“Hrvatski put ka sreći”: Nova predstava Bobe Jelčića u Kerempuhu ispituje granice satire

"Zapitkivati se o sreći i što nam ona znači kroz vrijeme, ali i danas već u sebi implicira svojevrstan ironijski stav."

Praizvedba predstave “Hrvatski put ka sreći”, autorskog projekta Bobe Jelčića, održat će se u četvrtak, 26. studenog u Satiričkom kazalištu Kerempuh. U predstavi igraju Nikša Butijer, Nataša Dangubić, Ana Maras Harmander, Marko Makovičić, Jerko Marčić, Karlo Mlinar, Ozren Opačić i Maja Posavec. Nakon praizvedbi predstava “Umri ženski” Marine Vujčić u režiji Rajka Minkovića te “Predsjednici&ca” Tarika Filipovića i Borisa Svrtana, ovo je treća praizvedba hrvatskih autora u kazalištu Kerempuh od početka ove sezone.

“Radi se o predstavi koja ne samo sadržajem nego i pristupom formi preispituje granice satire. U vremenski zbijenom nizu bitnih, ali i uobičajenih životnih događaja unutar jedne obitelji, dakle u jednoj pravoj maloj obiteljskoj sagi, tražili smo kazališna sredstva kojima bismo jednu univerzalnu hrvatsku priču očudili pa i podvrgnuli subverziji, ali i obuhvatili jedan izazovan poveći vremenski raspon od Prvoga svjetskoga rata do stvaranja neovisne Hrvatske. Takvo novo lice satire pojačano je i sadržajno. Naime, zapitkivati se o sreći i što nam ona znači kroz vrijeme, ali i danas već u sebi implicira svojevrstan ironijski stav”, rekla nam je uoči premijere dramaturginja Dina Vukelić.

Nakon prve suradnje s Kerempuhom u kojemu je postavio nagrađivanu predstavu “Govori glasnije!”, redatelj otvara prostor za sljedeći iscrpni istraživački proces u kojem se prelamaju dvije silnice. S jedne strane, u autorskom projektu “Hrvatski put ka sreći” razvidna je potreba za eksperimentom, drugačijom vrstom kazališnoga jezika i dosljednom poetskom nadogradnjom Jelčićeva dosadašnjega rada obilježenoga improvizacijom i kolektivnim glumačkim stvaralaštvom. S druge strane, u ozračju Kerempuhova satiričkoga i politički angažiranoga predznaka ova predstava već svojim scenskim izrazom otvara nove puteve satire koji se grade preciznim, neočekivanim i suptilnim režijskim rješenjima ili, štoviše, sustavom pravila koja su tijekom procesa oblikovala zasebnu i jedinstvenu estetiku predstave.

Foto: Ivan Posavec

“Želimo gledateljima pružiti jedno novo kazališno iskustvo i navesti ih da se zapitaju ono što smo se mi pitali kroz proces. Što je sreća? Što je sloboda u Hrvatskoj? Postoje li te kategorije uopće? I što nam one znače? Kroz ta pitanja želimo se povezati i s intimnim iskustvima gledatelja i njihovim doživljajem hrvatske, ali i vlastitih obiteljskih povijesti. Prepoznatljivost problema i priča, vječna pitanja sreće i slobode, kao i jedan novi kazališni jezik mogao bi gledatelje angažirati i potaknuti da rastvore i svoja intimna pitanja i promišljanja”, nada se dramaturginja.

Upravo satira kao žanr zahtijeva inovaciju ne samo na razini oštrine svoga sadržaja nego i u tretmanu umjetničke forme, odvažnosti eksperimenta i pomicanju svojih granica. Nastajući u doba pandemije i neizvjesnosti, oštrih mjera i restrikcija, egzistencijalne krize i straha, “Hrvatski put ka sreći”, poručuju iz Kerempuha, otvara intimno, ali i politično pitanje sreće koje, rastegnuto kroz veći period prošlosti, ukazuje na vlastitu aktualnost i u ovom nestabilnim i nepredvidljivim vremenima.

Maja Posavec: “Čvrsti estradni zid danas teško može probiti nešto drukčije”

“Najljepša je u procesu bila sloboda. A to je sloboda da istražujemo, razmišljamo, preispitujemo sebe i važne probleme i u konačnici kolektivno i nesputano radimo nesvakidašnju predstavu u sigurnoj oazi Kerempuha. To je u doba pandemije, restrikcija i opće nesigurnosti, pogotovo za umjetnost koja je pogođena teškim okolnostima, velika privilegija. Najveći je izazov bilo stvarati u vremenu neizvjesnosti za sve umjetnike kada nam nad glavama visi pitanje hoćemo li uspjeti doći do kraja našeg stvaralačkog puta. No, ipak smo uspjeli. I zbog toga smo ponosni”, zaključuje Vukelić.

Foto: Ivan Posavec

U “Hrvatskom putu ka sreći” u nečujnoj se napetosti, kažu nam u Satiričnom kazalištu Kerempuh, susreću lica sa svojim malim i većim unutarnjim rastrzanostima koja zajedno tvore mikropovijest na sceni. “Zastranjenja i odmaci od konvencionalnih obrazaca ponašanja preko napetosti, napora, sumnje i prepreka ka njihovoj realizaciji potenciraju našu autentičnu sputanost. Dok smo u stvarnome životu primorani održavati konvencionalne odnose nauštrb čovjeku imanentnoj sputanosti, u predstavi se bavimo drugom stranom društveno zadate konvencionalnosti, to jest samim otklonom od nje. Tako se u prikazu neizbježnih sastavnica života pronalaze formalni načini u kojima se naše emotivne blokade pretaču u tinjajuću tenziju, a prepoznatljivi se fragmenti svakodnevice očuđuju kreacijom novoga realiteta”, kažu o novoj predstavi.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More