju i odvajaju od amatera, od ljudi koji ne pripadaju tom krugu. Evo na primjer, većini ljudi je dovoljno da im vodovodne instalacije funkcioniraju, a da ne moraju znati kako rade i kako ih postaviti. Zašto bi za umjetnost bilo drugačije? Rad je nemoguće promatrati izvan konteksta vremena u kojemu je nastao, može se jedino interpretirati. Čak i one kategorije koje ljudi najčešće povezuju, na žalost, s umjetnošću, poput ljepote, su konstrukti određenog trenutka te nisu univerzalne.

Moja strategija je gradnja koncepta u slojevima, kreirati radove koji komuniciraju paralelno s različitom publikom i na različitim razinama. Prvi sloj je usmjeren primarnim osjetilima te širem kulturnom narativu, obraća se ljudima koji nisu nužno preduboko upućeni u teoriju i povijest umjetnosti. Dakle, određeni osjetilni doživljaj, ne nužno u potpunosti ugodan. Drugi sloj povezan je s umjetničkim kontekstom te umjetničkom produkcijom dominantnog umjetničkog diskursa. Treći ulazi u područje interdisciplinarnosti te pristupa radu kao kompleksnom sustavu, s velikim brojem konekcija. Povezuje različite discipline, stvara novu tkaninu. Ako umjetnost ostane autoreferencijalna, bez obogaćivanja genetskog bazena novim idejama i disciplinama, izumrijet će.

Inače, na izložbama, sam sebe smatram najgorom publikom. Opisao bih svoj način konzumiranja umjetnosti najsličnije beskrajnom scrollanju tumblera, proždiranju slika. Nemam previše poštovanja prema vizualnom, jer ga smatram nusproizvodom koncepta te ne mislim da ima preveliku vrijednost. Oduvijek me više interesirala dokumentacija umjetničkog rada od samo originala, tekst od galerijskog prostora. Vjerojatno zbog toga što su moji prvi kontakti sa suvremenom umjetnosti uvijek bili iz druge ruke, mali članak u časopisu, loša reprodukcija, umjetnički rad koji se pojavljuje na nekoj reklami, knjige sa zbirnim radovima…

Često u svojim radovima, kao sto je rad Swarm, tematiziraš interakciju čestica, atoma, sitnih predmeta, ljudi, objekata i svemira pozivajući se na prirodne zakone kao sto je Newtonov zakon ili fizički procesi. U kojem omjeru su ti procesi proizvoljni, odnosno koliko su ljudi koji postaju objekti u tom procesu, proizvoljni u svom kretanju ili koliko je ta proizvoljnost kretanja i razmišljanja iluzorna?

-Sve što radim u odnosu je veličine prema čovjeku, bilo to veće/manje/jednako. Te odnose ne možemo izbjeći. Kroz svoje radove prikazujem tu nemogućnost izlaženja izvan sustava, percipiranja samog sebe. Ljudi imaju problem razumijevanja svega što je veće od tuceta. To je evolucijska prilagodba. Uvijek smo bili u neposrednoj blizini ograničenog broja ljudi te samo s malim brojem ljudi možemo odjednom komunicirati. Ako se uzdignemo iznad osobne razine, možemo primijetiti da postoje određeni prirodni principi, prirodni zakoni koji su prisutni u različitim oblicima ponašanja zajednice, pojedinaca i općenito kompleksnog sustava koji nazivamo prirodom.

Neki osnovni principi u ponašanju jata u određenom obliku su primijećeni u djelovanju ljudi na internetu, dakle kada smo lišeni tijela i svedeni na informacijske agente. Samoorganizacija ljudi i trenutak kada nešto postaje čista informacija, postane kvantificirano, mjerljivo, jako je zanimljiva cijelom nizu disciplina, od marketingaša, do vlada te financijskog sektora… Taj pokušaj kvantificiranja i sistemskog razumijevanja svijeta je počeo kasnih 40-ih godina pojavom kibernetike.

Zašto si uzeo baš primjer roja pčela za ispisivanje obrasca ponašanja individualca ili grupe ljudi u društvu?

-Kroz primjere jednostavnijih oblika života te njihovog ponašanja možemo otkriti pozadinske principe djelovanja većih sustava. Ta djelovanja možda nisu toliko jasna na prvi pogled kod ljudskog ponašanja, ali to ne znači da ne postoje. Možda ne možemo vidjeti cijelu civilizaciju kako se kreće, ali možemo vidjeti jato ptica, samoorganizaciju bakterija, kolonije mrava… To djelovanje je primjer kolektivne inteligencije, ne rukovođene pojedinačnom jedinkom, nije koordinirano ni jednim pojedincem, nego nastaje nesvjesnim skupnim radom. Zanimljiva mi je ta ideja kolektivne inteligencije, dakle da nitko ne rukovodi, a da pritom postoji struktura, da nije kaotično, da je usmjereno, ali bez direktnog rukovođenja.

Ima nešto deterministički u tome. MIT je prije par godina radio analizu 4chan foruma, za koji je karakteristično da su svi sudionici anonimni. Zanimalo ih je kako se stvara hijerarhija te zacrtavaju ciljevi unutar okruženja efemernosti i anonimnosti. Jedan od primjera samoorganizacije nastale na 4chanu je Anonymous grupa, koja je jedno vrijeme bila jako zapažena u medijima svojim kvazipolitičkim aktivizmom. Također, 4chan je imao prominentnu ulogu tijekom zadnjih američkih izbora, kada je jedan dio članova dao svoju potporu Trumpu te su trollali neistomišljenike i manipulirali društvene mreže memovima i namještali rezultate pretraživanja na Google tražilici.

Reci nam nešto o svom projektu Lightcoin (Economics of Optics) i zašto te upravo prijenos informacija posebice zanima kao predmet proučavanja?

Lightcoin je projekt koji se sastoji od tri dijela: fizičkog objekta (stroja za kvantnu isprepletenost), virtualne valute (Lightcoin) te online platforme, na kojoj se mogu pratiti transakcije Lightcoina (naravno, bez informacija o korisniku) te tekstovi i video predavanja vezana uz projekt. Pokušavam stvoriti jedan ekosustav, s naglaskom na diskursu među disciplinama te s mogućnošću proširenja rada izvan početnog formata.

Smatram da se umjetnički rad mora doticati recentnih zbivanja, kako bi vršio društvenu ulogu refleksije / interpretacije / anticipacije društvenih zbivanja, kao jedne od glavnih uloga umjetnosti. U tom kontekstu želim proširiti dijalog među disciplinama, a upravo je umjetnost ta disciplina koja može slobodno dokidati granice te se ne mora držati rigidnih pravila eksperimentalne metode.

 

Cijela se naša egzistencija može svesti na prijenos informacija. Evolucija isprobava različite modele te one uspješne prenosi dalje. Prenosimo genetsko naslijeđe na svoje potomke, putem osjetila prikupljamo informacije iz okoline te reagiramo na nju. Greške u informaciji izazivaju mutacije, uspjele mutacije se prenose dalje, dok se one koje nisu uspjele ne prenose.

Dakle najosnovniji principi naše realnosti su informacija i entropija. Blaga entropija pomaže u formaciji živih bića i nalaženju optimalne stabilnosti sustava. Prevelika entropija, disipacija informacija, izaziva raspadanje sustava, odnosno smrt.

Kako gledaš na suradnju umjetnika i znanstvenika u suvremenoj umjetnosti i koliki je takav način rada uobičajen na suvremenoj hrvatskoj umjetničkoj sceni?

-Ne interesira me stara modernistička paradigma novoga niti «peglanje» do besvijesti određenih vizualnih elemenata u svrhu prepoznatljivosti te građenja kulta ličnosti. U takvom kontekstu umjetnost je isključivo proizvod koji se umjesto kulturološke vrijednosti razmeće financijskom, koja mu je potrebna da se kontekstualizira unutar svijeta potrošačkog društva. Na žalost, javnost zbog toga umjetnost percipira kao isključivo takvu, kao materijalno dobro, a ne kulturno nasljeđe koje ima veću vrijednost od financijske.

Moje polje interesa jako je široko te se smatram svojevrsnim renesansnim amaterom, znam o svemu pomalo ali ne ulazim u uže niše određenih područja. Zanimaju me osnovni principi funkcioniranja stvari, ograničenja određenih disciplina te povezivanje istih u svrhu pronalaženja univerzalnih principa funkcioniranja sustava, kao i nalaženje novih rješenja u tome procesu. Za razliku od znanstvenika koji djeluju unutar uskog kruga određene discipline, a najčešće još užeg kruga specifičnog područja, umjetnik nema tih ograničenja jer može djelovati na razmeđu disciplina i unutar više njih paralelno.

Znanost je utemeljena na znanstvenoj metodologiji što se ujedno i u sve češćem diskursu naziva ograničenjem znanosti (Limits of science) te motivom za razmatranje stvaranja nove discipline koja će je zamijeniti. Možda je umjetnost u svojim rubnim oblicima upravo model za stvaranje te nove «znanosti».

Hiršlov novi projekt Strune moći ćete vidjeti u Galeriji SC u Zagrebu od 8. do 15.1.2018.  Na izložbi će se predstaviti suradnički rad Hiršla i skladatelja Davora Branimira Vinczea. Ovo zvučno i medijsko istraživanje slobodno interpretira poveznicu između teorije struna i Pitagorine teorije harmonije, proučavajući “mikroskopske” frekvencije i fenomene koji nastaju aktivacijom jedne izuzetno dugačke žice. Svoje će istraživanje Hiršl i Vincze publici predstaviti u formi zvučne instalacije, uz živu izvedbu na otvorenju i uz razgovor s posjetiteljima.

Jelena Tamindžija

Hrvoje Hiršl je umjetnik, istraživač i dizajner. Njegovi umjetnički projekti na razmeđu su diskursa suvremene i medijske umjetnosti, a glavne teme kreću se od materijalnosti umjetničkog objekta preko dekonstrukcije njegove aure i granica medija. Tijekom protekle dvije godine umjetnik se postupno okreće prema strukturama, automatizaciji i kibernetici, što je u određenom smislu opet potraga za nosećom strukturom (medijem). Njegov rad obuhvaća: zvučne instalacije, video instalacije, interaktivne instalacije, grafike itd.

Godine 2012. nominiran je za nagradu Radoslav Putar za najboljeg hrvatskog umjetnika u dobi do 35 godina. Dobitnik je stipendija DordtYart Artists-in-Residence 2015. (Dordrecht); TRIBE Residency 2013. (Istanbul, Prag i Ljubljana) te Kulturkontakt Artists in Residence 2012. (Beč). Godine 2012. bio je sudionik izložbe Documenta (13) u Kasselu kao dio programa AND AND AND. Nominiran je za nagradu T-HT 2012. i T-HT 2013. kao jedan od petero umjetnika koje je žiri osobno pozvao. Jedan od Hrvatskih predstavnika na Bijenalu Dizajna u Londonu 2016. Član je AR.S (algoresearch.systems) istraživačkog kolektivna i osnivač I’MM_ Media Lab u Zagrebu.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...